REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Rev 1050/2021-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije
Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke
Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u
pravnoj stvari tužitelja REGOČ d.o.o., OIB 61427233201, Zagreb, Dankovečka 1,
kojeg zastupa punomoćnik Ivo Banožić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika 1.
GRADA ZAGREBA, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg
zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs
d.o.o., Zagreb, i 2. tuženika ŠKOLSKI SERVIS d.o.o., OIB 92518824224, Zagreb,
Hvarska 5, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Bobojević, odvjetnik u Odvjetničkom
društvu Nadramija i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja
protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
1419/2019-2 od 28. siječnja 2021., ispravljene rješenjem toga suda broj Pž-
1419/2019-6 od 30. ožujka 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1093/2016 od 21. siječnja 2019., u sjednici održanoj 28.
rujna 2021.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika, te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1419/2019-2 od 28. siječnja 2021., ispravljena
rješenjem toga suda broj Pž-1419/2019-6 od 30. ožujka 2021., te se predmet vraća
drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je prvotuženiku Gradu Zagrebu platiti
tužitelju Regoč d.o.o. iznos od 1.472.693,64 kn sa zateznim kamatama koje teku od

28. ožujka 2015. do isplate (točka I. izreke), naloženo je prvotuženiku Gradu Zagrebu
platiti tužitelju Regoč d.o.o. parnične troškove u iznosu od 121.725,00 kn sa zateznim
kamatama koje teku od 21. siječnja 2019. do isplate (točka II. izreke), te je naloženo

- 2 - Rev 1050/2021-2

tužitelju Regoč d.o.o. naknaditi drugotuženiku Školskom servisu d.o.o. parnične
troškove u iznosu od 83.481,25 kn (točka III. izreke). u točki I. izreke naloženo je I.
tuženiku tužitelju platiti, sve pobliže određenim izrekom presude.

2. Drugostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem toga suda broj Pž-
1419/2019-6 od 30. ožujka 2021., preinačena je presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1093/2016., od 21. siječnja 2019., u točkama I. i II. izreke te
je suđeno:

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se prvotuženiku Gradu Zagrebu platiti tužitelju Regoč d.o.o. iznos od

1.472.693,64 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2015. do isplate po
stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište,
uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1.
kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8
dana.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u
iznosu od 140.365,43 kn (stočetrdesettisućatristošezdesetpet kuna i četrdesettri lipe)
u roku od osam dana“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1993/2021-2 od 25. svibnja 2021. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Da bi ugovor o ustupu tražbine bio ugovor o ustupu tražbine umjesto
ispunjenja je li nužno da u njemu ugovaratelji izričito ugovore da se samim
sklapanjem tog ugovora o ustupu tražbine gasi obveza ustupitelja koju je imao prema
primatelju ili je dovoljno da to proizlazi iz volje odnosno namjere ugovaratelja koju je
sud utvrdio tijekom sudskog postupka?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude, kojom je odbijen
zahtjev tužitelja kojim bi se naložilo prvotuženiku Gradu Zagrebu platiti tužitelju
Regoč d.o.o. iznos od 1.472.693,64 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje
teku od 28. ožujka 2015. i troškom postupka tužitelj je podnio reviziju pozivom na
odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje:
ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud
prihvati podnesenu reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, na način da odbije
žalbu tuženika, te da ujedno obveže prvotuženika da tužitelju nadoknadi daljnje
troškove parničnog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

- 3 - Rev 1050/2021-2

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa
od 1.472.693,64 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.
ožujka 2015. do isplate s osnove Ugovora o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u
ovom stadiju postupka sporno radi li se u konkretnom slučaju o ugovoru o cesiji
umjesto ispunjenja ili o ugovoru o cesiji radi ispunjenja, odnosno sporno je, je li
nužno da bi ugovor o ustupu tražbine bio ugovor o ustupu tražbine umjesto
ispunjenja da u njemu ugovaratelji izričito ugovore da se samim sklapanjem tog
ugovora o ustupu tražbine gasi obveza ustupitelja koju je imao prema primatelju, ili je
dovoljno da to proizlazi iz volje odnosno namjere ugovaratelja koju je sud utvrdio
tijekom sudskog postupka. Dakle, sporno je tumačenje odredbe čl. 88. st. 1. i 2.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je, neovisno o činjenici što je prvotuženik
cjelokupnu tražbinu iz ugovora ispunio drugotuženiku, prvotuženik i nadalje u obvezi
prema tužitelju, te je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju umjesto
ispunjenja u smislu odredbe čl. 88. st. 2. ZOO-a jer je namjera ugovornih strana bila
da prvotuženik Grad Zagreb ispuni tražbinu isključivo tužitelju, odnosno da tužitelj
naknadu za radove koje mu je kao podizvođaču povjerio drugotuženik naplati od
prvotuženika Grada Zagreba. Takav zaključak je temeljio na činjenici da je tužitelj
dopisom od 20. studenoga 2014. obavijestio prvotuženika o ustupu tražbine, u kome
dopisu je izričito navedeno da je drugotuženik sklopio s prvotuženikom Ugovor o
opremanju objekta i kuhinje DV Kajzerica i Ugovor o opremanju objekta škole
Kajzerica od 24. srpnja 2014., te je izričito navedeno da je drugotuženik prepustio
tužitelju dio radova po tim Ugovorima, kao i da je prvotuženik obaviješten da su
tužitelj i drugotuženik sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je drugotuženik kao
cedent ustupio tužitelju kao cesionaru dio svoje tražbine koju ima prema Gradu
Zagrebu na temelju ranije navedenih ugovora i to u iznosu cijene koju tužitelj
potražuje od drugotuženika, odnosno iznos od 2.010.097,78 kn, zbog čega je
prvotuženik ne samo znao da je ustupljena tražbina u iznosu od 2.010.097,78 kn,
nego je imao uvid u i cjelokupan sadržaj Ugovora broj 07/2014 i Ugovora o ustupu
tražbine od 28. kolovoza 2014.

10. Navedene zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda drugostupanjski sud nije
prihvatio jer je po tome sudu prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave, odnosno
posredno izvedene dokaze, pri čemu je odluku utemeljio isključivo na tim dokazima.

11.1. Ocjenjujući pravnu prirodu sklopljenog Ugovora o ustupu tražbine od 28.
kolovoza 2014. (čl. 2., prema kojem cedent-drugotuženik ustupa cesionaru-tužitelju
dio svoje tražbine koju ima prema Gradu Zagrebu na temelju ugovora sklopljenog s
Gradom Zagrebom, u iznosu ukupne tražbine koju tužitelj potražuje od Školskog
servisa d.o.o. na temelju ugovora broj 07/2014.), kojeg su sklopili tužitelj i
drugotuženik, odnosno cijeneći radi li se u konkretnom slučaju o ustupanju umjesto
ispunjenja ili o ustupanju radi ispunjenja drugostupanjski sud smatra da su stranke
ugovorile ustupanje radi ispunjenja, a ne kako to tvrdi tužitelj, ustupanje umjesto

- 4 - Rev 1050/2021-2

ispunjenja, jer prema tome sudu „da su stranke imale volju za sklapanjem ugovora o
ustupanju tražbine umjesto ispunjenja, tada bi takvu volju izričito izrazile ugovornim
odredbama. To iz razloga što iz ugovora mora biti nedvojbeno vidljivo da se samim
sklapanjem takvog ugovora o ustupanju gasi (prestaje) obveza ustupitelja koju je
imao prema primatelju. U slučaju pak da stranke to nisu izričito ugovorile, radi se o
ustupanju radi ispunjenja, kao što je to i u ovome parničnom predmetu slučaj“.

11.2. Slijedom navedenog smatra da u skladu s odredbom čl. 88. st. 4. ZOO-a dužnik
ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je
obaviješten o ustupanju, te da u ovom slučaju tužitelju ne pripada pravo zahtijevati
ispunjenje obveze na temelju Ugovora o ustupanju tražbine od 20. studenoga 2014.
od prvotuženika jer se prvotuženik ispunjenjem obveze prema drugotuženiku
(ustupitelju) oslobodio svoje obveze u cijelosti.

12. Tužitelj podnosi reviziji zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 88. st. 1.
i 2. ZOO-a jer je drugostupanjski sud predmetni ugovor pogrešno pravno okvalificirao
kao cesiju radi ispunjenja, a koji ugovor je po svojoj pravnoj prirodi cesija umjesto
ispunjenja, a i radnje koje su poduzeli tužitelj i drugotuženik potvrđuju da je njihova
namjera bila cesija umjesto ispunjenja, iako u ugovoru nije izričito navedeno da
samim sklapanjem tog ugovora prestaje obveza ustupitelja prema primatelju.

13. Izneseno materijalnopravno stajalište koje je sud zauzeo u pobijanoj
drugostupanjskoj presudi odstupa od prakse revizijskog suda i to od rješenja
revizijskog suda broj Revt-85/07-2 od 30. rujna 2008. u kojem je izneseno pravno
shvaćanje prema kojem: „Materijalnopravni zaključak o tome o kojem se slučaju
cesije radi u konkretnoj situaciji treba uslijediti temeljem ocjene svih okolnosti
konkretnog slučaja koje upućuju na pravu volju stranaka prilikom sklapanja
predmetnog ugovora.“

14.1. Odredbom čl. 88. ZOO-a uređeni su posebni oblici ustupanja tražbine, i to
ustupanje umjesto ispunjenja (čl. 88. st. 1. ZOO-a) i ustupanje radi ispunjenja (čl. 88.
st. 2. ZOO-a).

14.2. Odredbom čl. 88. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dužnik umjesto ispunjenja
svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora
o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.

14.3. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja,
njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu
tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a).

14.4. Odredbom čl. 88. st. 4. ZOO-a propisano je da u slučaju ustupanja radi
ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju,
čak i kad je obaviješten o ustupanju.

15.1. Iz navedenih odredbi proizlazi da se, kada se radi o prijenosa tražbine radi
ispunjenja dužnikova obveza gasi, odnosno smanjuje, tek kad vjerovnik (primatelj)
naplati ustupljenu tražbinu. Posebnost ustupanja radi ispunjenja ogleda se u

- 5 - Rev 1050/2021-2

mogućnosti da dužnik ustupljene tražbine (cesus) može ispuniti obvezu i cedentu i
cesionaru, čak i kada je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st. 4. ZOO), jer kod
ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja do naplate od dužnika ,
pa dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i
kada je obaviješten o ustupu, što nije slučaj kod redovite cesije (čl. 82. i 83. ZOO-a).
Ne naplati li se primatelj u cijelosti, zadržava ono što je naplatio od dužnika, a za
ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju.

15.2. Ustup umjesto ispunjenja postoji kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze
ustupi vjerovniku svoju tražbinu koju ima prema svom dužniku, kako bi se tim
ustupom oslobodio svoje obveze. Sklapanjem ugovora o cesiji dužnikova se obveza
gasi do svote tako ustupljene tražbine (čl. 88. st. 1. ZOO-a). Ovakvo odstupanje je
ustvari zamjena ispunjenja jer su se vjerovnik i dužnik sporazumjeli da će se dužnik
osloboditi svoje obveze na taj način što će umjesto dužne činidbe ispuniti neku
drugu, ovdje umjesto isplate duga svom vjerovniku ustupa mu svoje tražbine prema
trećemu. Ustupitelj može ustupiti primatelju cijelu ili dio tražbina, već prema tome
koliko mu je dužan. Ustupljena tražbina u trenutku sklapanja ugovora prelazi u
imovinu primatelja. Ustupom mjesto ispunjenja gasi se obveza koju je ustupitelj imao
prema primatelju do svote ustupljene tražbine, ali se gasi i tražbina ustupitelja prema
dužniku jer ona prelazi na primatelja.

16. Prema navedenom, razlika između ove dvije vrste ustupa tražbine je u tome što
je kod ustupanja umjesto ispunjenja namjera ugovornih strana da se dužnik oslobodi
svoje obveze koju ima prema vjerovniku ustupanjem tražbine, dakle, da svoju obvezu
podmiri isključivo ustupom, a ne plaćanjem vjerovniku. Kod ove vrste ustupa
primatelj sklapanjem ugovora postaje vjerovnik ustupljene tražbine i ona postaje dio
njegove imovine, dok kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini
ustupitelja sve do njene naplate od dužnika te je upravo to i razlog zbog kojeg dužnik
kod ove vrste ustupa može svoju obvezu ispuniti ustupitelju neovisno o tome što je
obaviješten o ustupanju. Isto tako, kod ove vrste ustupa vjerovnik (primatelj,
cesionar) koji se nije uspio naplatiti od dužnika (cesusa) može tražiti naplatu od
svojeg dužnika (ustupitelja, cedenta).

17. Odredbom čl. 319. st. 2. ZOO-a izričito je propisano da se pri tumačenju spornih
odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati
zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako odgovara načelima
obveznog prava utvrđenih ovim zakonom.

18. Ta odredba nameće obvezu sudu da je u slučaju spora među strankama je li
konkretni ugovor o ustupu tražbine po svojoj pravnoj prirodi ugovor o ustupu tražbine
umjesto ispunjenja ili ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja zakonom obvezan u
sudskom postupku istraživati i utvrditi zajedničku namjeru ugovaratelja.

19. Sukladno naprijed iznesenoj praksi revizijskog suda, potrebno je utvrditi pravu
volju stranaka prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja se utvrđuje temeljem
ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja, a ne samo prema sadržaju predmetnog
ugovora o ustupu tražbine. Pri tome nije opravdano polaziti isključivo od pretpostavke
da bi stranke izričito navele da obveza dužnika prestaje tek nakon naplaćivanja, jer,

- 6 - Rev 1050/2021-2

je također, razumno očekivati da stranke izričito naglase da se, ustupanjem
potraživanja, obveza dužnika gasi.

20. U pobijanoj drugostupanjskoj presudi sud je postupio protivno odredbi čl. 88. st.

1. i 2. i čl. 319. st. 2. ZOO-a i iznesenom pravnom shvaćanju vezano za vrstu cesije
(Revt-85/07-2 od 30. rujna 2008.) jer nije istraživao zajedničku volju ugovaratelja već
je o vrsti cesije zaključio samo na temelju sadržaja predmetnog ugovora.

21. S obzirom na istaknute razloge ne može se, za sada, prihvatiti zaključak
drugostupanjskog suda, da se u predmetnom slučaju radi o ustupanju umjesto
ispunjenja iz čl. 88. st. 1. ZOO-a i da se obveza tuženika ugasila.

22. Stoga, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Da bi ugovor o ustupu tražbine bio ugovor o ustupu tražbine umjesto
ispunjenja nije nužno da u njemu ugovaratelji izričito ugovore da se samim
sklapanjem tog ugovora o ustupu tražbine gasi obveza ustupitelja koju je imao prema
primatelju već je dovoljno da to proizlazi iz volje odnosno namjere ugovaratelja koju
je sud utvrdio tijekom sudskog postupka.

23. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava prema
kojem je Ugovor o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014. po svojoj pravnoj prirodi
cesija radi ispunjenja i to zato što u tom ugovoru nije izričito navedeno da samim
sklapanjem tog ugovora prestaje obveza ustupitelja prema primatelju, činjenično
stanje glede odlučnih okolnosti ostalo neutvrđeno, i zbog toga nema uvjeta za
preinaku pobijane presude, pozivom na odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo je
ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje.

24. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 28. rujna 2021.

Predsjednica vijeća: Viktorija Lovrić

Broj zapisa: eb300-2d772

Kontrolni broj: 025da-23933-af430

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=VIKTORIJA LOVRIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.