Broj: Revr 971/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o. Z., P. Z. E. T., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri, Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-554/2015 od 17. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4322/14-22 od 23. listopada 2015., u sjednici održanoj 20. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja I. Š., kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa kojeg je tuženik dao tužitelju, pa da stoga radni odnos tužitelja nije ni prestao (točka I. 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao vraćanje na posao na radno mjesto vozača autobusa (točka I. 2. izreke), kao i zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje od 19. lipnja 2014. do 10. veljače 2015. godine u iznosu od 101.055,67 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja teče od dana kako je to pobliže navedeno u izreci (točka I. 3. izreke).

              Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak u iznosu od 14.375,00 kuna u roku od osam dana (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u daljnjem zatraženom iznosu od 1.250,00 kuna (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom, suđeno je:

"I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4322/14 od 23. listopada 2015. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odluci o glavnoj stvari (točka I. 1, 2 i 3 izreke).

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tužitelja, pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4322/14 od 23. listopada 2015. godine, na način da ista glasi:

Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.750,00 kuna, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška u iznosu od 625,00 kuna."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i udovoljiti tužbenom zahtjevu, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Budući da tužitelj u reviziji nije posebno dao razloge kojim bi obrazložio prigovor da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, to sud ovaj prigovor nije ni uzeo u obzir (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, uz daljnje zahtjeve za vraćanje na posao i isplatu naknade plaće.

              U provedenom postupku utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja za radno mjesto vozača autobusa zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uz obrazloženje da je tužitelj na temelju lažne svjedodžbe na svoje ime, kod nadležnog ureda G. Z., ishodio upis srednje stručne spreme – zanimanje KV vozač u radnu knjižicu, a kojim ponašanjem da je na prijevaran način pokušao dovesti poslodavca u zabludu da povjeruje kako je naknadnim obrazovanjem stekao srednju stručnu spremu, a prilikom zasnivanja radnog odnosa, tužitelj da je morao priložiti dokaz o stečenoj srednjoj stručnoj spremi, koju da je dostavio i ista da se čuva u osobnom kartonu tuženika, pa da je presliku te svjedodžbe tuženik dostavio T. Š. B. L., radi provjere vjerodostojnosti, a iz odgovora škole da je vidljivo da svjedodžba nije upisana u matične knjige škole, a niti da škola ističe da je vršena rekonstrukcija evidencija i imenika, pa da postoji mogućnost popusta u tom smislu.

Nakon što su utvrdili da je tužitelj kod zasnivanja radnog odnosa doveo tuženika u zabludu, time što mu je predočio nevjerodostojnu svjedodžbu (koja je upisana i u tužiteljevu radnu knjižicu), odnosno da je tužitelj tuženiku lažno predočio da ima obrazovanje srednje stručne spreme za kvalifikaciju vozača koja je bila potrebna za konkretno zaposlenje, jer takvu kvalifikaciju nije imao, nižestupanjski sudovi su ocijenili da je radi takvog ponašanja tužitelja, tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja, što je osobito važna činjenica radi kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć, pa je time ostvarena pretpostavka propisana odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) za izvanredni otkaz Ugovora o radu tužitelja.

Pravilno nižestupanjski sudovi smatraju kako ovdje nisu relevantni navodi tužitelja da je potrebno utvrditi njegovu kaznenu odgovornost, budući razlog otkazivanja Ugovora o radu nije počinjenje kaznenog djela, već osobito važna činjenica (predočenje nevjerodostojne svjedodžbe), radi koje nastavak radnog odnosa nije moguć.

Naime, u konkretnom slučaju nije odlučno je li tužitelj počinio kazneno djelo, već je odlučno je li zbog lažnog prikazivanja stručne spreme tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja, zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć. Pritom tužitelj neosnovano ističe da gubitak povjerenja opravdava otkazivanje ugovora o radu jedino kad je radnik počinio kazneno djelo. Gubitak povjerenja poslodavca u radnika mora imati opravdanje u činjeničnoj podlozi odnosno povredi obveze iz radnog odnosa ili postojanju neke druge važne činjenice koje onemogućuje daljnji radni odnos, a što ne mora istovremeno predstavljati i kazneno djelo. U konkretnom slučaju gubitak povjerenja tuženika u tužitelja ima opravdanje u objektivnoj činjenici da je tužitelj, prilikom zasnivanja radnog odnosa, predao tužitelju ispravu (kao dokaz o završenom obrazovanju za zanimanje vozač) o kojoj se škola (koja je na ispravi označena kao njen izdavač) izjasnila da tu ispravu nije izdala.

Odluka o otkazu nije donesena na temelju "postojanja osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu", nego uvjerenja tuženika da postoji izvjesnost da predmetna svjedodžba nije autentična, iz čega proizlazi daljnji zaključak da i njen sadržaj nije istinit. Iz utvrđene okolnosti da se škola, koja je na ispravi označena kao njen izdavač, izjasnila da tu ispravu nije izdala, proizlazi da predmetna isprava (svjedodžba o završenom obrazovanju za zanimanje KV vozač, III stupanj) nije autentična – ne potječe od osobe koja je označena kao izdavač, pa se ne može uzeti da je istinito ono što se u ispravi potvrđuje. Stoga tužitelj neosnovano smatra da tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu dok ne riješi pitanje "vjerodostojnosti" svjedodžbe u posebnom postupku pred nadležnim ministarstvom.

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 20. rujna 2017.