1

Poslovni broj: UsI-3205/20-11

 

 

 

                       

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, uz sudjelovanje Marije Horvat, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. M., državljanina I. R. P., smještenog u P., kojeg zastupa opunomoćenica D. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Z., radi međunarodne zaštite, 28. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-217-03/19-06/350, URBROJ: 511-01-212-20-13 od 9. listopada 2020. i vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak.

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Tuženik je osporenim rješenjem, KLASA: UP/I-217-03/19-06/350, URBROJ: 511-01-212-20-13 od 9. listopada 2020., odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te odredio da je tužitelj dužan napustiti Europski gospodarski prostor u roku od 30 dana od izvršnosti rješenja.

2.              Tužitelj u tužbi navodi da je u upravnom postupku trebalo ispitati profil osobe i njezino osobno iskustvo, vjersko uvjerenje, identitet i/ili način života, koliko su oni važni za podnositelja zahtjeva, kakav učinak imaju ograničenja na pojedinca, narav njegove uloge i aktivnosti u sklopu vjere, je li se do sada odnosno može li se privući pozornost progonitelja na te aktivnosti te mogu li one dovesti do postupanja koje može doseći razinu proganjanja. Tvrdi kako u ovom kontekstu, osnovani strah ne mora nužno biti temeljen na osobnom iskustvu podnositelja zahtjeva, a ono što se, primjerice, dogodilo njegovim prijateljima i obitelji, ostalim članovima iste vjerske skupine, odnosno drugim pojedincima u sličnoj situaciji, može sasvim dobro pokazati da je njegov strah da će prije ili kasnije također postati žrtvom proganjanja osnovan, a što u provedenom upravnom postupku nije ispitano. Smatra da kod njega postoji osnovani strah od proganjanja, zasnovan na objektivnim okolnostima, koje su se ponavljale i za koje se može vjerovati da bi se u budućnosti ponavljale, na isti ili bitno sličan način. Tvrdi da su u njegovom slučaju prisutni djela proganjanja, progonitelji i razlozi proganjanja te da je tuženik trebao uzeti u obzir i odredbe članka 28. stavka 3. i članka 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ističe kako je iz opisane situacije i položaja kršćana u obrazloženju osporavanog rješenja, kao i izvješća koja tužitelj navodi u tužbi, razvidno da će ukoliko se vrati u zemlju podrijetla biti proganjan zbog vjerske pripadnosti (katolici). Ujedno tvrdi kako su u ovom slučaju prisutna i djela proganjanja dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje osnovnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno ako predstavljaju skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da, u cjelini, mogu utjecati na pojedinca. Ističe kako je u konkretnom slučaju, zbog individualnih okolnosti i stanja u zemlji podrijetla, riječ o za njega neučinkovitom pravnom sustavu za otkrivanje, progon i kažnjavanje djela koja čin proganjanje, odnosno o nemogućnosti pristupa tužitelja takvoj zaštiti, a koja zaštita bi bila trajna i efikasna. Ukazuje da je dao posve točne, uvjerljive i relevantne podatke o svome identitetu i državljanstvu, kao i to da su izjave koje je dao povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu bile dosljedne, detaljne i uvjerljive te nisu bile u suprotnosti s dostupnim specifičnim i relevantnim općim informacijama. Jasno je da ne može dokazati baš sve okolnosti, ali smatra da je dokazao sve ostale okolnosti koje je mogao dokazati odnosno dokazima koji su mu bili dostupni.

2.1.              Tužitelj tvrdi kako nije u mogućnosti ostvariti efikasnu i trajnu zaštitu niti preseljenjem u drugi dio teritorija u zemlji podrijetla, jer sama načelna mogućnost preseljenja u drugi dio zemlje ne znači da je isto u konkretnom slučaju moguće. U tom smislu ukazuje na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. i . v. V. B., zahtjev br. 8319/07 i 11449/07 od 28. lipnja 2011., u kojoj je mogućnost unutarnjeg premještanja vezana uz potrebu ispitivanja konkretnih uvjeta povratka i utvrđivanja da li povratnik na siguran način može izbjeći izlaganje stvarnom riziku od zlostavljanja pri putovanju, dobivanju pristupa i smještaju u predmetnom području. Ističe kako tuženik nije pokušao utvrditi čak niti u koji dio P. bi se on trebao vratiti. Smatra da se u njegovom slučaju trebalo primijeniti načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non refoulement), jer bi njegovim prisilnim udaljenjem ili vraćanjem u zemlju podrijetla njegov život i sloboda bili ugroženi zbog pripadnosti određenoj društvenog skupini (kršćanin katolik) te bi u zemlji podrijetla sasvim sigurno bio podvrgnut mučenju, nečovječnom i ponižavajućem postupanju. Ističe kako je rok od 30 dana za napuštanje Europskog gospodarskog prostora za njega neprimjeren, odnosno prekratak. Naime, izvan zemlje podrijetla nalazi se već duže vrijeme, nema putne isprave i ne posjeduje novčana sredstva dostatna za povratak u državu podrijetla, pri čemu u upravnom postupku nisu ispitani individualni uvjeti povratka u zemlju podrijetla odnosno može li se tužitelj sigurno vratiti u zemlju podrijetla. Predlaže sudu da poništi osporeno rješenje i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, uz naknadu troška.

3.              U odgovoru na tužbu, a vezano uz navode tužitelja da je u provedenom postupku trebalo ispitati profil osobe i njeno osobno iskustvo, vjersko uvjerenje, identitet, način života itd., tuženik ističe da su sve navedene okolnosti i činjenice relevantne za rješavanje zahtjeva, uključujući i te koje tužitelj spominje, u postupku ispitane i pravilno utvrđene temeljem savjesne i brižljive ocjene svih tužiteljevih izjava i dostupnih informacija o zemlji podrijetla te je odluka donesena na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilna i na zakonu utemeljena. Tuženik smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi mogućnost primjene članka 28. stavka 3. Zakona, budući da je u postupku utvrđeno da tužitelj nije bio izložen djelima proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi u svojoj zemlji podrijetla. Isto tako, institut blagodati sumnje nije mogao biti primijenjen, s obzirom da tužiteljeve izjave vezane uz djela i razloge proganjanja nisu bile dosljedne i uvjerljive, niti u skladu s dostupnim specifičnim i općim informacijama relevantnima za odlučivanje o zahtjevu, a što je jedan od preduvjeta da bi navedeni institut mogao biti primijenjen. Vezano uz navod tužitelja da u postupku nije pokušao utvrditi mogućnost unutarnjeg preseljenja, tuženik ističe da takvu mogućnost nije niti bilo potrebno razmatrati, s obzirom da je utvrđeno da tužiteljev strah od proganjanja nije osnovan, kao i da povratkom u zemlju podrijetla ne bi bio u riziku od trpljenja ozbiljne nepravde. Tuženik smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za primjenu načela non-refoulement, budući da na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen bilo kojoj od okolnosti navedenih u članku 6. stavku 1. Zakona. U vezi tužiteljevog navoda da je rok od 30 dana za napuštanje EGP-a neprimjeren, tuženik podsjeća na članak 103. stavak 3. Zakona o strancima, kojim je propisano da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 101. istog Zakona, uzeti u obzir i osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od 7 dana ni dulje od 30 dana. Budući da je tužitelju dan rok od 30 dana, iako nije riječ o osobi koja spada u ranjivu skupinu u smislu članka 101. stavka 2. spomenutog Zakona, očito je da je za tužitelja ovo najpovoljnija opcija koju je zakonski mogao ostvariti. Dodaje kako je u provedenom postupku ispitana sigurnosna situacija u tužiteljevoj zemlji podrijetla te je na temelju najnovijih dostupnih informacija prikupljenih iz relevantnih i kredibilnih izvora (EASO, Home Office itd.) i izjava tužitelja, ocijenjeno da tužiteljev strah od proganjanja nije osnovan, niti da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa rizikom od trpljenja ozbiljne nepravde sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Prijedlog tužitelja za saslušanjem M. k. K. i s. M. lj. na okolnost tužiteljeve adaptacije u Republici Hrvatskoj, smatra neosnovanim budući da takvi dokazni prijedlozi nisu relevantni za utvrđivanje osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.              Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je saslušao tužitelja.

6.              Tužitelj u zahtjevu za međunarodnu zaštitu u bitnome navodi da je po vjerskoj pripadnosti kršćanin te da je to razlog njegovog napuštanja zemlje podrijetla. Originale osobnih dokumenata ne posjeduje te prilaže preslike (skenove) prve stranice putovnice, rodnog lista i potvrde o krštenju. Tvrdi da mu je original putovnice i osobne iskaznice zadržan u policijskoj postaji u zemlji podrijetla kako ne bi mogao napustiti zemlju. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi napade muslimanskih ekstremista na njega i obitelj u nekoliko navrata iz razloga što je kršćanin, koji su počeli 26. prosinca 2012. Tvrdi da je 2013. napadnut njegov otac pored muslimanskog naselja te da su ga muslimani tukli palicom i uboli nožem, zbog čega je preminuo u siječnju te godine. Tvrdi da je policija na strani muslimana te da je više puta napadnut na cesti. Navodi da mu je policija upala u kuću u lipnju 2017. i oduzela mu putovnicu i osobnu iskaznicu.

6.1.              Dana 15. siječnja 2020. tužitelj je u spis dostavio preslike sljedećih dokumenata: putovnicu I. R. P., izdanu ... na ime tužitelja, certifikat o državljanstvu izdan … od strane pokrajinskog ureda za koordinaciju u S., potvrdu o rođenju izdanu od pokrajinske vlade u provinciji P., potvrdu bolnice B. u S. da je tužitelj zaprimljen u bolnicu s ozljedama ruke i oka, potvrdu bolnice da je osoba M. S. M. zaprimljen u bolnicu i da je umro od udarca u glavu i uboda nožem, potvrdu o rođenju izdanu od crkve u S. na ime tužitelja, potvrdu crkve u S. da je osoba M. S. M. preminula ..., potvrdu o sklopljenom braku izdanu od crkve u S. da su M. S. i supruga N. sklopili brak ..., smrtovnicu izdanu od vlade pokrajine P. na ime M. S. ..., potvrdu o završnom ispitu izdanu na ime tužitelja od ...

6.2.              Povodom podnesenog zahtjeva, a radi izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima relevantnima za postupak odobrenja međunarodne zaštite, tužitelj je saslušan u dva navrata te je u izjavi danoj na zapisnik 22. listopada 2019. izjavio da je rođen 29. travnja1990. u mjestu S., I. R. P.. Ponavlja da ne posjeduje originale osobnih isprava te da mu je policija oduzela osobnu iskaznicu i putovnicu. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi da je kršćanin, kao i cijela njegova obitelj te da su mu muslimani ubili oca, jer su smatrali da širi kršćanstvo. Navodi da su ga ubili muslimani koje financiraju talibani na putu od kuće do crkve, ali da ne zna kojoj grupi ili organizaciji pripadaju ti muslimani te da policija nije htjela istražiti taj slučaj jer su oni kršćani. Tvrdi da su ga nakon smrti oca muslimani, ujedno mještani i susjedi, ponižavali, psovali i bacali kamenje na njega, jer je kršćanin te da su ga kolege psihički maltretirali u tvornici u kojoj se zaposlio te u jednom navratu i fizički napali, ali tvrdi da ne zna tko su oni bili. Nakon tog napada odlučio je napustiti zemlju podrijetla. Navodi još i da mu majka živi u Karachiju te da tamo nema problema s muslimanima, kao niti brat koji je u I..

7.              Tuženik je u postupku utvrdio da prema članku 33. pakistanskog ustava crkvene i druge slične predrasude moraju biti spriječene. Država će spriječiti vjerske, rasne, plemenske, sektaške i provincijske predrasude među građanima. Izvještaj Home Office-a o položaju kršćana iz rujna 2018.g. navodi da je Viši sud za imigraciju i azil Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u predmetu AK & SK zaključio da „Za razliku od položaja Ahmadija, kršćani u Pakistanu općenito imaju mogućnost prakticiranja vjere, mogu odlaziti u crkvu, sudjelovati u vjerskim aktivnostima i imati svoje škole i bolnice“. U Pakistanu ne postoje zakoni koji diskriminiraju kršćane, iako nedostaje sveobuhvatno antidiskriminacijsko zakonodavstvo. Kršćani imaju svoje osobne zakone u vezi s brakom i razvodom. Kršćanski su festivali službeno priznati. Izvještaj Home Office-a navodi da u usporedbi s populacijom kršćana u Pakistanu u odnosu na broj prijavljenih incidenata, općenito, razina državne diskriminacije s kojom su kršćani suočeni ne predstavlja stvarni rizik od proganjanja i/ili ozbiljne nepravde. Iako su zabilježeni incidenti policijskog uznemiravanja nekih kršćana, oni nisu dovoljno ozbiljni po svojoj prirodi i ponavljanju da bi predstavljali proganjanje i/ili ozbiljnu nepravdu i s obzirom na ukupni broj kršćana, broj incidenata je vrlo nizak, što ukazuje da nema stvarnog rizika od proganjanja.

7.1.              Zakoni o bogohuljenju neproporcionalno se koriste protiv vjerskih manjina, uključujući kršćane. Zakoni o bogohuljenju primjenjuju se protiv svih vjerskih skupina, uključujući i muslimane. Kršćani koji se bave evangeliziranjem mogu se naći pod progonom temeljem Zakona o bogohuljenju, koji propisuje strogu kaznu. Nedržavni subjekti koji upotrebljavaju zakone o bogohuljenju protiv kršćana često su motivirani zloćom, osobnim ili poslovnim sporovima, prepirkama oko zemlje i imovine. Optužba za bogohuljenje općenito neće biti dovoljna za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom prema Konvenciji o izbjeglicama. Moraju ga aktivno slijediti ili postupanje vlasti u obliku podizanja optužbi ili od strane onih koji takvu osobu optužuju. Općenito gledajući, država je spremna i sposobna pružiti djelotvornu zaštitu kršćanima. Nevoljnost neke osobe da traži zaštitu ne znači nužno i da djelotvorna zaštita nije dostupna. Božićni i uskrsni festivali službeno se obilježavaju u Pakistanu. Izvještaj Home Office-a navodi da prema izvješću Ministarstva vanjski poslova Australije iz rujna 2017. „Od 2013. godine policija je pružala dodatnu sigurnost većim crkvama tijekom vjerskih službi. Policija također pruža određenu zaštitu kršćanskim enklavama u većim gradovima kako bi nadopunila sigurnosne mjere zajednice. Crkvama se pruža sigurnost u nedjelju ili bilo kojeg drugog dana kada kršćani zahtijevaju policijsku zaštitu. Home Office navodi da je izvještaj United States State Department za 2017. zabilježio da je "policija u kolovozu [2017.] spasila kršćanskog tinejdžera optuženog za bogohuljenje od agresivne rulje u Alipur Chatha, Punjab. Rulja je tukla optuženog sve dok policija nije intervenirala i odvela ga u zaštitni pritvor. Isti izvor navodi da je izvještaj UNSD-a o ljudskim pravima za 2017. također zabilježio da je bilo slučajeva da lokalne vlasti štite manjine od diskriminacije i komunalnog nasilja i da je policija "intervenirala u nekoliko navrata kako bi spriječila nasilje prema osobama optuženim za bogohuljenje (blasfemiju)". Međunarodni kršćanski koncern (ICC) izvijestio je da je 6 kršćana iz grada u blizini Faisalabada 23. veljače 2018. optuženo za bogohuljenje. Optuženi su pod 295A kaznenog zakona. Izvještaj dodaje: "Otkad je podignuta optužnica za bogohuljenje, članovi kršćanske zajednice Elahiabad napustili su svoje domove, bojeći se potencijalnog nasilja rulje. Kao odgovor, policija je raspoređena u susjedstvo kako bi stvari držala pod kontrolom. Prema izvještaju EASO-a iz listopada 2019.g. (EASO-Pakistan Security situation), iako su militantne grupe godinama kontinuirano ciljale vjerske manjine, nekoliko izvora je potvrdilo da je sektaško nasilje u padu zadnje dvije godine. Napori pakistanske vlade da suzbije militantno ponašanje bilo je do neke mjere uspješno. No, teme o blasfemiji bile su u prvome planu kod kandidata pojedinih militatnih grupa na općim izborima 2018.g. Izvještaj Home Office-a o položaju kršćana iz rujna 2018.g. navodi da u slučaju kršćana, unutarnja relokacija je obično razumna opcija, osim ako, kao što smatra Viši sud za imigracije i azil Ujedinjenog Kraljevstva u predmetu CG, AK & SK, osoba nije optužena za bogohuljenje koje se ozbiljno progoni (tj. protiv osobe su podignute formalne optužbe); u toj situaciji općenito ne postoji mogućnost unutarnjeg preseljenja. Prema UNHCR-u, unutarnje premještanje uglavnom neće biti opcija u područjima FATA (federalno upravljana plemenska područja), Khyber Pakhtunkhwa i Baluchistan koja su trenutno pod utjecajem sigurnosnih i vojnih protu-pobunjeničkih operacija i odmazdnih napada. U ostalim područjima, dostupnost održive opcije preseljenja mora se procjenjivati pojedinačno.

7.2.              Izvještaj EASO-a o sigurnosnoj situaciji u Pakistanu iz listopada 2019.g. navodi da se prema izvorima koji sustavno prikupljaju informacije o militantnom i protudržavnom nasilju u Pakistanu, ukupna sigurnosna situacija u 2018. poboljšala u odnosu na prethodne godine. Izvještaj EASO-a izričito navodi da opća humanitarna situacija u Pakistanu nije takva da predstavlja stvarni rizik postupanja protivno članku 3. EKLJP-a ili protivno člancima 15 (a) i 15 (b) Kvalifikacijske direktive. Home Office u izvještaju iz siječnja 2019.g. o sigurnosnoj i humanitarnoj situaciji u Pakistanu navodi da se u 2017. godini ukupna sigurnosna situacija poboljšala u odnosu na prethodne godine. Između 2014. i 2017. ukupan broj smrtnih slučajeva povezanih s nasiljem smanjio se za preko 73%, sa 7655 smrtnih slučajeva u 2014. na 2057 u 2017. godini; broj smrtnih slučajeva u prva 3 mjeseca 2018. (930) u odnosu na isto razdoblje 2017. (1.585) smanjen je za 41%. Vlada i sigurnosne snage zadržavaju kontrolu nad gotovo svim područjima Pakistana, uključujući sve veće gradove. Većina žrtava rezultat je sukoba između pobunjeničkih skupina i oružanih snaga, a ne neselektivnog otvorenog ratovanja. Razina žrtava je niska u odnosu na broj stanovnika u čitavoj zemlji (procjenjuje se na preko 200 milijuna). Općenito, priroda i stupanj nasilja i ukupno sigurnosno okruženje nisu takvi da bi se primijenio članak 15.c. Općenito, nije vjerojatno da običan civilni čovjek bude pogođen štetom - samo ako bude prisutan na područjima koja su izložena militantnom nasilju - koja bi mogla zadovoljiti članak 15 (c) Direktive.

8.              Tužitelj kao razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi poteškoće koje je imao s muslimanima iz razloga što je kršćanin po vjeroispovijesti, odnosno da su njega i obitelj ponižavali, psovali i napadali jer su kršćani. Tvrdi da su ga 03.06.2017.  napali na radnom mjestu ekstremni muslimani, ujedno i njegovi kolege te da je zbog toga proveo tri dana u bolnici, o čemu prilaže dokaz. lako tužitelj tvrdi da je spomenuti dokument original, vjerodostojnost istog nije mogla biti utvrđena, a iste je moguće lako krivotvoriti, budući da dostupna izvješća ukazuju na to da je u Pakistanu vrlo lako nabaviti krivotvorene dokumente, uključujući potvrde o rođenju, smrti i medicinske kartone. Stoga je tuženik ocijenio da se takvi dokazi ne mogu smatrati vjerodostojnima. Nadalje, iz same potvrde da je tužitelj bio u bolnici zbog ozljeda, ne može se utvrditi zbog čega je do navodnih ozljeda došlo. Tužitelj je na saslušanju 22.10.2019. izjavio da original dokumenta da je bio u bolnici ne može pribaviti putem poštanske službe, jer navodno je ista pod nadzorom vlade i poštanski službenici ne žele slati dokumente koji se odnose na kršćane, no unatoč takvoj izjavi spomenuti dokument je ipak pribavio putem pošte, kao što je naveo na saslušanju 20.07.2020. Slijedom prethodno navedenoga, tuženik zaključuje da se, u nedostatku vjerodostojnih dokaza, tužiteljeva izjava da je bio napadnut od strane muslimana na radnom mjestu iz razloga što je kršćanin i zbog toga bio u bolnici, ne može smatrati vjerodostojnom, a takav zaključak podupire i činjenica da tužitelj na saslušanju 22. listopada 2019. navodi da ne zna tko su bili ljudi koji su ga napali na radnom mjestu palicom, unatoč činjenici da prije toga izjavljuje da su to bili njegovi kolege. Isto je ponovio i na saslušanju 20. srpnja 2020. izjavivši da su ga napali kolege iz drugog odjela u tvornici i da ih je znao i prije toga povremeno viđati, ali da nije imao problema s njima. Budući da iz dostupnih izvješća o situaciji u zemlji podrijetla proizlazi da se pakistanska vlada zalaže za zaštitu prava manjina i promicanje društva bez ikakve diskriminacije te da su policijske snage spremne pružiti zaštitu kršćanima i drugim manjinama od mogućeg postupanja koje bi se moglo smatrati proganjanjem, opravdano je zaključiti da ne bi bilo prepreka da se osoba koja se suočava s problemima s kakvima se navodno suočavao tužitelj u svojoj zemlji podrijetla, obrati institucijama te zemlje, uključujući policiju, u traženju zaštite od diskriminatornog postupanja te da takvu zaštitu uistinu i ostvari, unatoč tome što je kršćanin po vjeroispovijesti. Tužitelj na saslušanju 22. listopada 2019. navodi da su njega i obitelj nakon smrti oca mještani i susjedi ponižavali, psovali i bacali kamenje na njih. Takva izjava u suprotnosti je s izjavom danom na saslušanju 20. srpnja 2020. kada je izjavio da prije navodnog napada na njega iz srpnja 2017. nikakvih problema s muslimanima nije imao. Nadalje, upitan da pojasni kontradiktorni iskaz dan na saslušanju 22.10.2019. da su većina mještana u mjestu gdje je živio kršćani, dok s druge strane navodi da su ga njegovi mještani ponižavali i bacali kamenje na njega, tužitelj na saslušanju 20.07.2020. navodi da nije imao takvih problema s mještanima i susjedima, nego s ljudima iz susjednih sela, pritom ne pružajući nikakvo obrazloženje za takve kontradiktorne navode i promjenu iskaza.

9.              Ispravnost zaključka da tužitelj ne bi trebao strahovati od proganjanja u svojoj zemlji podrijetla iz razloga što je kršćanin, potvrđuju dostupne informacije o njegovoj zemlji podrijetla prikupljene iz kredibilnih izvora, a gdje se izričito navodi da u Pakistanu ne postoje zakoni koji diskriminiraju kršćane te da obzirom na broj kršćana u Pakistanu, razina kako državne, tako niti diskriminacije od nedržavnih subjekata, s kojom su kršćani suočeni ne predstavlja stvarni rizik od proganjanja. Izvješća nadalje navode da su kršćanski festivali službeno priznati i da se obilježavaju u Pakistanu, uključujući one najvažnije, kao što su Božić i Uskrs te da je država, općenito govoreći, spremna i sposobna pružiti djelotvornu zaštitu kršćanima od eventualnog diskriminatornog postupanja. Kršćani općenito imaju mogućnost prakticiranja vjere, mogu odlaziti u crkvu, sudjelovati u vjerskim aktivnostima i imati svoje škole i bolnice. Izvješća nadalje navode da se tek kršćani koji se bave evangeliziranjem mogu naći pod progonom temeljem Zakona o bogohuljenju, a pri čemu vlasti moraju podignuti optužnicu za bogohuljenje (blasfemiju) da bi se moglo govoriti o mogućem proganjanju, što je okolnost koja kod tužitelja nije utvrđena niti ju je isti tijekom postupka spomenuo. Sektaško nasilje je u padu, a većina slučajeva nasilja bila je usmjerena protiv muslimana šijita, a ne kršćana. Izvješća pokazuju da je nasilje prema kršćanima bilo ograničeno na pojedinačne slučajeve te da je policija intervenirala i uspješno spriječila takvo postupanje. lako je došlo do izbijanja lokalnog nasilja i sporadičnih napada ekstremista na kršćane i druge vjerske manjine, općenito oni nisu dovoljno ozbiljni po svojoj prirodi i ponavljanju da bi mogli predstavljati proganjanje.

10.              Na raspravi 21. rujna 2021. tužitelj navodi da je napustio Pakistan 1.7.2017., jer su tamo bili neki ljudi koji su ga htjeli tući. Radio je u tvornici sportske opreme i izbila je svađa. Bio je novi tamo i pio je vodu s mjesta s kojeg kao kršćanin nije smio piti vodu, zbog toga je izbila svađa, slomili su mu ruku i ozlijedili oko. Bilo ih je 6 ili 7, sve radnici u istoj tvornici. Išao je kod doktora, nalaz je priložen spisu. Ti ljudi koji su ga napali su zvali policiju i rekli da je tužitelj pričao protiv njihove vjere i policija je isti dan 3.6.2017. došla u tužiteljevu kuću i uzela mu osobnu iskaznicu i putovnicu. Rekli su da će ga opet udariti, ako pokuša napustiti državu. Na upit da li je nakon 3.6.2017. odlazio na posao, odgovara da su mu ozlijedili ruku i oko, pa nije mogao raditi, a da bi našao drugi posao trebaju mu dokumenti koje mu je policija oduzela. Na upit da li je policija pokrenula postupak ili optužnicu protiv njega, odgovara „rekli su da pričam protiv njihove vjere i nisu mi vratili putovnicu“. Na pitanje da li je policiji prijavio da je istučen na poslu, odgovara „policija je njihova, kako njima mogu pričati protiv njihove vjere“. Na pitanje da li je otišao u policiju tražiti dokumente natrag, odgovara „da sam otišao na policiju oni bi mene zatvorili i možda bih tamo i umro“. Na upit što bi se dogodilo da se sada vrati u Pakistan, odgovara da nema putovnicu ni osobnu i ne može se vratiti u Pakistan. Ako ga oni vide bilo gdje, ionako će ga ubiti. Na poseban upit tko su „oni“, odgovara „označen sam crveno i oni će mi nešto loše napraviti“. „Oni“ su policija i oni koji žive oko njega. Na pitanje za koga misli da bi ga ubio, odgovara „oni koji su me napali, to je malo veća grupa, oni će se udružiti da me ubiju“. Od članova obitelji u Pakistanu ima majku koja živi u K., brata u I. i sestru koja se udala i živi sa svojom obitelji. Na upit što misli da bi se dogodilo da se sada vrati u Karachi, gdje mu je majka, odgovara da se ne može vratiti jer nema dokumente. Ako u Hrvatskoj dobije dokumente za povratak i ode u K., tvrdi da bi ga ubili zbog povrede njihove vjere, policija je u cijeloj državi povezana. Na upit tko bi ga ubio, odgovara policija je pomiješana s lokalnim stanovništvom i oni nas ne žele slušati što god mi govorili. 2013. su mu ubili oca i do sada ništa nije napravljeno po tom pitanju, ubojice još slobodno hodaju. Na ponovni upit tko bi ga ubio, odgovara ljudi s velikim bradama koji su povezani s pokretom Albek.

11.              Sud iskazu tužitelja nije povjerovao, jer na konkretna pitanja daje općenite odgovore bez detalja, iskaz mu nije uvjerljiv ni dosljedan, a da bi se dobio bilo kakav odgovor, pitanje mu je potrebno ponavljati više puta, jer prvi odgovor koji daje najčešće ne odgovara na postavljeno pitanje. Iz tog razloga ni institut blagodati sumnje nije mogao biti primijenjen, s obzirom da tužiteljeve izjave vezane uz djela i razloge proganjanja nisu bile dosljedne i uvjerljive. Stoga je prema ocjeni suda u provedenom upravnom postupku na temelju izjava tužitelja te podataka navedenih u izvješćima citiranim u osporenom rješenju, pravilno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj 70/15, 127/17) za odobrenje azila, odnosno da tužitelj nema osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. Naime, nema dokaza da je protiv tužitelja podignuta optužnica za bogohuljenje (blasfemiju), da bi se moglo govoriti o proganjanju zbog vjerskih razloga, a niti to tužitelj tvrdi.

12.              Nadalje, iz prikupljenih izvješća se može zaključiti da se stanje u zemlji podrijetla na cjelokupnom teritoriju ne može smatrati stanjem opće nesigurnosti, a naročito u područjima gdje je tužitelj živio, odnosno na području grada S.. Informacije o tužiteljevoj zemlji podrijetla ukazuju na to da se ukupna sigurnosna situacija u Pakistanu poboljšala u odnosu na prethodne godine te je značajno smanjen broj stradalih. Pakistanska vlada pokrenula je protuterorističke strategije, uključujući brojne vojne operacije, kako bi se suočila s pobunjeničkom prijetnjom. Izvješća nadalje navode da opća humanitarna situacija u Pakistanu nije takva da predstavlja stvarni rizik od ozbiljne nepravde u smislu članaka 15(a) i 15(b) Kvalifikacijske direktive. Pritom nisu utvrđene niti osobne okolnosti koje bi tužitelja svrstale u skupinu osoba u riziku od ozbiljne nepravde u smislu čl. 15. Kvalifikacijske direktive. U odnosu na članak 15(c) Kvalifikacijske direktive, koji se odnosi na ozbiljnu i individualnu prijetnju životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, dostupna izvješća o tužiteljevoj zemlji podrijetla izričito navode da priroda i stupanj nasilja i ukupno sigurnosno okruženje nisu takvi da bi se mogao primijeniti članak 15(c) Kvalifikacijske direktive. Uzimajući u obzir osobne okolnosti tužitelja, opće sigurnosno stanje u Pakistanu i vrlo nisku razinu proizvoljnog nasilja, a imajući u vidu da su tužiteljeve izjave o razlozima napuštanje zemlje podrijetla, kao i djelima koja bi se mogla smatrati proganjanjem, ocijenjene nevjerodostojnima, nisu nađeni nikakvi razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao ni da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Što se tiče samog povratka u Pakistan, iz dostupnih izvješća je vidljivo da su povratnici koji su ilegalno napustili zemlju po povratku zadržani kratko u pritvoru i pušteni kroz par dana. Iz izvješća je vidljivo i da države kao što su Njemačka i Grčka redovno provode deportaciju odbijenih tražitelja u Pakistan. S obzirom na navedeno, prema ocjeni suda tuženik je pravilno zaključio da problemi s kojima bi se tužitelj mogao suočiti povratkom u zemlju podrijetla nisu dovoljno ozbiljni po svojoj prirodi te ne predstavljaju opravdane razloge koji ukazuju da će biti suočen sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde zbog kojih bi trebalo odobriti zaštitu u smislu članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

13.              Što se tiče određenog roka za napuštanje EGP-a, tuženik pravilno ističe kao je određen maksimalni rok od 30 dana iz članka 103. stavka 3. Zakona o strancima (Narodne novine 130/11, 74/13, 69/17, 46/18, 66/19, 53/20), pri čemu u konkretnom slučaju nisu izneseni opravdani razlozi za primjenu članka 103. stavka 5 u vezi članka 107. stavka 1. istog Zakona, a imajući u vidu da se ne radi o pripadniku ranjive skupine.

14.              Dokazni prijedlog iz tužbe za saslušanjem M. k. K. i s. M. lj. na okolnost tužiteljeve adaptacije u Republici Hrvatskoj, sud je ocijenio nepotrebnim, jer navedene okolnosti nisu relevantne za utvrđivanje osnovanosti zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj.

15.              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS).

16.              Odluka o trošku upravnog spora u točki II. izreke temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a.

 

 

U Zagrebu 28. rujna 2021.

 

 

Sutkinja

Lidija Prica, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).