- 1 -              Rev 2859/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2859/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B.1, iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u S., protiv tuženika M. B.2, iz K. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u S., radi isplate, te po protutužbi tuženika-protutužitelja M. B.2, OIB: ..., iz K. S., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u S., protiv tužitelja-protutuženika M. B.1, OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik u S., radi utvrđenja ugovora ništavim, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2932/2017-2 od 4. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5889/16 od 21. srpnja 2017., u sjednici održanoj 28. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2932/2017-2 od 4. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5889/16 od 21. srpnja 2017., u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2932/2017-2 od 4. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5889/16 od 21. srpnja 2017., u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku protuvrijednost iznosa od 135.000,00 Eur-a, zajedno sa zateznom kamatom pobliže označenom u tom stavku, dok je u stavku II izreke odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim ugovora o zastupanju i posredovanju sklopljen između posrednika tužitelja-protutuženika od 22. prosinca 2004. i igrača M. B.2, tužitelja protutuženika. Ujedno je u stavku III naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 145.400,00 kuna na ime parničnog troška.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu tuženik) podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu tužitelj) protivi se navodima revizije te predlaže da se ista odbije kao neosnovana te obveže tuženika na naknadu troška odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev, a nije dopuštena u odnosu na protutužbeni zahtjev.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

6.1. U ovom predmetu ne radi se o radnom sporu koji ima u vidu odredba čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, a drugostupanjska presuda formalno i sadržajno nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP. Dakle, dopuštenost revizije ovisi o vrijedonosnom kriteriju.

 

6.2. Kad se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu novčane svote kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost glavnog zahtjeva (odredba čl. 35. st. 1. ZPP).

 

6.3. U ovom postupku tužitelj u tužbi potražuje isplatu iznosa od 135.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti pa je to vrijednost predmeta spora novčanog tužbenog zahtjeva.

 

6.4. Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

6.5. Tuženik je postavio protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti ugovora o zastupanju i posredovanju zaključen između stranaka 22. prosinca 2004. Dakle, riječ je o nenovčanom tužbenom zahtjevu.

 

6.6. Tuženik u protutužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora, a to nije rješenjem niti utvrdio prvostupanjski sud (odredba čl. 40. st. 4. ZPP):

 

6.7. Odredbom čl. 40. st. 5. ZPP propisano je da ukoliko ni sud ne utvrdi vrijednost predmeta spora najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna.

 

6.8. Dakle, u ovom predmetu vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva mjerodavna za dopuštenost revizije radi utvrđenja ništavim ugovora o zastupanju i posredovanju od 22. prosinca 2004. je 50.000,00 kuna.

 

6.9. Kako vrijednost protutužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna koji je vrijedonosni kriterij za dopuštenost revizije određen citiranom odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP, to je reviziju tuženika u odnosu na protutužbeni zahtjev valjalo odbaciti pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP.

 

7. U konkretnom slučaju bila bi dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

7.1. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziiju protiv drugostupanjske odluke, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te u takvoj situaciji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za raspravljanje o reviziji (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

7.2. Međutim, iz sadržaja revizije ne proizlazi da je tuženik istu podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

8. Prema tome, kako u konkretnom slučaju pobijana presuda u odnosu na protutužbeni zahtjev nije donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, niti vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, a ne radi se ni o izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP, revizija tuženika nije dopuštena.

 

9. Međutim, revizija tuženika je u odnosu na tužbeni zahtjev dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, ali nije osnovana.

 

10. Stoga je ovaj sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu u odnosu na tužbeni zahtjev samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

11. Tuženik u reviziji ponavlja kako su nižestupanjski sudovi propustili na zakonit način utvrditi i obrazložiti provedene dokaze.

 

11.1. U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svome uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za odluku o ovom predmetu (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

11.2. Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu poglavito njihovu ocjenu, kao što je to i učinio u odnosu na sve ostale žalbene navode tuženika relevantne za odluku o ovom predmetu. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kako je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud utemeljio svoju ocjenu o osnovanosti (neosnovanosti) žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

11.3. Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak u kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Nižestupanjski sudovi su u obrazloženju naveli na čemu temelje osnovanost tužiteljevog zahtjeva i tuženika za isplatu (uzimanjem iskaza svjedoka, te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis).

 

11.4. Kako u revizijskim navodima tuženika koji se odnose na prigovore i načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi propust ili bilo kakve propuste u zapisnicima koji te iskaze sadrže, to, cijeneći sadržaj obrazloženja prvostupanjske odluke i drugostupanjske odluke, ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

12. S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije svode se na prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

13. Predmet spora u revizijskom postupku je tužbeni zahtjev odnosno isplata iznosa od 135.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti na temelju ugovora o zastupanju i posredovanju sklopljen od 22. prosinca 2004.

 

14. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj licencu za zastupanje igrača dobio nakon što je 30. ožujka 2006. položio ispit, potpisao Kodeks o profesionalnom ponašanju i zaključio policu osiguranja od profesionalne odgovornošću s valjanošću od 15. svibnja 2006. do 15. svibnja 2007.,

 

- da su tužitelj i tuženik 22. prosinca 2004. sklopili ugovor o posredovanju i zastupanju,

 

- da je na temelju punomoći od 22. studenog 2004. koja je ovjerena kod javnog bilježnika T. K. M. tuženik dao ovlaštenje tužitelju da ga može zastupati u svim radnjama u vezi sa zastupanjem i posredovanjem te sklapanjem profesionalnih ugovora,

 

- da je tužitelj nakon što je dobio licencu s tuženikom sklopio ugovor o zastupanju 1. lipnja 2006. s rokom trajanja od 24 mjeseca,

 

- da su tuženik i nogometni klub D. iz Ukrajine 1. lipnja 2006. sklopili ugovor kada je tuženika zastupao E. R., a tužitelj je bio stalno u kontaktu s tuženikom i E. R. kako bi se predmetni ugovor zaključio.

 

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj sudjelovao u nogometnom razvoju tuženika, u prelasku tuženik u nogometni klub D. iz Ukrajine, da je to radio na temelju više međusobnih ugovora koje su sklopile parnične stranke kao i na temelju punomoći tuženika, pa kako je tužitelj kao posrednik ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku, a tuženik nije isplatio ugovoreni iznos, zaključuju da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, ocjenjuju da iako u vrijeme sklapanja ugovora o posredovanju i zastupanju između tužitelja i tuženika od 22. prosinca 2004. tužitelj nije imao licencu koja je bila potrebna za rad posrednika prema Pravilniku o radu posrednika u transferima igrača H. n. s. od 25. kolovoza 2001. da je tuženik pored ugovora dao tužitelju punomoć sa vrlo širokim ovlaštenjima da ga može zastupati u svim radnjama u vezi sa zastupanjem i posredovanjem te sklapanjem profesionalnih ugovora, a po potrebi i svom nahođenju angažirati druge fizičke ili pravne osobe radi zaštite njegovih pravnih ili financijskih interesa, pa nakon što je tužitelj dobio licencu sklopio je Ugovor o zastupanju s tuženikom 1. lipnja 2006. s rokom trajanja od 24 mjeseca, zaključuju da je tuženik dužan isplatiti iznos od 10% plaće što iznosi 135.000,00 EUR-a i prihvaćaju tužbeni zahtjev.

 

16. Prema odredbi čl. 148. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) propisano je da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane te da su ugovorni sudionici obveznog odnosa dužni izvršavati svoje obveze te su odgovorni za njihovo ispunjenje, a sve sukladno odredbi čl. 17. ZOO.

 

17. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova konkretnog slučaja, kao i sadržaj odredbi čl. 17. i 148. st. 1. ZOO i prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužitelj kao posrednik ispunio svoju ugovornu obvezu te je tuženiku naložio isplatu iznosa od 135.000,00 EUR-a.

 

18. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužitelju novčani iznos kako je to naloženo nižestupanjskim presudama

 

19. Pretežni navodi revizije odnose se na razloge utvrđenja ništavosti protutužbenog zahtjeva, a kako u odnosu na protutužbeni zahtjev revizija nije dopuštena to isti nisu razmatrani.

 

20. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

 

21. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 28. rujna 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.