Baza je ažurirana 03.03.2026. zaključno sa NN 149/25 EU 2024/2679
- 1 - Rev 1033/2021-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., protiv tuženice K. B. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1447/2020-2 od 22. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-1679/2019-12 od 29. lipnja 2020., u sjednici održanoj 28. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u toč. I. rješenja javnog bilježnika R. G. iz Z. broj Ovrv-539/11 od 25. svibnja 2011. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.240,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini i na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke prvostupanjske presude, te je ujedno naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 168,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini te od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke prvostupanjske presude. U toč. III. izreke prvostupanjske presude djelomično je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem traži da joj tuženica plati iznos od 4.400,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečni iznos od 80,00 kn počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate za razdoblje od siječnja 2001. pa do svibnja 2006., a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška ovršnog postupka u iznosu od 212,31 kn s pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, te zahtjev tužitelja za plaćanje zatezne kamate tekuće na iznos od 168,99 kn s naslova troška ovršnog postupka za razdoblje od 24. svibnja 2011. pa do 29. lipnja 2020.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. II., IV. i V. izreke prvostupanjske presude.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 773/2021-2 od 21. travnja 2021. dopustio tuženici izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:
"1. U slučaju kada Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na nekretnini na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 80/02, 81/02 i 98/19 – dalje: Zakon o naknadi), jer zahtjev za naknadu temeljem navedenog zakona nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, da li se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona u smislu odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak) ispunjenjem pretpostavki propisanih u članku 77. Zakona o naknadi, ili na temelju odluke nadležnog tijela pravomoćnošću rješenja kojim te pretpostavke utvrđuje nadležno upravno tijelo?
2. Jesu li Grad Zagreb, gradovi i općine ovlašteni davati u zakup i poduzimati druge radnje upravljanja poslovnim prostorom, koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja od navedenih teritorijalnih jedinica, temeljem odredbe članka 41. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11) i nakon što su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske na takvom poslovnom prostoru temeljem odredbe članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 80/02,, 81/02 i 98/19), jer za njega nije bio podnesen zahtjev za naknadu ili je pravomoćno odbijen?"
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena te u reviziji predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja na ime naknade zbog bespravnog korištenja poslovnog prostora za razdoblje od siječnja 2001. pa do listopada 2010.
8. Temeljem odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
9. Nižestupanjski sudovi su u ovoj pravnoj stvari zaključili na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da je prednik tuženice koristio bez pravnog osnova sporni poslovni prostor u razdoblju od 6. lipnja 2006. pa do 6. listopada 2010., pri čemu zaključuju da je tužitelj aktivno legitimiran za potraživanje naknade zbog bespravnog korištenja poslovnog prostora od strane prednika tuženice iz razloga što je tek 27. lipnja 2013. postalo pravomoćno rješenje nadležnog upravnog tijela kojim je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom predmetnog poslovnog prostora, odnosno kada je pravomoćno odbijen zahtjev za povrat predmetnog poslovnog prostora od strane E. F. Pritom nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj ima pravo na zakupninu sve do pravomoćnog donošenja navedenog upravnog rješenja 2013. obzirom na odredbu čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11, 64/15 i 112/18 – dalje: ZZKPP).
10. Suprotno navedenom zaključku nižestupanjskih sudova tuženica smatra, obzirom i na praksu ovoga suda, da je Republika Hrvatska stekla predmetni poslovni prostor ne trenutkom pravomoćnosti rješenja upravnog tijela kojim je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom predmetnog poslovnog prostora, nego stupanjem na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19 – dalje: Zakon o naknadi) i to čl. 77. Zakona o naknadi.
11. U odnosu na prvopostavljeno pravno pitanje ovaj sud je u više odluka izrazio pravno shvaćanje da Republika Hrvatska temeljem čl. 77. Zakona o naknadi stječe pravo vlasništva nekretnina temeljem zakona, odnosno od dana stupanja na snagu Zakona o naknadi, a sve u vezi i s čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP). Takvo pravno shvaćanje je primjerice ovaj sud izrazio i u svojim odlukama broj Rev-1564/13-2 od 29. kolovoza 2018. i broj Rev-x 599/11-2 od 9. travnja 2014.
12. Dakle, odgovor na prvopostavljeno pravno pitanje tuženice je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva nekretnina temeljem čl. 77. Zakona o naknadi temeljem samog zakona u trenutku stupanja na snagu Zakona o naknadi, a što je i ustaljena praksa ovoga suda.
13. Međutim, treba razlikovati stjecanje prava vlasništva određene nekretnine od strane Republike Hrvatske temeljem čl. 77. Zakona o naknadi i pravo jedinica lokalne samouprave, pa tako i tužitelja, da daje u zakup i poduzima druge radnje upravljanja poslovnim prostorom koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja tih teritorijalnih jedinica. Naime odredbom čl. 41. ZZKPP jasno je navedeno da jedinice lokalne samouprave imaju to pravo sve do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi na temelju Zakona o naknadi, slijedom čega proizlazi da stjecanje prava vlasništva nekretnine od strane Republike Hrvatske ne isključuje pravo jedinice lokalne samouprave, u ovom slučaju Grada Zagreba, na naplatu zakupnine za predmetni poslovni prostor ili naknade za bespravno korištenje i to sve do pravomoćnosti odluke u postupku po Zakonu o naknadi.
14. Točno je da ZZKPP nije bio na snazi u spornom razdoblju za koje se potražuje naknada od strane tužitelja zbog bespravnog korištenja od strane prednika tuženice, ali je ovaj sud pravnog shvaćanja da to isto načelo vrijedi i za razdoblje od stupanja na snagu Zakona o naknadi pa do donošenja jasne odredbe u ZZKPP.
15. Stoga je odgovor na drugopostavljeno pravno pitanje tuženice da jedinice lokalne samouprave su ovlaštene davati u zakup i poduzimati druge radnje upravljanja poslovnim prostorom koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja tih teritorijalnih jedinica i nakon što su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske na takvim poslovnim prostorima temeljem odredbe čl. 77. Zakona o naknadi i to sve do pravomoćnog okončanja postupka na temelju Zakona o naknadi.
16. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za navedeno razdoblje u kojem nije nastupila zastara potraživanja.
17. Obzirom na navedeno valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.
Katarina Buljan, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.