- 1 -              Rev-x 173/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 173/2017-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva G. & partneri d.o.o. Z., protiv tuženika M. A. iz M.,  kojeg zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u M., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2095/2015 od 6. studenoga 2015, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1743/2007 od 11. lipnja 2015., u sjednici održanoj 28. rujna 2021.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se:

 

- presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2095/2015 od 6. studenoga 2015. u toč. I. izreke,

 

- presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1743/2007 od 11. lipnja 2015. u toč. I. te dijelu toč, II. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 2.174.646,04 sa zateznim kamatama i

 

- prvostupanjsko rješenje o trošku parničnog postupka u toč. II izreke,

 

i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud konačnom odlukom o parničnim troškovima.

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-1743/2007 od 11. lipnja 2015. sudio je:

 

„I. Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o prodaji i prijenosu dionica od 03. lipnja 2003. god. zaključen između tužitelja E. d.d., Z., i tuženog M. A. iz M., (sadašnja adresa Z., JMBG: …).

 

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 2.174.646,04 kune zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 06. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. god. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. u visini obračunatoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Za više traženo i to za iznos od 154.953,96 kuna tužbeni zahtjev se odbija."

 

1.2. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj P-1743/2007 od 11. lipnja 2015. u toč, II, izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 236.957,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-2095/2015 od 6. studenoga 2015. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke te u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke (dosuđeni iznos od 2.174.646,04 kune zajedno sa zateznom kamatom) , kao i u odluci o parničnom trošku, sadržanom pod toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja.

 

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude i odluke o parničnim troškovima podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), zbog revizijskih razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Predložio je da Vrhovni sud RH ukine nižestupanjske presude i odluke o parničnim troškovima i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 392.a. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Prema shvaćanju ovoga suda stranci je onemogućeno raspravljanje i u slučaju kad nije prihvaćen prijedlog stranke za izvođenje dokaza o činjeničnim tvrdnjama koje je iznijela ta stranka, a sud u konačnici zaključi kako stranka nije dokazala svoje tvrdnje.

 

9. Predmet spora je utvrđenje da je raskinut ugovor o prodaji dionica društva J. d.d., i isplata protuvrijednosti dionica (koje je tuženik otuđio) u iznosu od 2.174.646,04 kune. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik, koji je otuđio kupljene dionice dužan je nakon raskida ugovora isplatiti tužitelju njihovu protuvrijednost u skladu s odredbom o posljedicama raskida ugovora iz čl. 132. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka ugovornog odnosa iz štetnog događaja, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).

 

10. Među strankama je bilo sporno je li tuženik ispunio svoju obvezu u cijelosti i platio cijenu za dionice, odnosno jesu li ispunjene pretpostavke za raskid ugovora zbog neispunjenja obveze u roku. Tuženik je već u odgovoru na tužbu tvrdio da je dio cijene plaćen na način da je, skladno dogovoru u okviru koncerna A., dio cijene plaćen kreditom kojeg je tuženik ishodio od koncerna, a dio isplatom dividende trgovačkog društva J. u korist tužitelja umjesto tuženiku. U odnosu na ove tvrdnje tuženik je predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka R. P., A. Č. i D. G., te uvid u Ugovor o kreditu kojim tuženik ne raspolaže, pa je predložio da sud pribavi taj ugovor od tužitelja, ako i da se društvima u koncernu A. i to J. i E. naloži da dostave dokaz o uplati ostvarene dividende tužitelju radi otplate cijene dionica. Također je predložio da sud od društva J. d.d. zatraži zapisnike sa godišnje glavne skupštine tog društva na kojoj je donesena odluka o upotrebi dobiti za 2005. i 2006., odnosno o visini dividende.

 

10.1. Prvostupanjski sud je zaključio glavnu raspravu, a da nije izveo predložene dokaze, niti je rješenjem odbio prijedlog tuženika za izvođenje tih dokaza. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je tužitelj dostavio samo izvadak iz knjigovodstvene evidencije tužitelja o stanju duga tuženika po ugovoru o prodaji dionica u kojima je evidentiran dug tuženika, dok s druge strane tuženik nije dostavio dokaze o otplati cijene dividendom. Međutim, tuženik je izričito naveo da ne raspolaže ispravama o prijenosu sredstva i da je te isprave potrebno pribaviti od društva koje je donijelo odluku o raspodjeli dobiti kroz dividende, i koje je vršilo uplate.

 

10.2. U obrazloženju prvostupanjske presude je također navedeno da tuženik tijekom postupka nije osporavao pravo tužitelja na raskid ugovora o prodaji dionica, što je suprotno stanju spisa, jer je tuženik već u odgovoru na tužbu tvrdio da je ispunio obvezu, da je u cijelosti platio cijenu dionica i tek potom prodao dionice trećemu, te da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora.

 

10.3. U odnosu na gornje navode se napominje da se u ovom slučaju tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je ugovor raskinut po samom zakonu zbog neispunjenja obveze kod koje je fiksni rok bitan sastavni dio ugovora. Pri tome je sud pogrešno našao da se radi o fiksnom roku kao bitnom sastavnom dijelu ugovora, jer to ne proizlazi niti iz zakona niti iz ugovora. Radi se naprosto o ugovorenom roku za ispunjenje obveze. Kad dužnik ne ispuni obvezu u roku koji nije bitan sastavni dio ugovora, vjerovnik koji želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (čl. 126. st. 2. i 3. ZOO).

 

10.4. Nadalje, prvostupanjski sud je bez valjanog obrazloženja odbio ocijeniti dva pismena - obavijesti od 24. siječnja 2004. i 22. siječnja 2005. (list 38. F i 38 G spisa), iako ova pismena potvrđuju navode tuženika o postojanju dogovaranja u okviru koncerna A. o raznim obvezama tuženika i načinu njihova podmirenja. Pri tome nije odlučno je li K. A. društvo bez pravne osobnosti, nego je li postojao valjani uzajamni dogovor članica koncerna i tuženika o ispunjenju tuženikovih obveza, te je li došlo do realizacije tog dogovora i prestanka tuženikove obveze isplatom.

 

11. Tuženik je žalbom ukazao na ovu bitnu povredu, a drugostupanjski sud nije odgovorio na te žalbene razloge u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, te nije sankcionirao navedenu bitnu povredu. Posljedično tome i drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

12. Stoga ne valjalo postupiti po čl. 394. st. 1. ZPP te ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 28. rujna 2021.