Broj: Revr 2150/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. Č. D., odvjetnica u O., protiv tuženika P. d.d. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. i dr. j.t.d. u N. G., radi izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-208/2015-2 od 2. srpnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P: Pr-259/2014-34 od 21. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-208/2015-2 od 2. srpnja 2015. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P: Pr-259/2014-34 od 21. travnja 2015. u točki I. izreke odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-208/2015-2 od 2. srpnja 2015. u dijelu u kojem je preinačeno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P: Pr-259/2014-35 od 22. travnja 2015. u točki I. izreke, kao i u točki II. izreke u odluci o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„I/ Utvrđuje se da je Izvanredni otkaz Ugovora o radu broj 203/96 zaključen između stranaka 20. ožujka 1996. koji je tužitelju M. P. iz K., dan Odlukom tuženika P. d.d. O., od 18. travnja 2013., koja je potvrđena Odlukom tuženika od 8. svibnja 2013. nezakonit i nedopušten.

 

II/ Raskida se Ugovor o radu broj 203/96 zaključen između tužitelja i tuženika 20. ožujka 1996. s danom 8. siječnja 2014.

 

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu iznos od ukupno 56.127,30 kn (pedesetšesttisućastodvadesetsedamkunaitridesetlipa) sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena počev od 21. travnja 2015., kao dana presuđenja do isplate, te da tužitelju utvrdi kontinuitet radnog odnosa od 19. travnja 2013., pa do 8. siječnja 2014., sve to u roku 8 dana.

 

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uiznosu 5.750,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

„I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku od 21. travnja 2015., broj: P:Pr-259/2014-34 i sudi:

 

Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I/ Utvrđuje se da je Izvanredni otkaz Ugovora o radu broj: 203/96 zaključen između stranaka 20. ožujka 1996. koji je tužitelju M. P. iz K., dan Odlukom tuženika P. d.d. O., od 18. travnja 2013., koja je potvrđena Odlukom tuženika od dana 8. svibnja 2013. nezakonit i nedopušten.

 

II/ Raskida se Ugovor o radu broj: 203/96 zaključen između tužitelja i tuženika 20. ožujka 1996. s danom 8. siječnja 2014.

 

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu iznos ukupno 56.127,30 kn (pedesetšesttisućastodvadesetsedamkunaitridesetlipa) sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena počev od 21. travnja 2015., kao dana presuđenja do isplate, te da tužitelju utvrdi kontinuitet radnog odnosa od 19. travnja 2013. pa do 8. siječnja 2014., sve to u roku 8 dana.

 

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 5.750,00 kn u roku od 8 dana“

odbija se kao neosnovan.

 

II. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Osijeku od 22. travnja 2015. broj P:Pr-259/2014-35, tako da se zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude u iznosu 625,00 kn, odbija kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu 8.640,72 kn, u roku 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u odnosu na odluku o trošku nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari

 

Sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnji revidenta ovaj sud je ocijenio da pobijana presuda ne sadrži proturječje između sadržaja provedenih dokaza i razloga pobijane presude. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama tako da se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.             

 

              Nadalje, glede ocjene iskaza svjedoka K. B. revident pogrešno navodi da je nejasan zaključak drugostupanjskog suda „da je tužitelj morao znati da nešto nije proknjiženo, jer nije jasno kako je to tužitelj morao znati da mu je neki dnevni utržak i obračun ostao neproknjižen kada on nema uvida u računalni program i knjiženje“. To stoga što je navedeni svjedok prilikom saslušanja između ostalog naveo: „blagajnica ima uvid u stanje prethodnog obračuna i u početno stanje novog obračuna, program je ustrojen tako da početno stanje novog obračuna stavlja završno stanje prethodnog obračuna pa iz tog razloga vozač to isto može vidjeti ukoliko ima svoj zaključak. Pojasnio je da vozač na svom zaključku uvijek vidi svoje završno stanje obračuna i početno stanje novih obračuna bez obzira da li čeka da mu blagajnica preda kontrolni arak.“

 

U odnosu na navode revizije kojima tužitelj drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda u pogledu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom od 18. travnja 2013.

 

              Sudovi u postupku koji su prethodili reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio radnik tuženika zaposlen na radnom mjestu vozača autobusa na temelju ugovora o radu sklopljenog između stranaka 20. ožujka 1996.,

- da je kontrolom provedenom 4. travnja 2013. od strane Komisije za izvanredni popis voznih karata i kontrolu uređaja za prodaju karata u vozilima u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 28. veljače 2013. utvrđeno da tužitelj nije predavao obračune za prodaju karata s uređaja namijenjenih za njihovu prodaju, te da ukupni iznos naplaćenog, a nepredanog novca iznosi 2.222,00 kn,

- da je u postupku iznošenja svoje obrane tužitelj na zapisnik naveo da nije otuđio niti jednu lipu, te da je obračune predao na vrijeme, da nije uzimao potvrdu o predanom obračunu iz razloga što nije imao vremena čekati da se ista sačini, a da to nije stizao s obzirom da je bila gužva jer puno vozača predaje obračune, a radi samo jedna blagajna,

- da je Odlukom od 18. travnja 2013. tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju ocijenivši da takvo njegovo postupanje (nepredavanje obračuna i utrška) predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i da je to razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu,

- da iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da nije moguće utvrditi je li obračune i utrške tužitelj predao, ili nije predao, iz razloga što isti obračuni nisu knjiženi,

- da zbog rada blagajne u samo jednoj smjeni, neki vozači za dnevnu predaju obračuna i utržaka ponekad nisu objektivno imali vremena čekati u redu pred blagajnom zbog poštivanja voznog reda autobusa, pa da su obračune i utržak ostavljali na stolu blagajnice, ili su ih slali preko drugih radnika,

- da su vozači potvrdu o predaji i drugu dokumentaciju na traženje dobivali kod slijedeće predaje utrška ili potvrde nisu uopće preuzimali,

- da je tužitelj u spornom periodu otvarao dva obračuna u istom danu na istoj kasi, istom karticom.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik, na kome je teret dokaza u smislu odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu, nije dokazao da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje mu je otkazan ugovor o radu, jer da nije dokazao da tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 28. veljače 2013. nije predavao obračune i da nije predao utržak u ukupnom iznosu 2.222,00 kn, pa da bi time poslodavcu prouzročio materijalnu štetu, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je izvanredni otkaz ugovora o radu nezakonit i nedopušten.

 

Pritom je ocijenio da ne preuzimanje potvrda o predanom obračunu ne predstavlja propust tužitelja već propust tuženika kao poslodavca koji, iako upozoravan od strane radnika i sindikata, nije organizirao rad blagajne na način da omogući radnicima svakodnevnu predaju i obračuna i utržaka, te uzimanje potvrda nakon što je obračun i utržak proknjižen. Zbog toga je prvostupanjski sud zaključio da za eventualne nepravilnosti koje su nastale kao posljedica organizacije rada blagajne, nije odgovoran tužitelj.

 

Međutim, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 28. veljače 2013. tužitelj predao obračune s utrškom u ukupnom iznosu 2.222,00 kn, pa da bi isti mogli biti proknjiženi. Također je utvrdio da tužitelj o predaji obračuna i utržaka nema nikakvih dokaza (potvrde, kontrolne arke i sl.) a da svi ostali dokazi upućuju samo na činjenicu da vozači ponekad nisu objektivno imali vremena čekati u redu pred blagajnom zbog poštivanja voznog reda autobusa, pa da su obračune i utržak ostavljali na stolu blagajnice, a potvrdu o predaji i drugu dokumentaciju su tražili i dobivali kod slijedeće predaje utrška ili potvrde nisu uopće preuzimali.

 

Pritom je drugostupanjski sud izrazio pravno shvaćanje da je na tužitelju teret dokaza da je isti predao obračun i utržak od prodanih karata tuženiku, pa s obzirom da to tužitelj nije dokazao (iako je kao iskusni radnik s 29 godina radnog staža morao znati da za predaju utrška mora zaprimiti od poslodavca dokaz o predaji tog utrška), drugostupanjski sud je ocijenio da je tuženik opravdano zaključio da obračune s utrškom za navedeno razdoblje tužitelj nije predao tuženiku, te da je stoga s pravom tuženik izgubio povjerenje u rad tužitelja, te mu izvanredno otkazao ugovor o radu zbog navedene učinjene teške povrede obveze iz radnog odnosa iz čl. 44. alineja 1. i 2. Pravilnika o radu tuženika.

 

              Drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

              Naime, odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

             

              Prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, dok prema čl. 131. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

              Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak drugostupanjskog suda da su se u predmetnom slučaju ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, kada iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj predao tuženiku obračune za prodane karte u autobusu, kao niti utržak od tako ostvarene prodaje karata u iznosu 2.222,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 28. veljače 2013., niti je tužitelj dokazao da je obračune i utržak predao tuženiku, to su i prema shvaćanju ovog revizijskog suda ostvarene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu, s obzirom da navedeno postupanje tužitelja ima značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, uslijed kojeg je tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika.

 

Pri tome valja reći da, u situaciji kada je kod tuženika ustaljeno postupanje vezano za razduživanje vozača bilo takvo da ovlašteni službenik tuženika izdaje potvrdu vozačima na ime predanih obračuna o prodaji karata i naplaćenog novca, onda je i tužitelj bio dužan preuzeti takve potvrde kao znak izvršenog razduživanja glede naplaćenih karata, a što on nije učinio, niti je na drugi način dokazao da je doista predao tuženiku naplaćeni utržak od prodanih karata, iako je teret dokaza da je predao tuženiku naplaćeni utržak i obračun na tužitelju, kako je to pravilno ocijenio drugostupanjski sud u pobijanoj presudi (tako i ovaj sud u odluci broj Revr-401/15-2 od 5. svibnja 2015.).

 

              Ostali navodi tužitelja su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima drugostupanjskog suda. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

              Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja glede odluke o trošku parničnog postupka

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.