1              Poslovni broj: 11 Kž-881/2021-2

         Poslovni broj: 11 Kž-881/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća, te Siniše Plešea i Renate Miličević kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. V., zbog kaznenog djela protiv krivotvorenja – krivotvorenje isprave – iz članka 278. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi koju je protiv rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: 8 K-1191/20-4 od 17. veljače 2021., podnio oštećeni kao tužitelj TD M. d.d., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2021.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba oštećenog kao tužitelja TD M. d.d..

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski kazneni sud u Zagrebu, na temelju članka 380. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), obustavio je kazneni postupak protiv optuženog S. V. zbog kaznenih djela iz članka 278. stavak 1. KZ/11 i članka 306. stavak 2. KZ/11.

              2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio oštećeni kao tužitelj TD M. d.d. putem opunomoćenika J. G., odvjetnika iz Z., a žali se zbog povrede kaznenog zakona i predlaže da drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba oštećenog kao tužitelja TD M. d.d. nije osnovana.

5. Iz rješenja prvostupanjskog suda, u bitnome, proizlazi da su kaznena djela koja se optuženiku inkriminiraju počinjena 30. srpnja 2004., dakle u vrijeme kada je na snazi bio Kazneni zakon (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - u daljnjem tekstu: KZ/97) i da se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme počinjenja kaznenih djela koja se optuženiku inkriminiraju, radi o kaznenim djelima iz članka 311. stavak 1. KZ/97 i članku 304. stavak 2. KZ/97 za koja je, kao maksimum kazne, predviđena kazna zatvora do tri godine. Imajući na umu članak 19. stavak 1. alineja 5. KZ/97 i članak 20. stavak 6. KZ/97 prema kojima zastara kaznenog progona u svakom slučaju nastupa protekom šest godina od počinjenja kaznenog djela, prvostupanjski sud smatra da je 30. srpnja 2010. nastupila zastara kaznenog progona optuženika za inkriminirana mu kaznena djela, dakle da je to bilo prije stupanja na snagu Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - u daljnjem tekstu: KZ/11) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. pa se ne mogu primjenjivati odredbe o zastari tog Zakona (KZ/11).

6. Oštećenik kao tužitelj u žalbi, u bitnome, navodi da se u konkretnom slučaju radi o takozvanim trajnim kaznenim djelima kod kojih zastara kaznenog progona počinje teći prestankom održavanja određenog protupravnog stanja, odnosno u konkretnom slučaju nastupom zabranjene posljedice koja je bila 25. svibnja 2015. kada je optuženik Financijskoj agenciji Zagreb podnio zahtjev za izravnu naplatu, znajući da je pravomoćna sudska odluka utemeljena na nevjerodostojnoj dokumentaciji, na temelju kojeg je ta agencija u njegovu korist izvršila pljenidbu sredstava s računa oštećenika kao tužitelja. Oštećenik kao tužitelj treba imati na umu da se optužnicom koju je podnio optuženiku inkriminira da je lažnu ispravu nabavio radi uporabe (članak 311. stavak 1. KZ/97) i da je optuženik, s ciljem da spriječi i znatno oteža dokazivanje u postupku pred sudom podnio dokaz znajući da se radi o krivotvorini (članak 304. stavak 2. KZ/97). Dakle, iz zakonskog opisa inkriminiranih kaznenih djela jasno proizlazi da se ne radi o trajnim kaznenim djelima, kao na primjer kod kaznenih djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209. KZ/97 (članak 172. KZ/11), oduzimanja tuđe pokretne stvari iz članka 221. KZ/97 (članak 234. KZ/11), narušavanja nepovredivosti doma iz članka 122. KZ/97 (članak 141: KZ/11) i drugih, kod kojih kaznenih djela protupravno stanje traje neplaćanjem uzdržavanja, zadržavanjem u tuđem domu ili protupravnim posjedovanjem tuđe stvari. Iz inkriminiranih kaznenih djela proizlazi da su kaznena djela počinjena nabavljanjem lažne isprave, što u konkretnom slučaju znači da je to najkasnije bilo danom uporabe takve, lažne, isprave, odnosno kada je optuženik podnio sudu tužbu u svrhu kako bi spriječio i znatno otežao dokazivanje pred sudom, dakle 30. srpnja 2004. Imajući na umu navedeno, te prethodno citirane odredbe o zastari kaznenog progona kao i članak 86. KZ/11 prema kojem će se zastarni rokovi tog Zakona primjenjivati samo u slučaju ako zastara kaznenog progona nije već prethodno nastupila prema KZ/97 u konkretnom slučaju, protivno tvrdnji oštećenika kao tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je zastara kaznenog progona optuženika za inkriminirana kaznena djela nastupila 30. srpnja 2010., te je na temelju citiranih odredbi ZKP/08 obustavio kazneni postupak protiv optuženika za kaznena djela iz članka 278. stavak 1. KZ/11 i članka 306. stavak 2 KZ/11.

7. Iz izloženih razloga, a s obzirom da nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje drugostupanjski sud povodom žalbe, na temelju članka 494. stavak 4. ZKP/08, ispituje po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavak 1. ZKP/08, valjalo je žalbu oštećenika kao tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 28. rujna 2021.