Broj: Revr 1503/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. d.o.o., S. N., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik iz Z. odvjetničkog ureda J. & B., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-315/15 od 13. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-807/12-75 od 15. srpnja 2015., u sjednici održanoj 29. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja Ž. B. protiv drugostupanjske presude, kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja Ž. B. protiv rješenja o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-807/12-75 od 15. srpnja 2015., odbijen je (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Poništava se odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 27.01.2012. g. i nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto prodajnog savjetnika na kojemu je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati neisplaćenu plaću u razdoblju od 28.01.2012. g. pa do dana povratka na radno mjesto prodajnog savjetnika kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku od dana svakog pojedinog obroka neisplaćene plaće pa do isplate.

 

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 183.200,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje na iznos od 83.200,00 kuna teče od dana 01.02.2012. godine pa do isplate a iznos od 100.000.00 kuna teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

4. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos parničnog troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Odlukom o troškovima parnice naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 62.001,00 kn ( točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-315/15 od 13. lipnja 2016., odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog toga što su nižestupanjski sudovi „(…) donoseći iste počinili apsolutne bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupka, počinili relativno bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešno primijenili materijalno pravo te pogrešno donijeli odluku o troškovima postupka“. Tužitelj predlaže da ovaj revizijski sud prihvati reviziju i „(…) ukine presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te donese presudu kojom usvaja tužbu i tužbeni zahtjev s pripadajućim parničnim troškom, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.“

 

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja.

 

U odgovoru na reviziju tuženik navodi kako ona sadržajno u cijelosti odgovara sadržaju žalbe koju je tužitelj podnio protiv prvostupanjske presude i koja je pobijanom presudom drugostupanjskog suda odbijena kao neosnovana. Također, tuženik, navodi kako je u međuvremenu primio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj K-35/15, kojom je okrivljenik Ž. B. (ovdje: tužitelj) proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv imovine (pronevjera) i kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci uz primjenu uvjetne osude na rok od dvije godine. Ujedno mu je izrečena posebna obveza popravljanja štete počinjene kaznenim djelom na način da plati oštećeniku (ovdje: tuženiku) iznos od 45.647,76 kn. Stoga tuženik predlaže odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

O reviziji protiv drugostupanjske presude:

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik u reviziji upire navodeći kako presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati jer su zaključci o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi nižestupanjskih presuda u proturječnosti s onim što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

              Iz pobijane drugostupanjske odluke proizlazi da je sud u potpunosti prihvatio, kako činjenična utvrđenja i činjenične zaključke prvostupanjskog suda, tako i obrazloženje prvostupanjskog suda o primjeni materijalnog prava.

 

              S obzirom na to da, nadalje, iz žalbe protiv prvostupanjske presude proizlazi da je sve činjenične i materijalnopravne prigovore u njoj istaknute tužitelj već isticao tijekom prvostupanjskog postupka te da se o njima izjasnio prvostupanjski sud, to se drugostupanjski sud (nakon ocjene o izostanku bitnih povreda postupka te potpuno i pravilno utvrđenim činjenicama i pravilnoj primjeni materijalnog prava) opravdano, pravilno i zakonito - umjesto posebnog obrazlaganja svoje odluke - pozvao na razloge prvostupanjske presude. U takvoj situaciji, prema ovlaštenju iz odredbe čl. 375. st. 5. ZPP, odlučio je ne obrazlagati u svojoj presudi neosnovanost svakog pojedinog prigovora već se umjesto toga odlučio pozvati na obrazloženje prvostupanjske presude. Postupajući na takav način drugostupanjski sud izražava svoj jasan stav o tome da navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje razlozi prvostupanjske presude i da bi odgovaranjem na žalbene prigovore samo ponavljao (valjane) razloge već navedene u prvostupanjskoj presudi.

 

              Suprotno tvrdnjama tužitelja ni ovaj sud ne nalazi da bi razlozi prvostupanjske presude bili u proturječnosti s onim što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Naprotiv, prvostupanjska presuda sadrži detaljno obrazloženje o provedenim dokazima i činjenicama utvrđenim njihovom provedbom, kao i jasno i prihvatljivo obrazloženje o primjeni materijalnog prava. Stoga, u prvostupanjskoj presudi nema povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa onda takva povreda nije učinjena niti u drugostupanjskoj presudi (time što bi drugostupanjski propustio otkloniti bitnu povredu istaknutu u žalbi protiv prvostupanjske presude).

 

U svemu ostalom revizijski prigovori (koji su sadržajno opet ponovljeni prigovori isticani tijekom postupka te u žalbi) svode se na prezentiranje osobne ocjene provedenih dokaza te preispitivanje pravilnosti činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda (o učinjenoj povredi i načinu na koji je učinjena). Protivljenje načinu na koji je prvostupanjski sud ocijenio pojedini dokaz i kako je utvrdio određene činjenice, predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog stanja. Takvi revizijski navodi kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja (da pisana izjava M. P. o tome da je novčani iznos od 43.000,00 kn predao tužitelju za isporučeni materija za fasadu nije ovjerena kod javnog bilježnika pa da zbog toga nije utvrđeno tko je potpisao izjavu, odnosno tko je sastavio tekst navedene izjave; da isprava nije solemnizirana od strane javnog bilježnika iz čega bi se utvrdilo koja od osoba navedenih u izjavi je dala ili primila određeni iznos; da nije utvrđeno za koji se pravni odnos odnosi (ponuda / narudžbenica / otpremnica) jer nije utvrđeno na koji se materijal odnosi, na koju se fasadu odnosi; da nije utvrđeno kojoj pravnoj / fizičkoj osobi je roba isporučena; da nije utvrđeno mjesto i vrijeme predaje novca niti je praćen tijek novca da bi se otkrilo njegovo porijeklo te da nije utvrđeno koja se pravna / fizička osoba ima smatrati kupcem) nisu od značaja za ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke s obzirom na to da se u revizijskom stadiju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten baviti prigovorima činjenične naravi (u smislu odredbe čl. 385. ZPP).

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za poništavanje (pravilno: utvrđivanje nedopuštenom) odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. siječnja 2012., zahtjev za vraćanje tužitelja na radno mjesto prodajnog savjetnika kao i zahtjev za isplatu s osnove naknade plaće za razdoblje od 28. siječnja 2012. godine pa do povratka na rad. Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 83.200,00 kn na ime ostvarenog bonusa za 2011. te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100.000,00 kn s osnove naknade štete „zbog poremećaja duševnog mira, povrede prava na ugled i čast, povrede prava na dostojanstvo i povrede privatnosti osobnog i obiteljskog života“.

 

Nakon što su utvrdili postojanje opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava odbili sve zahtjeve tužitelja.

 

Prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

U konkretnom slučaju - time što je u vrijeme kad je bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu prodajni savjetnik iskoristio poslovnu komunikaciju s građevinskom zadrugom C. kao kupcem tuženika da bi s drugom osobom (M. P.) dogovorio povoljniju kupnju materijala za fasadu putem građevinske zadruge C., time što je materijal za fasadu isporučio na adresu M. P. u V. G. koji mu je „na ruke“ isplatio cijenu tog materijala u iznosu od 45.647,76 kn, a da nikada nije primio račun za navedeni materijal te time što je tužitelj primljeni iznos novca zadržao za sebe i na taj način sebi pribavio protupravnu imovinsku korist na štetu tvrtke poslodavca - tužitelj je, i po ocjeni ovoga suda, počinio osobito tešku povredu radne obveze koja uz uvažavanje svih okolnosti ne čini mogućim nastavak radnog odnosa.

 

Polazeći od navedenog i s obzirom na to da je tuženik kao poslodavac tužitelju omogućio iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 111. st. 2. ZR te u svemu ostalom poštivao proceduru i rokove otkazivanja ugovora o radu, sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 108. st. 1. ZR odbili zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a posljedično tome i tužbeni zahtjev koji se odnosi na vraćanje na rad i isplatu naknade plaće kao i varijabilnog dijela plaće te zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju bi trpio u vezi s ovim otkazom.

 

U smislu izloženog nisu ostvareni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava radi kojih je revizija izjavljena, niti su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se u reviziji ukazuje, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

O reviziji protiv rješenja o troškovima:

 

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP, o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

 

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Slijedom svega izloženog, reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima parnice valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 29. studenoga 2017.