1

 

Poslovni broj: 18 Us I-18/21-10

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

              P R E S U D A             

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Maje Colić, u upravnom sporu tužitelja S. M., B. H., R., zastupanog po opunomoćeniku D. L., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. L. i B. F., M., T. T. U. .. protiv tuženika I. Povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33., radi protjerivanja iz Republike Hrvatske,  nakon javne rasprave zaključene dana  17. rujna 2021. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja a u odsutnosti tuženika, dana 27. rujna 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/II-217-02/19-06/55, Urbroj: 317-19-6 od 11. studenog 2020.

              II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

 

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-217-02/19-06/55, Urbroj: 317-19-6 od 11. studenog 2020. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Makarska, broj: 511-19-12-29-05-UP/I-2/538-18 od 05. prosinca 2019.

Navedenim  prvostupanjskim rješenjem je u točki 1. izreke odbijen zahtjev tužitelja, rođenog 21. siječnja 1972., za izdavanje dozvole za boravak i rad na radno mjesto zidar pod poslodavca „G. Č.“ …. sa sjedištem u M., na adresi P. P. ... U točki 2. izreke određeno je da se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske.  Točkom 3. izreke tužitelju se zabranjuje ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj na vrijeme od pet godina, računajući od napuštanja EGP odnosno Republike Hrvatske. U točki 4. izreke određen je rok za dragovoljni odlazak iz EGP-a, odnosno Republike Hrvatske u trajanju od 7 /sedam/ dana računajući od izvršnosti navedene odluke. Točka 5. i 6. izreke odnose se na obvezu predaje rješenja policijskom službeniku na graničnom prijelazu, prilikom napuštanja Republike Hrvatske, te na postupak prisilnog udaljenja.

2.Tužitelj u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se u bitnome navodi kronologija postupanja u predmetnom upravnom postupku te se ističe da je u prvom žalbenom postupku drugostupanjsko tijelo svojim poništavajućim rješenjem naložilo da se nad tužiteljem ponovno provede sigurnosna provjera putem SOA-e. Slijedom toga SOA da je bila dužna sukladno Zakonu o sigurnosnim provjerama i Zakonu o sigurnosno obavještajnom sustavu ponovno pozvati tužitelja da se očituje o svim bitnim okolnostima i činjenicama predmetne sigurnosne provjere radi čega da je, a budući da tužitelja djelatnici SOA-e nisu ponovno pozvali da se izjasni o svim bitnim okolnostima predmetne sigurnosne provjere, SOA počinila grešku procedure i forme i na taj način onemogućila tužitelju ostvarivanje zajamčenih postupovnih prava  što da je dovoljan razlog za poništaj rješenja tuženog tijela jer da je pobijano rješenje zbog toga nezakonito i doneseno na njegovu štetu. Nadalje se u tužbi ističe da utvrđenja SOA-e u neklasificiranom dokumentu potpuno netočna i paušalna jer da niti jedan zaključak o tužitelju nema uporišta niti u jednom dokazu ili indiciji koji bi upućivao na to da je tužiteljeva jedinica počinila bilo kakav zločin nad Hrvatima Bosne i Hercegovine. Tužitelj da je kao vojni obveznik i stanovnik O. M. sudjelovao u obrani od velikosrpske agresije, no, ističe se da je bitna činjenica da se linije obrane nisu pomicale tijekom cijelog rata – na području zone odgovornosti tužiteljeve jedinice pa da tužitelj nije sudjelovao u napadačkim akcijama, da njegova jedinica nije sudjelovala u počinjenju bilo kakvih ratnih zločina prema Hrvatima Bosne i Hercegovine a niti u uništavanju sakralnih, povijesnih, kulturnih i drugih vrijednosti, kako to SOA paušalno, neistinito i netočno i bez ikakvih dokaza ili indicija navodi u svojem dokumentu sigurnosne provjere. Osim toga SOA da  neistinito navodi da tužitelj nije želio detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj ratni put, da nije bio iskren i kooperativan i da nije dokazao dostatnu razinu poštovanja prema službenim osobama i institucijama RH. Naime, tužitelj da je otvoreno i bez prešućivanja bilo kojih okolnosti svog ratnog puta surađivao sa službenim osobama i iskreno odgovarao na sva postavljena pitanja  te da je u spis dostavio i svoju vojnu knjižicu jer da ništa nije želo niti imao razloga skrivati glede svog sudjelovanja u obrani Bosne i Hercegovine. Stoga da su utvrđenja tuženog tijela i SOA-e da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, potpuno pogrešna, paušalna i neutemeljena a što da je za posljedicu imalo da su tužitelju pobijanim rješenjem grubo povrijeđena zajamčena prava iz Zakona o strancima kao i osnovna ljudska prava zajamčena Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. U osporavanom rješenju da se niti jednom riječju ne navodi temeljem kojih dokaza, činjenica ili indicija se došlo do zaključka o tome da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske već da se tuženo tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja samo „šturo“ poziva na klasificirane podatke SOA-e bez ikakvog dodatnog obrazloženja i bez navođenja zakonskih razloga i odlučnih činjenica koji su doveli do pobijane odluke. Stoga da pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se uopće ne može valjano ispitati radi čega da je opterećeno greškom grube nezakonitosti što da je dovoljan razlog da se u cijelosti poništi. Nadalje se u tužbi navodi da prilikom manjkave sigurnosne provjere SOA  ispušta iz vida činjenicu da tužitelj kao stranac boravi i radi na području Republike Hrvatske još od 2005. godine i da za svo to vrijeme od punih 14 godina poštuje pravni poredak Republike Hrvatske obzirom da je u tom periodu na području Republike Hrvatske zakonito boravio temeljem izdanih dozvola za boravak i rad, da je uredno podmirivao sve dužne poreze i doprinose Republici Hrvatskoj te da u cijelom tom boravku i radu u Republici Hrvatskoj nije počinio nikakvo niti kazneno niti prekršajno djelo, da protiv istog nije vođen kazneni ili prekršajni postupak, da je uredno izvršavao svoje radne obaveze, da je sa poslodavcem imao korektne odnose, da sa ostalim radnicima nije imao nikakvih nesuglasica ili problema te da je poštivao javni poredak i običaje Republike Hrvatske u cijelosti. Isto tako se ističe da je tužitelj uzoran građanin Bosne i Hercegovine jer da niti u svojoj državi nikada nije imao nikakvih problema sa zakonom, da je sve svoje zakonske obveze uredno izvršavao te da niti tamo nikada nije bio kazneno niti prekršajno gonjen. Slijedom navedenog da je potpuno neshvatljivo temeljem kojih činjenica i dokaza je SOA mogla uopće doći do zaključka da bi tužitelj bio nekakva prijetnja za nacionalnu sigurnost. Tuženo tijelo da je pogrešno utvrdilo činjenično stanje što da je za  posljedicu imalo donošenje odluke koja da je nezakonita i donesena na štetu tužitelja. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje poništi.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je nesporno da je u konkretnom slučaju pobijano rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona o strancima na temelju neklasificiranog sažetka Sigurnosno obavještajne agencije Centar Split od 18. rujna 2019., no, Povjerenstvo da je izvršilo uvid u klasificirane podatke Sigurnosno-obavještajne agencije te da je ocijenilo da za donošenje odluke o protjerivanju, zabrani ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj te odbijanje zahtjeva za izdavane dozvole za boravak i rad tužitelju postoje opravdani razlozi nacionalne sigurnosti zbog čega da su citirane zakonske odredbe pravilno primijenjene na konkretan slučaj te predlaže da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

4.Dana 24. svibnja 2021. kod ovoga suda zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem predlaže da se na okolnosti navoda iz tužbe saslušaju H. M. te S. B. te je uz taj podnesak dostavio Uvjerenje Općinskog suda u Zavidovićima, BiH br. …. od 14. siječnja 2021. navodeći da se istim potvrđuje da pred sudovima na području Bosne i Hercegovine nije protiv tužitelja podignuta optužnica odnosno da nije potvrđena optužnica niti da mu je izrečena osuđujuća presuda.

5.U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprava svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6.Tužitelj je po svom opunomoćeniku odnosno po zamjeniku istog na ročištima za raspravu ostao kod navoda iz tužbe i tijekom spora posebno ističući da je osporavano rješenje opterećeno greškom procedure i forme jer da prvostupanjsko tijelo nije postupilo po uputi iz drugostupanjskog rješenja budući da Sigurnosno obavještajna agencija nije provela ponovnu sigurnosnu procjenu tužitelja niti obavila razgovor s njim zbog čega da se isti nije mogao očitovati o bitnim okolnostima i činjenicama o sigurnosnim provjerama radi čega smatra da su predmetna utvrđenja SOA-e netočna i paušalna. U spis je priložio i podnesak u kojem su popisani troškovi ovog upravnog spora.

7.Tuženik na ročišta za raspravu nije pristupio, iako uredno pozvan.

8.U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i isprave priložene istom, spis dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene u taj spis. Sud je izvanraspravno izvršio uvid  u klasificirane podatke Sigurnosno-obavještajne agencije.  Dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem istog kao stranke spora te za saslušanjem svjedoka H. M. i S. B. ovaj sud je odbio kao suvišne za donošenje odluke, a pored prethodno izvedenih dokaza. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

              9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              10.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika od 11. studenog 2021. kojim je odbijena žalba na prvostupanjsko rješenje od 05. prosinca 2019. Tim rješenjem, koje je nesporno doneseno u izvršenju drugostupanjskog rješenja od 09.srpnja 2019., je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad te je određeno protjerivanje istog iz Republike Hrvatske uz zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj pet godina, a sve kako je to pobliže navedeno u izreci istog.

11.Prema odredbi članka 75. Zakona o strancima (Narodne novine“ broj 130/11, 74/13, 69/17 i 46/19) dozvola za boravak i rad na temelju godišnje kvote iz članka 74. toga Zakona odobrit će se državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 54. ovoga Zakona te priloži: 1. ugovor o radu, odnosno pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu ili odgovarajući dokaz o radu, 2. dokaz o stečenoj obrazovnoj kvalifikaciji i osposobljenosti državljanina treće zemlje i 3. dokaz o registraciji trgovačkog društva, podružnice, predstavništva, obrta, udruge ili ustanove u Republici Hrvatskoj.

12.Odredbom članka 54. stavak 1. istog Zakona propisano je da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako: 1. dokaže svrhu privremenog boravka, 2. ima valjanu putnu ispravu, 3. ima sredstva za uzdržavanje, 4. ima zdravstveno osiguranje, 5. nema zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj i 6. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

13.Nadalje, odredbom članka 5. istog Zakona propisano je da sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija. U odluci kojom se iz razloga nacionalne sigurnosti odbija ili prestaje boravak strancu ili se stranca protjeruje, navest će se zakonska odredba bez obrazlaganja razloga koji su bili odlučujući za donošenje odluke.

14.Odredbom članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama (Narodne novine, broj: 85/08. i 86/12.) propisano je da iznimno od članka 35. i 39. ovoga Zakona, kada je riječ o sigurnosnim provjerama za strance koji će boraviti ili borave u Republici Hrvatskoj i za osobe koje se primaju u hrvatsko državljanstvo, nadležna sigurnosno-obavještajna agencija dostavlja podnositelju zahtjeva samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke.

15.Iz sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je Sigurnosno-obavještajna agencija (dalje SOA), Centar Split, prvostupanjskom tijelu dana 04. listopada 2019. dostavila neklasificirani dokument (mišljenje) od 18. rujna 2019.  iz kojeg u bitnome proizlazi da je za tužitelja dano negativno mišljenje jer raspolaže podacima koji predstavljaju razlog za odbijanje zahtjeva temeljem neispunjenja uvjeta iz članka 54. stavak 1.točka 6. Zakona o strancima  a u svezi članka 47. stavak 3. istog Zakona. Proizlazi naime da je prema utvrđenim podacima tužitelj bio aktivni sudionik ratnih operacija tijekom 1993. u sklopu vojne sastavnice 3. korpusa Armije BiH odnosno da je formacijski pripadao jedinicama te sastavnice koja je provodila velikobošnjačku agresiju na prostore koje je nastanjivao hrvatski narod, napose prostor M. ali i šire, tijekom kojih je njegova matična sastavnica povezana s nizom zločina nad Hrvatima u BiH, masovnim progonima hrvatskog stanovništva, uništavanjem imovine, uništavanjem povijesnih, sakralnih i kulturnih i dr. vrijednosti te da tužitelj tijekom razgovora sa službenom osobom nije želio detaljno i uvjerljivo razjasniti svoj i ratni put svoje postrojbe radi čega cijene da nije bio iskren i kooperativan te da nije pokazao dostatnu razinu poštovanja prema službenim osobama i institucijama RH. Na koncu se iskazuje mišljenje da tužitelj ispunjava uvjete za protjerivanje iz Republike Hrvatske te određivanje zabrane ulaska i boravka u EGP-u sukladno članku 108. stavku 2. točka 4. Zakona o strancima.

16.Nadalje je razvidno da je tužitelj saslušan pred prvostupanjskim tijelom,  o čemu je sačinjen zapisnik od 23. listopada 2019. Iz ovog zapisnika proizlazi da je tužitelj izvršio uvid u spis te gore navedeni neklasificirani dokument (mišljenje) SOA-e te je u istom zapisniku sadržana izjava tužitelja. Tužitelj je izjavio da zatečen sadržajem neklasificiranog dokumenta SOA-e te ga smatra proizvoljnim i neutemeljenim. Navodi naime da  se kao vojni obveznik i stanovnik općine M. uključio u obranu od velikosrpske agresije, da je kasnije na to području došlo i do sukoba između Armije BiH s jedne strane i HVO-a i vojske Republike Srpske s druge strane, da se linije nisu pomicale tijekom cijelog rata na području zone odgovornosti njegove jedinice, da nije sudjelovao u napadačkim akcijama, da se u tom kontekstu ne smatra krivim, da mu nije jasno na koji način je došlo do sumnje ili da postoje indicije da bi predstavljao opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje u RH. Nadalje tužitelj ističe da su netočni navodi iz navedenog dokumenta SOA-e da je njegova formacijska jedinica sudjelovala u počinjenju ratnih zločina prema hrvatsko narodu na području Općine M. i šire ili u njihovom progonu i uništavanju imovine, da je netočno da nije surađivao sa službenom osobom u razjašnjavanju tih okolnosti jer da je iskreno odgovarao na sva pitanja koja su u postavljena od strane službenika SOA-e, da mu je tražena vojna i radna knjižica koja tada nije imao kod sebe te da je kopije tih dokumenata dostavi nakon tri dana u Policijsku postaju Makarska. Iskazao je i spremnost da ponovno razgovara sa službenicima SOA-e ukoliko postoji nešto sporno ili nejasno jer smatra da primjedbe navedene u dopisu nisu utemeljene odnosno da ne odgovaraju istini.

17.Uvidom u obrazloženje prvostupanjskog rješenja od 05. prosinca 2019. razvidno je da je isto u bitnome utemeljeno na odredbi članka 54. stavak 1. točka 6. Zakona o strancima, izjavi tužitelja te gore navedenom neklasificiranom dokumentu (mišljenju) SOA-e. 

18.Nadalje je uvidom u obrazloženje osporavanog drugostupanjskog rješenja od 11. studenog 2020. utvrđeno da se tuženik u istom pozvao na mjerodavne odredbe Zakona o strancima, Zakona o sigurnosnim provjerama kao i na utvrđeno činjenično stanje. Razvidno je i to da je Povjerenstvo izvršilo i uvid  u klasificirane podatke SOA-e te utvrdio da je za donošenje odluke o odbijanju zahtjeva za odobrenje dozvole za boravak i rad, o protjerivanju te zabrani ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj postojao opravdani razlog nacionalne sigurnosti.

19.Tijekom ovoga spora i uređujuća sutkinja (koja je upoznata s načinom postupanja s klasificiranim podacima) je po službenoj dužnosti izvršila uvid u klasificirane podatke SOA-e (na temelju kojih je doneseno osporavano rješenje tuženika) o čemu je sastavljena i službena bilješka (list 21. spisa), kojom prilikom je utvrđeno kako u istima postoje opravdani razlozi za zaključak da bi tužitelj predstavljao opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak, u smislu odredbe članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona o strancima. Klasificirani podaci Sigurnosno-obavještajne agencije pod oznakom tajnosti „Povjerljivo“, koji su pregledani od strane uređujuće sutkinje, tužitelju se nisu mogli dati na uvid, niti su isti mogli biti sadržajno navedeni u obrazloženju odluke. Ovo stoga što uvid u klasificirane podatke mogu izvršiti samo osobe koje su na propisani način upoznate s načinom postupanja s klasificiranim podacima.

20.Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja te citiranih zakonskih odredbi upravna tijela su, po ocjeni ovoga suda, osnovano utvrdila postajanje sigurnosnih zapreka u konkretnom slučaju. Naime, predmet upravnog postupka je izdavanje dozvole za boravak i rad koji je pokrenut po zahtjevu tužitelja. Da bi prvostupanjsko tijelo utvrdilo da li su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke  iz odredbe članka 54. stavak 1. točka 6. Zakona o strancima isto je od SOA-e zatražilo mišljenje vezano za navedenu odredbu. Kako je gore navedeno SOA je dala negativno mišljenje odnosno utvrdila postojanje sigurnosnih zapreka na strani tužitelja te izrazila mišljenje da tužitelj ispunjava uvjete za protjerivanje iz Republike Hrvatske te određivanje zabrane ulaska i boravka u EGP-u sukladno članku 108. stavku 2. točka 4. Zakona o strancima koja odredba propisuje da će se državljanin treće zemlje protjerati ako predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.  Uzevši u obzir sve izloženo a posebno činjenicu da je prvostupanjsko tijelo u izvršenju drugostupanjskog rješenja od 09.srpnja 2019. ponovno pribavilo mišljenje SOA-e (datirano sa 18. rujna 2019. a kod prvostupanjskog tijela zaprimljeno dana 04. listopada 2019.), da je tužitelju omogućen uvid u spis te upoznavanje sa sadržajem navedenog mišljenja SOA-e, da je prvostupanjsko tijelo potom uzelo izjavu tužitelja na zapisnik,  da je tuženik u drugostupanjskom postupku izvršio i uvid u klasificirane podatke SOA-e, da se radi o podacima koji se tužitelju nisu mogli dati na uvid, niti su isti mogli biti sadržajno navedeni u obrazloženju osporavanog rješenja, a ni u obrazloženju ove presude, to su po mišljenju ovoga suda, a suprotno navodima tužitelja u tužbi i tijekom ovoga spora, prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje dostatno obrazloženi sukladno  odredbi članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP). Slijedom navedenog ne stoje ni ostali navodi i prigovori tužitelja a posebno da osporavano rješenje ima nedostataka zbog kojih se uopće ne može valjano ispitati odnosno da je opterećeno greškom procedure i forme.  Tuženik je, po mišljenju ovoga suda, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te je postupak proveden sukladno odredbama ZUP-a, Zakona o strancima te Zakonu o sigurnosnim provjerama. Za ponoviti je da je tijekom ovoga spora i raspravna sutkinja izvršila uvid u klasificirane podatke Sigurnosno-obavještajne agencije (na temelju kojih je doneseno osporavano rješenje) te je utvrđeno kako u istima postoje opravdani razlozi za zaključak da bi tužitelj predstavljao opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak, u smislu odredbe članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona o strancima. Slijedom navedenog ovaj sud nije smatrao potrebnim saslušavati tužitelja kao stranku spora te svjedoke H. M. i S. B. pa su navedeni dokazni prijedlozi tužitelja odbijeni.

21.Uzevši u obzir sve izloženo tuženik je, po ocjeni ovoga suda, pravilno postupio kada je osporavanim rješenjem od 11. studenog 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu na prvostupanjsko rješenje od 05. prosinca 2019. kojim je odbijen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad tužitelju te određeno protjerivanje istog te zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj. Navode i prigovore tužitelja istaknute u tubi i tijekom ovoga spora, iz svih gore navedenih razloga, ovaj sud ne nalazi osnovanima niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

22.Slijedom svega navedenog je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelj valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

23.Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

 

 

U Splitu, 27. rujna 2021.

                                                                                                                                            S U T K I NJ A

 

                                                                                                                                            Marica Goreta

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

DNA:

-opunomoćeniku tužitelja, uz zapisnik o objavi od 27. rujna 2021.

-tuženiku, uz zapisnik o objavi od 27. rujna 2021.,

-u spis.

 

Rj.:

-spis u kalendar 30 dana