Broj: Gž-3306/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Zoričić Tabaković kao predsjednice vijeća, te Tomislava Tomašića i Katice Lučić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske  savjetnice Mirjane Laljek kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I okrivljenika X.X. d.d. i II okrivljenika D.Č., zbog prekršaja iz čl. 228. st. 1. toč. 23. i st. 2. Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17), rješavajući o žalbi I okrivljenika X.X. d.d. i II okrivljenika D.Č., podnesenoj putem branitelja M.R. odvjetnika iz Z., protiv presude Prekršajnog suda u Zagrebu broj: 9. Pp G-283/15, od dana 3. lipnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2018., 

 

p r e s u d i o   j e

                                                      

  I.     Odbija se kao neosnovana žalba I okrivljenika X.X. d.d. i II okrivljenika D.Č. i  potvrđuje prvostupanjska odluka.

                   

II.    Temeljem odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona I okrivljenik X.X. d.d. i II okrivljenik D.Č. se obvezuju nadoknaditi na ime  iznosa troška  drugostupanjskog prekršajnog postupka 1.250,00 (tisućudvijestopedest) kuna, svaki.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda I okrivljenik X.X. d.d. i II okrivljenik D.Č. su oglašeni krivima i kažnjeni, I okrivljenik novčanom kaznom u iznosu od 50.000,00 kuna, a II okrivljenik 5.000,00 kuna zbog prekršaja iz čl. 228. st. 1. toč. 23.  i st. 2. Zakona o radu ( NN 93/14 i 127/17) opisanog u izreci.

 

        Istom presudom I okrivljenik X.X. d.d. i II okrivljenik D.Č. su obvezani na  plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna, svaki.

 

        Protiv prvostupanjske presude I okrivljenik X.X. d.d. i II okrivljenik D.Č. su pravodobno podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, ista uvaži.

             

  Žalba  nije   osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe okrivljenika, a sukladno odredbi čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13., 157/13.,110/15 i 70/17), ovaj Sud je  ocijenio da pobijanom presudom nisu počinjene povrede odredaba materijalnog prava na štetu okrivljenice i da u postupku nije  nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi i po službenoj dužnosti.

           Prvostupanjski sud je na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka   utvrdio odlučne činjenice iz kojih proizlaze sva bitna obilježja inkriminiranog djela prekršaja te je na točno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio zakon a u obrazloženju svoje odluke je o odlučnim činjenicama dao jasne razloge s kojima se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

         Okrivljenici su proglašeni krivima za prekršaj iz čl. 228 st. 1. toč. 23. i st. 2. Zakona o radu kojim se kažnjava pravna i odgovorna osoba  ako se s radničkim vijećem ne savjetuje o pitanjima o kojima se dužan savjetovati se na način propisan ovim Zakonom (čl. 150 st. 1. i 4.). Čl. 150 st. 1. Zakona o radu propisuje da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika,  a st. 4. istog čl. je propisano da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

          Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak da je poslodavac donio odluku o otkazu ugovora o radu za 107 radnika  a da prije donošenja odluke važne za položaj radnika nije radničkom vijeću dostavio podatke važne za donošenje odluke  i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika a što je bio dužan učiniti najkasnije do dana 3. listopada 2014 godine kada je donesena odluku  o otkazu ugovora o radu.

        Žalitelji neosnovano ističu da je prvostupanjska presuda nejasna i nerazumljiva te da nije jasno na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud donio presudu. Žalitelji neosnovano ističu da iz obrazloženja proizlazi da su proglašeni krivima što nisu dostavili podatke propisane odredbom 127. st. 3. Zakona o radu jer  iz  prvostupanjske presude jasno proizlazi da su okrivljenici proglašeni krivima jer nisu postupili sukladno odredbi čl. 150 st. 1. i 4. Zakona o radu.

      Poslodavac je u svojoj Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika od 19. kolovoza 2014. godine koju je dostavio radničkom vijeću samo formalno dostavio podatke koje propisuje čl. 127. st. 3. Zakona o radu ali  nije stvarno i sadržajno proveo savjetovanje s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci tako da nije  ispunio svoje zakonske obveze sukladno čl. 150 stavak 1. i 4. Zakona o radu. Poslodavac nije proveo savjetovanje s radničkim vijećem već je  tek informirao radničko vijeće  o namjeri kolektivnog viška radnika bez ikakvih dodatnih radnji koje bi se mogle okarakterizirati kao savjetovanje. 

       Žalitelji ne osporavaju da je radničko vijeće 29. 8. 2014. godine poslodavcu dostavilo očitovanje na odluku  o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika od 19. kolovoza 2014.godine  u kojoj navodi da poslodavac nije dostavio sve relevantne podatke koje bi mogli bitno utjecati na položaj radnika te u objašnjenju   u 11 točaka i prilogu navode koji su to podatci i zašto smatraju da su  ti podatci potrebni. Nije sporno da do svoje odluke o otkazu radnika poslodavac nije odgovorio na zahtjeve iz odluke radničkog vijeća od 29. kolovoza 2014. godine niti se očitovao na prijedlog radničkog vijeća o postizanju sporazuma, nije razmotrio   prijedloge  radničkog vijeća sa sjednice od 27. kolovoza 2014.godine te je dostavio bez znanja radničkog vijeća Hrvatskom zavodu za zapošljavanje obavijest o provedenom savjetovanju s radničkim vijećem .

         Žalitelji ističu da su uz svoju odluku od 19. kolovoza 2014. godine dostavili sve propisano odredbom čl. 127. st. 3. Zakona o radu, da su došli na sjednicu radničkog vijeća od 27. kolovoza 2014. godine i odgovarali na pitanja članova radničkog vijeća te da su na taj način u potpunosti ispunili sve zakonske obveze zbog čega smatraju da nisu bili dužni dostaviti tražene podatke iz odluke radničkog vijeća od 29. kolovoza 2018. godine.

        Dakle, nije sporno da nisu dostavili podatke o sporednom obračunu kriterija za svako radno mjesto na kojem se proglašava višak radnika, primjeni zakonskih i dodatnih kriterija te verifikaciji težinskih faktora koji će se primjenjivati prilikom otkazivanja ugovora o radu, ukupnom broju radnika koji obavljaju poslove za kojima je prestala potreba, poslovima na kojima rade studenti, radnim mjestima na koji su raspoređeni radnici zaposleni putem internih natječaja u 2014 godini.

       Suprotno navodima iz žalbe prvostupanjski sud je osnovano zaključio da se radi o podacima važnim za donošenje odluke i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika te je o tome dao jasne razloge s kojima se u cijelosti slaže i ovaj Sud  pa se žalitelji radi nepotrebnog ponavljanja upućuju na razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude na strani 7.

      Odluke koje je žalitelj priložio uz žalbu a odnose se na radne sporove po mišljenju ovoga Suda  nisu relevantne za odluku o krivnji i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika za inkriminirano djelo prekršaja.

 

      Za djelo prekršaja iz čl. 228. st. 1. i 2. Zakona o radu propisana je  novčana kazna   u iznosu od 31. 000,00 do 60.000,00 kuna za pravnu osobu i od 4.000,00 do 6.000,00 kuna za odgovornu osobu. Prvostupanjski sud je okrivljenicima izrekao novčane kazne u okviru zakonom propisane kazne a slijedom navoda iz žalbe ovaj Sud ne nalazi osnova za ublažavanje izrečenih novčanih kazni.

       U odnosu na troškove postupka, valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbu čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, te temeljem čl. 139. st. 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezati  svakog okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

U Zagrebu, 14. veljače 2018.