1              Poslovni broj: II Kž-347/2021-5

Poslovni broj: II Kž-347/2021-5

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Ljiljane Stipišić i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog V. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj K-36/2021. od 6. rujna 2021. o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2021.,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba optuženog V. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj K-36/2021. od 26. rujna 2021., nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi V. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. te jednog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 1. i 2. KZ/11. te  mu je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, produljen je istražni zatvor na temelju članka 131. stavak 3. ZKP/08. u vezi s člankom 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) protiv optuženog V. B. po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. te je određeno da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

2. Protiv tog rješenja pravodobnu žalbu podnio je optuženik po braniteljici, odvjetnici S. Š., bez navođenja zakonske osnove pobijanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači na način da ukine istražni zatvor protiv optuženika ili da isti zamijeni mjerom opreza.

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s člankom 495. u vezi sa člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Optuženik u žalbi pobija osnovanost rješenja o produljenju istražnog zatvora, osporavajući postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora.

6. Nije u pravu žalitelj kada osporava valjanost ocjene prvostupanjskog suda o nužnosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela ističući da je optuženik do sada kazneno i prekršajno neosuđivana osoba. Naime, optuženik je u ovome postupku, osnovano sumnjiv, a koja osnovana sumnja proizlazi iz nepravomoćne presude, da bi počinio četiri kaznena djela na štetu imovine, u kratkom vremenskom razdoblju od 4. siječnja 2021. do 20. siječnja 2021. te da je pri počinjenju triju razbojništava pokazao znatan stupanj upornosti i ustrajnosti u protupravnom postupanju. Pritom, okolnostima počinjenja kaznenog djela valja pridodati da iz provedenog psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je optuženik emocionalno sniženog kapaciteta, infantilnih, nezrelih i nestabilnih odlika osobnosti koje ukazuju na poremećaj u strukturi ličnosti koja je jednostavnija i s disocijalnim odlikama, s miješanim poremećajem ličnosti, te je pod utjecajem svakodnevnog pritiska zbog gubitka posla i pandemije izlaz tražio u sukobu sa zakonskim normama. Slijedom navedenog ukazuje se opravdanim zaključak prvostupanjskog suda da na strani optuženika postoji realna i konkretno predvidiva opasnost od ponavljanja djela, te je stoga neophodna daljnja primjena mjere istražnog zatvora, za sada jedine prikladne mjere u svrhu otklanjanja reiteracijske opasnosti.

7. Imajući na umu navedeno, ne ukazuje se značajnim žalbeni navod da je optuženik detaljno priznao počinjenje svih kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. To stoga, što samo priznanje, koje doduše jest pokazatelj držanja optuženika tijekom postupka, nije kao niti njegova prethodna neosuđivanost odlučna za ocjenu postojanja iteracijske opasnosti na strani optuženika, već se ista razmatra samo kao jedna od okolnosti koju sud uzima u obzir prilikom donošenja odluke o postojanju razloga za (ne)primjenu mjere istražnog zatvora zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.

8. Žalitelj nije u pravu ni kada relativizira nalaz i mišljenje vještaka ističući da nigdje u nalazu nije navedeno da bi optuženi boravkom na slobodi nastavio s činjenjem kaznenih djela. Naime, vještak je dao ocjenu optuženikove osobnosti i psihičkog stanja iz koje je prvostupanjski sud izveo valjani zaključak o daljnjem mogućem budućem ponašanju optuženika, to tim više što ga je doveo u vezu i sa okolnostima počinjenja kaznenog djela, odnosno kriminalnom količinom koju je optuženik ostvario u kratkom vremenskom razdoblju kao i sa načinom počinjenja, odnosno iskazanom upornošću i kriminalnom voljom prilikom počinjenja svakog od kaznenih djela koja se optuženiku u ovom kaznenom postupku stavljaju na teret.

9. Žalbenim navodom da je optuženik do sada u istražnom zatvoru proveo skoro sedam mjeseci, žalitelj sadržajno upire na povredu načela razmjernosti. Međutim, razmatrajući do sada provedeno vrijeme u istražnom zatvoru od 16. veljače 2021., promatrano u svjetlu odredbe članka 122. stavka 2. ZKP/08., odnosno vodeći računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne na koju je nepravomoćno osuđen i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora te povezujući sve navedeno s odredbom članka 133. ZKP/08. o najduljem trajanju istražnog zatvora, drugostupanjski sud nalazi da načelo razmjernosti nije povrijeđeno.

10. Sve prethodno opisane okolnosti na strani optuženika ukazuju da nije od značaja ni žalbeni navod da je da je optuženik izrazio kajanje, jednako tako, nije od značaja ni žalbeni navod da optuženik prvi puta boravi u istražnom zatvoru, a kojim se sadržajno ističe da bi se svrha istražnog zatvora  mogla ostvariti mjerama opreza. Međutim, ocjena je drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se s obzirom na brojnost i težinu kaznenih djela za koja je optuženik nepravomoćno osuđen, kao i s obzirom na strukturu njegove ličnosti, svrha mjere istražnog zatvora ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., koja ocjena nije dovedena u pitanje niti žalbenim navodima da je optuženik  priznao počinjenje kaznenih djela, čime da je iskazao zrelost te da bi po izlasku iz istražnog zatvora živio u krugu svoje obitelji (neposredno prije počinjenja djela je živio sam) što bi mu osiguralo sigurnu i stabilnu sredinu.

11. Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 27. rujna 2021.