Broj: Gž-2181/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Percel, kao predsjednice vijeća, te Jasne Momirović i Miroslava Malacka, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nade Horvatović, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika D.M., zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17) i članka 172. stavka 2. točke 4. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, izjavljenoj protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, od 8. travnja 2016., broj: 33. Pp G-663/16, na sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2018.

r i j e š i o   j e

              I Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja osnovanom, ukida se pobijana presuda u odnosu na prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisan u točki 1. izreke prvostupanjske presude i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

i

p r e s u d i o   j e

              II Žalba tužitelja u odnosu na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 4. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisan u točki 2. izreke prvostupanjske presude, odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u tom dijelu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom na temelju članka 161. stavka 5. točke 2. Prekršajnog zakona odbijena je optužba protiv okrivljenika D.M. zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki 1. izreke pobijane presude i članka 172. stavka 2. točke 4. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, s obrazloženjem da je okrivljenik već kažnjen za ista djela administrativnom mjerom zabrane obavljanja djelatnosti primijenjenom na temelju usmenog rješenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, Područnog ureda Split, koja je mjera izvršena 17. ožujka 2016. pečaćenjem ulaznih vrata caffe bara i stavljanjem samoljepljive trake Ministarstva rada i mirovinskog sustava, jer okrivljenik nije bio u mogućnosti uplatiti iznos od 30.000,00 kuna u korist državnog proračuna, a primijenjena administrativna mjera smatra se presuđenom stvari ako je za isti činjenični opis pokrenut prekršajni postupak.

Istom presudom određeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu, ističući da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje pobijane presude iz razloga koji su u njoj navedeni.

U žalbi u bitnom navodi da nije točno da je okrivljenik već kažnjen za prekršaje koji mu se stavljaju na teret optužnim prijedlogom, jer primijenjena upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti nije kazna, budući da je člankom 171. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da će inspektor rada u provedbi nadzora usmenim rješenjem zabraniti poslodavcu obavljanje djelatnosti u poslovnom objektu odnosno prostoru, ako utvrdi tijekom nadzora da za poslodavca radi radnik kojeg poslodavac nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje, dakle propisano je da će se zabraniti rad, a ne da će se poslodavca kazniti. Nadalje, Zakon o inspektoratu rada propisuje u članku 3. da inspektor rada kontrolira propise kojima se uređuju obveza prijave radnika na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje, kao i odnosi između poslodavca i fizičke osobe koja s poslodavcem nema sklopljen ugovor o radu, ali kod njega u skladu s posebnim propisom obavlja određene poslove, u kojem slučaju se na temelju članka 36. citiranog Zakona određuje upravna mjera. Stoga je u konkretnom slučaju, zbog nepravilnosti koje su uočene prilikom nadzora kod okrivljenika, a postojanje kojih je sam okrivljenik i potvrdio, okrivljeniku koji nije postupio sukladno nalogu inspektora rada i u ostavljenom roku otklonio nedostatke, izrečena upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti kojom okrivljenik nije kažnjen za počinjene prekršaje, već je mjera izrečena u svrhu otklanjanja utvrđenih nepravilnosti, kao sredstvo odvraćanja okrivljenika. Ističe da ne postoji niti identitet djela, pa samim time niti povreda načela ne bis in idem. Uz to, člankom 42. Zakona o inspektoratu rada propisana je dužnost inspektora rada da, ako utvrdi postojanje osnovane sumnje da je počinjen prekršaj, podnese optužni prijedlog. Europski sud za ljudska prava ne preuzima mjesto domaćih sudova, već je prvenstveno na domaćim sudovima rješavanja problema tumačenja domaćeg zakonodavstva. Iz navedenih razloga odbijanjem optužbe izigravaju se kogentni propisi, te slabi svrha i cilj vladavine prava, pa pobijanu presudu valja u cijelosti ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

Žalba je  dijelom osnovana.

Rješavajući predmet te ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70 /17), uz ocjenu navoda žalbe tužitelja, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je prvostupanjski sud odbijanjem optužbe protiv okrivljenika povrijedio u korist okrivljenika odredbu prekršajnog materijalnog prava u pitanju je li stvar već pravomoćno presuđena, navedenu i opisanu u članku 196. točki 3. Prekršajnog zakona, na koju žalitelj osnovano ukazuje u odnosu prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisan u točki 1. izreke pobijane presude.

Naime, iz stanja spisa predmeta vidljivo je da je inspektor rada dana 11. ožujka 2016. obavio inspekcijski nadzor nad primjenom propisa iz radnih odnosa u ugostiteljskom objektu okrivljenika, caffe baru „Ž.“ u S., V. xx, te da je tom prilikom na poslovima konobarice zatekao G. K. I. s kojom okrivljenik prije početka rada navedenog dana nije sklopio ugovor o radu u pisanom obliku, niti joj je uručio pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, a istu nije niti prijavio na mirovinsko osiguranje, zbog čega je na temelju članka 171. Zakona o mirovinskom osiguranju i članka 36. stavka 1. Zakona o inspektoratu rada istog dana usmenim rješenjem okrivljeniku zabranio obavljanje ugostiteljske djelatnosti u nadziranom poslovnom prostoru, do otklanjanja utvrđenih nedostataka u poslovanju, a najkraće na rok od 15 dana, s time da se isto neće izvršiti ukoliko okrivljenik otkloni utvrđene nedostatke i plati iznos od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna:

Nadalje, prema zapisniku o inspekcijskom nadzoru nad poslovanjem istog ugostiteljskog objekta od 14. ožujka 2016. okrivljenik nije naknadno otklonio nedostatke, niti uplatio iznos od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna, pa je usmeno rješenje izvršeno pečaćenjem ulaznih vrata ugostiteljskog objekta okrivljenika i stavljanjem samoljepljive trake Ministarstva rada i mirovinskog sustava.

Tužitelj je protiv okrivljenika podnio optužni prijedlog zbog prekršaja iz 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog time da je dana 11. ožujka 2016. u svom ugostiteljskom objektu na poslovima konobarice zapošljavao G. K. I. s kojom prije početka rada navedenog dana nije sklopio ugovor o radu u pisanom obliku, niti joj je uručio pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu te prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 4. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog time da za istu radnicu nije u zakonom propisanom roku dostavio podatke o početku osiguranja.

Člankom 4. stavkom 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava („Narodne novine“ broj 6/99), Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari, propisano je da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osuđen ili kažnjen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

Cilj ove odredbe je zabraniti ponavljanje kaznenog postupka koji je završen pravomoćnom odlukom, a ista se primjenjuje u slučaju pokretanja postupka nakon što je prethodna odluka stekla učinak res iudicata.

Kako okrivljenik, koji je u svom ugostiteljskom objektu 11. ožujka 2016. na poslovima konobarice zapošljavao G.K.I, iako s istom prije početka rada navedenog dana nije sklopio ugovor o radu u pisanom obliku, niti joj je uručio pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, te istu nije prijavio na mirovinsko osiguranje, zbog čega mu je istog dana usmenim rješenje zabranjeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti u nadziranom poslovnom prostoru do otklanjanja utvrđenih nedostataka u poslovanju, nije naknadno otklonio nedostatke, niti uplatio iznos od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna, to je izrečeno usmeno rješenje izvršeno pečaćenjem ulaznih vrata njegovog ugostiteljskog objekta i stavljanjem samoljepljive trake Ministarstva rada i mirovinskog sustava.

Prema pravnom stajalištu sjednice Odjela gospodarstva i financija Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 19. svibnja 2016., načelo ne bis in idem primjenjuje se na prekršaje koji su obuhvaćeni rješenjem upravnog tijela, a iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je usmenim rješenjem inspektora rada okrivljeniku zabranjeno obavljanje djelatnosti, te je isto i izvršeno pečaćenjem, koja mjera po ocjeni ovog suda ima kao svrhu odvraćanje i kažnjavanje, što provedeni postupak stavlja u kazneni postupak u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

Nadalje, činjenice zbog kojih je okrivljeniku izrečena i izvršena mjera zabrane obavljanja djelatnosti, istovjetne su činjenicama zbog kojih je protiv njega podnijet optužni prijedlog, jer se radi o zapošljavanju G.K.I., s kojom okrivljenik prije početka rada nije sklopio ugovor o radu u pisanom obliku, niti joj je uručio pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, te istu nije prijavio na mirovinsko osiguranje.

Kako je predmetno usmeno rješenje izvršeno 17. ožujka 2016., a optužni je prijedlog podnijet 31. ožujka 2016., to se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe članka 196. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, uslijed čega je isključena mogućnost daljnjeg progona okrivljenika za isto djelo u prekršajnom postupku, međutim samo u odnosu na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 4. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisan u točki 2. izreke prvostupanjske presude, budući da je usmeno rješenje i donijeto na temelju članka 171. Zakona o mirovinskom osiguranju u odnosu na prekršaj iz citiranog zakona, tako da je, suprotno mišljenju žalitelja, pravilno pobijanom presudom odbijena optužba u odnosu na taj prekršaj.

Međutim, u odnosu na prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisan u točki 1. izreke, s obzirom na zauzeto pravno stajalište sjednice Odjela gospodarstva i financija ovog suda, prvostupanjski sud povrijedio je u korist okrivljenika materijalno prekršajno pravo, a na što osnovano ukazuje žalitelj, budući da se donijeto i izvršeno upravno rješenje odnosi samo na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 4. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, ali ne i na prekršaj iz područja Zakona o radu, budući da je člankom 36. Zakona o inspektoratu rada („Narodne novine“ broj 19/14) kao općim propisom propisana nadležnost inspektora rada za donošenjem upravne mjere, pa je prvostupanjski sud u odnosu na taj prekršaj bio dužan provesti postupak, pa je žalba tužitelja u tom dijelu osnovana, a pobijana presuda ukinuta i predmet u tom dijelu vraćan prvostupanjskom sudu na ponovni postupak u kojem će isti po pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.

Zbog izloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 3. listopada 2018. godine