1                  Poslovni broj: 12 P-61/2021-6

 

 

                                                                                   

REPUBLIKA HRVATSKA             

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6                                                                      Poslovni broj: 12 P-61/2021-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja L. P. d.o.o. S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici B. M. i I. T., odvjetnici u S., protiv tuženika S. H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 745.200,00 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 20. srpnja 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika B. M., te punomoćnika tuženika, 24. rujna 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova ulaganja i troškova tekućeg i redovnog održavanja poslovnog prostora i to koji je označen kao:

– 197. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-197)

– 198. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-198)

– 199. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-199)

– 200. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-200)

– 201. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-201)

– 202. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-202)

– 203. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-203)

– 204. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-204)

– 205. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-205)

– 206. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-206)

– 207. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-207)

– 208. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-208)

– 209. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-209)

– 210. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-210)

– 211. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-211)

– 212. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-212)

– 213. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-213)

– 214. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-214)

– 215. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-215)

– 216. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-216)

– 217. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-217)

– 218. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-218)

– 219. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-219)

– 220. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-220)

– 221. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-221)

– 222. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-222)

– 223. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-223)

– 224. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-224)

– 225. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-225)

– 226. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-226)

– 227. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-227)

– 228. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-228)

– 229. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-229)

– 230. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-230)

– 231. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-231)

– 232. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-232)

– 233. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-233)

– 234. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-234)

– 235. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-235)

– 236. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-236)

– 237. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-237)

– 238. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-238)

– 239. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-239)

– 240. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-240)

– 241. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-241)

– 242. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-242)

– 243. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-243)

– 244. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-244)

– 245. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-245)

– 246. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-246)

– 247. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-247)

– 248. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-248)

– 249. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-249)

– 250. suvlasnički dio: 18/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-250)

– 251. suvlasnički dio: 18/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-251)

– 252. suvlasnički dio: 11/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-252)

– 253. suvlasnički dio: 13/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-253)

– 254. suvlasnički dio: 20/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-254)

– 255. suvlasnički dio: 16/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-255)

– 256. suvlasnički dio: 16/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-256)

– 257. suvlasnički dio: 17/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-257)

– 258. suvlasnički dio: 18/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-258)

– 259. suvlasnički dio: 15/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-259)

– 260. suvlasnički dio: 17/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-260)

– 261. suvlasnički dio: 21/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-261)

– 262. suvlasnički dio: 21/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-262)

– 263. suvlasnički dio: 24/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-263)

– 264. suvlasnički dio: 17/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-264)

– 265. suvlasnički dio: 24/11836 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-265)

i to čest.zem. 817/11, Z.U. 17161, k.o. S., isplati ukupan novčani iznos od 745.200,00 kuna, time da je dužan tužitelju isplaćivati mjesečno obroke od po 20.700,00 kuna i to pojedinačno za svaki mjesec počam od 17. lipnja 2017. do 17. lipnja 2020. na način kako slijedi:

– 20.700,00 kuna počam od 17. lipnja 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. srpnja 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. kolovoza 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. rujna 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. listopada 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. studenoga 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. prosinca 2017. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. siječnja 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. veljače 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. ožujka 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17.travnja 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. svibnja 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. lipnja 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. lipnja 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. srpnja 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. kolovoza 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. rujna 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17.listopada 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. studenoga 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. prosinca 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. siječnja 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. veljače 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17.ožujka 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. travnja 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. svibnja 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. lipnja 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. srpnja 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. kolovoza 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. rujna 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. listopada 2019. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. studenoga 2018. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. siječnja 2020. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. veljače 2020. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. ožujka 2020. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. travnja 2020. do konačne isplate

– 20.700,00 kuna počam od 17. svibnja 2020. do konačne isplate

s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja kamata teče od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja kamata teče od presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 27.937,50 kuna, dok se zahtjev tuženika za naknadu više zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 17. lipnja 2020. podnio Općinskom sudu u Splitu tužbu, protiv uvodno navedenog tuženika, radi isplate iznosa od 745.200,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

2. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika, tvrtkom B. d.o.o., sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji, a nakon čega da je isti sklopio i Aneks br. 1 Ugovora o poslovnoj suradnji, kao i Suglasnost na prijenos ugovora od 30. svibnja 2017. Navedenim ugovorima tužitelj da je stupio u posjed nekretnine, u naravi podzemne garaže u S. ulici, a koja je nekretnina označena zk oznakama pobliže navedenim u točki I. izreke ove presude. Tužitelj nadalje navodi da je tim garažama upravljao obrt "A.", a koji je pravni prednik tužitelja i to od 2006. do 2010., a nakon čega da je upravljanje tim garažama preuzeo tužitelj. Tvrtka S. L. d.o.o. da je opremila navedene garaže, a za što da joj je od tvrtke N. d.o.o. izdan račun pod brojem 600097 i za to da je isplaćen iznos od 216.672,00 kuna. Iz navedenog, tužitelj smatra da je nesporno da je isti upravljao i održavao predmetne nekretnine, a da pritom nikada nije primio naknadu za svoje usluge niti mu je zbog toga tuženik ikada išta isplatio. Tužitelj navodi da je mjesečna vrijednost održavanja jednog parkirnog mjesta 300,00 kuna pa obzirom da je tužitelj upravljao sa 69 parkirnih mjesta, to da je stoga tuženik bio dužan isplaćivati tužitelju mjesečno iznos od 20.700,00 kuna. Tužitelj ističe da i dalje trpi naprijed navedenu štetu te da zadržava pravo naknadnog utuženja novonastale štete. Budući da mu tuženik nikada nije isplatio nikakav novčani iznos radi održavanja predmetnih nekretnina, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku da mu s osnova ulaganja u predmetne podzemne garaže isplati novčani iznos od 745.200,00 kuna, time da mu je dužan isplaćivati mjesečne obroke i to pojedinačno za svaki mjesec po 20.700,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

3. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tužitelja, i po osnovu i po visini, predlažući da isti bude odbijen. Tuženik potvrđuje da je vlasnik nekretnina navedenih u tužbi. U odnosu na navode tužitelja da je garažama prethodno upravljao obrt "A.", a čiji bi tužitelj bio slijednik, tuženik je takve navode tužitelja osporio ističući da tužitelj ne može biti slijednik obrta za usluge A., vl. A. V. iz S., koji obrt je osnovan 2006. i odjavljen 23. travnja 2010., zbog nespojivosti društva s ograničenom odgovornošću i obrta, a koja činjenica da je u osnovi nebitna za ovaj parnični postupak. Nadalje, tuženiku da nisu jasni navodi iz tužbe da bi tvrtka S. L. d.o.o. opremila G. 2. To društvo da je u stečaju od 2013., a isto da je bilo investitor izgradnje zgrade u S. ulici u kojoj se nalazi G. 2. Društvo S. L. d.o.o. u stečaju da na niti jedan način nije povezano ni sa tužiteljem niti sa obrtom A., vl. A. V. Također, tuženik je naveo da se račun broj 600097 od 23. veljače 2006., a koji je dostavljen uz tužbu i koji se odnosi na parking sustav-L., plaćen od strane S. L. d.o.o., a taj račun da se samo u svojim stavkama pod rednim brojem 9., 10., 11. i 12., u ukupnom iznosu od 37.450,00 kuna, uvećano za PDV, odnosi na G. 2, dok se preostali dio tog plaćenog računa odnosi na opremanje ostalih garaža kojima se koriste stanari u zgradi anagrafske oznake S. 2. Nadalje, ni ostali navodi iz tužbe da nisu točni niti osnovani, a što sve da proizlazi iz ugovora i suglasnosti, koji su priloženi uz tužbu. Sukladno tim ugovorima, tuženik navodi da je uredno ispunjavao svoju ugovornu obvezu i uplaćivao tužitelju mjesečnu naknadu za korištenje parkinga u iznosu od 3.000,00 kuna s PDV-om, a od 2018., kada je tužitelj prestao biti obveznik PDV-a, bez PDV-a. No, kada je Aneksom br.1 od 20. prosinca 2018. izmijenjena odredba ugovora koja se odnosi na plaćanje te naknade, to da nakon toga tuženik više nije plaćao tužitelju naknadu. Isto tako, tuženik ističe da iz sklopljenih ugovora proizlazi da je isključiva obveza tužitelja snositi troškove tekućeg i redovitog održavanja poslovnog prostora G. 2 pa da stoga tužitelj ne može potraživati troškove održavanja parkirnih mjesta od tuženika. Tuženik je prigovorio i tužiteljevoj procijenjenoj visini mjesečne vrijednosti održavanja jednog parkirnog mjesta od 300,00 kuna, navodeći da se radi o paušalnom iznosu kojeg je tužitelj postavio samo kako bi povećao vrijednost predmeta spora, jer da nije moguće da isti mjesečno troši toliki iznos na održavanje podzemnog parking mjesta, koje nije izloženo vanjskim elementima. Tuženik je naglasio i da iz same tužbe zapravo nije razvidno na kojem pravnom osnovu tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev budući da isti najprije navodi da bi se radilo o potraživanju s osnova ulaganja u garažu, zatim spominje naknadu štete koju trpi, a na koncu i troškove redovitog održavanja garaža. Na kraju, tuženik je naveo da na apsurdnost čitave situacije i tužbenog zahtjeva ukazuje i slijedeće: da je tuženik tužitelju dao na upravljanje i korištenje poslovni prostor "G. 2" koji se sastoji od 72 parkirna mjesta za automobile i 7 parkirnih mjesta za motocikle na atraktivnoj lokaciji; da je tužitelj naplaćivao parking na toj lokaciji od 6,00 kuna po satu i od toga ubirao iznos od cca 20.000,00 kuna mjesečno; da je životno i logično da se za korištenje tuđe stvari uvijek plaća naknada, a tužitelj da nikada nije isplatio bilo kakvu naknadu tuženiku, iako je za korištenje nekretnina u vlasništvu tuženika u zadnjih pet godina ostvario prihod od najmanje 1.260.073,00 kuna; tužitelj da tuži tuženika na isplatu iznosa od 745.200,00 kuna s osnova redovnog održavanja poslovnog prostora kojim besplatno raspolaže.

 

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, kojem je tužba podnesena, a Općinski sud u Splitu se rješenjem pod poslovnim brojem P-2000/20 od 4. prosinca 2020. oglasio stvarno nenadležnim te je isto tako odlučio da će se predmet ustupiti Trgovačkom sudu u Splitu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Po pravomoćnosti tog rješenja, Općinski sud u Splitu je dostavio predmet ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

 

5. U nastavku ovog postupka, a postupajući po raspravnom rješenju ovog suda od 25. lipnja 2021., tužitelj je podneskom od 1. srpnja 2021. uredio tužbeni zahtjev te je isti konačno postavio na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude. U tom podnesku tužitelj se dodatno očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći da su isti neosnovani. U odnosu na račun za isporučenu robu društvu S. L. d.o.o. u iznosu od 216.672,00 kuna tužitelj je naveo da je taj račun priložen kao dokaz kolikim je troškovima tužitelj bio izložen glede stavljanja u funkciju predmetnog parkirališta, a da tuženik za to nije platio nikakvu naknadu. No, budući da tužitelj ne potražuje taj iznos, to da je stoga isti nebitan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, ali da ukazuje na neravnopravan položaj stranaka u poslovnom odnosu. Nadalje, navodi tuženika da je člankom 3. Ugovora regulirano da će tužitelj brinuti i snositi troškove tekućeg i redovnog održavanja da su točni, ali da ti troškovi premašuju samo djelomično isplaćivani iznos od 3.000,00 kuna mjesečno. Stoga da je i predloženo vještačenje po vještaku za graditeljstvo, a po potrebi i po vještaku financijske struke da se utvrde stvarni troškovi tekućeg i redovitog održavanja poslovnog prostora, kako bi tužitelj bio u cijelosti podmiren glede pružene usluge odnosno tuženiku bi bila oduzeta nepripadna imovinska korist. Dakle, pravni osnov da je sadržan u naprijed navedenom te da će isti biti potvrđen nakon vještačenja.

 

6. Tuženik je ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu, ponovno ističući da tužitelj nije obrazložio svoj osnov potraživanja, odnosno da li traži naknadu s osnova ulaganja u parking ili s osnova održavanja, kao i da uopće nije pojasnio koji su to točno troškovi održavanja obuhvaćeni za navodnih 300,00 kuna mjesečno po parking mjestu, a sve to uzimajući u obzir članak 3. Ugovora. Tužitelj da je u svakom trenutku mogao raskinuti ugovor o poslovnoj suradnji s tuženikom, ali to da nije napravio pa da se stoga treba primijeniti načelo "pacta sunt servanda". Tuženik je naveo da se protivi predloženom vještačenju po vještaku graditeljske i financijske struke, jer da je nejasno na koju okolnost bi se vještačenje trebalo napraviti, a isto tako da se protivi prijedlogu za saslušanje svjedoka predloženih u tužbi iz razloga što se ulaganje tužitelja treba dokazivati dokumentacijom, a koju tužitelj nije priložio u spis. Naveo je i da se protivi preinaci i uređenom tužbenom zahtjevu iz naprijed navedenog podneska tužitelja.

 

7. Budući da tužitelj, po ocjeni ovog suda, podneskom od 1. srpnja 2021. nije povećao tužbeni zahtjev, odnosno preinačio tužbu, već je iste samo uredio odnosno dopunio, to je stoga sud raspravnim rješenjem od 20. srpnja 2021. takvo uređenje tužbe i tužbenog zahtjeva dopustio, a sve to u smislu odredbi članka 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP-a).

 

8. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: Ugovor o poslovnoj suradnji koji je sklopljen između društva B. d.o.o. Z. i tužitelja (stranice 8-9 spisa), tužiteljevu Suglasnost na prijenos Ugovora o poslovnoj suradnji od 30. svibnja 2017. (stranica 10 spisa), Aneks br. 1 Ugovora o poslovnoj suradnji od 20. prosinca 2018. (stranica 11 spisa), račun društva N. d.o.o. S. br. 600097 od 23. veljače 2006. (stranica 12 spisa), izvatke iz sudskog registra za tužitelja i društvo S. L. d.o.o. u stečaju S. (stranice 22-24 i 45-55 spisa), izvadak iz obrtnog registra za Obrt za usluge A., vl. A. V., Split (stranica 25 spisa), tuženikove potvrde o uplatama od R. A. d.d. za razdoblje od 21. lipnja 2017. do 21. prosinca 2018. (stranice 26-44 spisa). Sud je odbio prijedloge tužitelja za saslušanjem svjedoka I. V., Z. K., I. K. B. i G. J. M., kao i prijedloge za provođenje građevinskog odnosno financijskog vještačenja, ocjenjujući prema stanju u spisu izvođenje tih dokaza neadekvatnim i suvišnim, a imajući pri tom u vidu i odredbe članka 10. stavak 1. ZPP-a.

 

9. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 745.200,00 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a isplatu kojeg iznosa tužitelj potražuje od tuženika s osnova ulaganja i troškova tekućeg i redovitog održavanja poslovnog prostora "G. 2 " u S. ulici u S., za razdoblje od 17. lipnja 2017. do 17. lipnja 2020.

 

11. Iz dostavljenog Ugovora o poslovnoj suradnji, a koji je sklopljen između trgovačkog društva B. d.o.o. Z. i tužitelja, razvidno je da se tim ugovorom B. d.o.o., kao vlasnik poslovnog prostora G. 2, obvezao dati tužitelju na korištenje i upravljanje taj poslovni prostor, koji se sastoji od 72 parkirna mjesta za automobile i 7 parkirnih mjesta za motocikle, dok se tuženik obvezao da će taj poslovni prostor koristiti sukladno namjeni, odnosno za pružanje usluga parkiranja građanima i pravnim osobama, u skladu s propisima koji uređuju tu djelatnost. Nadalje, člankom 3. Ugovora tuženik se obvezao, između ostalog, brinuti se i snositi troškove tekućeg i redovitog održavanja poslovnog prostora, čuvati poslovni prostor i održavati čistoću istog, osigurati kupcima B. besplatno korištenje parkiranja u vremenu od 1 sat dnevno, kao i snositi te na vrijeme podmiriti sve troškove vezano uz obavljanje svoje djelatnosti. Isto tako, prema članku 4. Ugovora, tužitelj ne smije vršiti nikakve radove i zahvate u prostoru bez dogovora i pisane suglasnosti vlasnika. Člankom 5. Ugovora, određeno je da kupci B. d.o.o. imaju pravo na korištenje besplatnog parkiranja u vremenu od 1 sat dnevno u predmetnom poslovnom prostoru, a naknadu za korištenje tog besplatnog parkiranja snosi B. d.o.o. koja se za tu uslugu obvezala plaćati tužitelju iznos od 3.000,00 kuna, uvećano za PDV, mjesečno. Prema članku 6., ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

12. Iz Suglasnosti na prijenos ugovora od 30. svibnja 2017. razvidno je da je tužitelj dao svoju suglasnost na prijenos Ugovora o poslovnoj suradnji na način da na mjesto društva B. d.o.o. Z., kao nova ugovorna strana, stupi tuženik i time od društva B. d.o.o. preuzme sva prava i obveze po Ugovoru o poslovnoj suradnji.

 

13. Uvidom u Aneks br. 1 Ugovora o poslovnoj suradnji od 20. prosinca 2018., sud je utvrdio da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika te da su ugovorne strane suglasno utvrdile, u članku 1., zaključenje Ugovora o poslovnoj suradnji između B. d.o.o. i tužitelja, kao i zaključenje Ugovora o prijenosu Ugovora o poslovnoj suradnji s društva B. d.o.o. na tuženika od 25. svibnja 2017. Nadalje, u članku 2. tog Aneksa, stranke su suglasno izmijenile članak 5. Ugovora o poslovnoj suradnji na način da sada ista glasi: "kupci društva S. H. d.o.o. imaju pravo na korištenje besplatnog parkiranja u vremenu od 1 sat dnevno u poslovnom prostoru G. 2", a za koju odredbu su se stranke suglasile da stupa na snagu 1. siječnja 2019. U Aneksu je nadalje određeno da u preostalom dijelu Ugovor o poslovnoj suradnji ostaje nepromijenjen.

 

14. Iz tuženikovih potvrda o plaćanju od R. A. d.d. razvidno je da je tuženik u periodu od 21. lipnja 2017. do 16. veljače 2018. uplaćivao tužitelju mjesečno iznos od 3.750,00 kuna, a nakon toga, sve do 21. prosinca 2018. iznose od po 3.000,00 kuna mjesečno.

 

15. Iz dostavljenog računa broj 600097 od 23. veljače 2006. razvidno je da se radi o računu koji je društvo N. d.o.o. S. ispostavilo društvu S. L. d.o.o. S., kao obvezniku plaćanja istog, na ime opreme ugrađene u parking sustav-L., a koji račun je izdan na ukupan iznos od 216.672,00 kuna.

 

16. Odredbom članka 127. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO) propisano je da svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora. Prema stavku 2. istog članka ZOO-a, prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obaviještena o prijenosu.

 

17. Prema odredbi članka 166. stavak 1. ZOO-a, ispunjenje obveze se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

 

18. U konkretnom slučaju, između parničnih stranaka nije sporno postojanje Ugovora o poslovnoj suradnji između društva B. d.o.o. Z. i tužitelja, kao niti da je između društva B. d.o.o. Z. i tuženika naknadno sklopljen Ugovor o prijenosu navedenog Ugovora o poslovnoj suradnji, a na koji prijenos je tužitelj dao svoju suglasnost 30. svibnja 2017. Isto tako, nije sporno ni da je između parničnih stranaka 20. prosinca 2018. sklopljen Aneks br. 1 Ugovora o poslovnoj suradnji, a kojim je u cijelosti izmijenjen članak 5. Ugovora o poslovnoj suradnji.

 

19. Sklapanjem Ugovora o prijenosu Ugovora o poslovnoj suradnji s društvom B. d.o.o. Z., a na koji prijenos je tužitelj pristao, tuženik je, u skladu s naprijed navedenim odredbama članka 127. ZOO-a, stupio u ugovorni odnos s tužiteljem umjesto društva B. d.o.o. Z. te je preuzeo sva prava i obveze koje je to društvo imalo prema tužitelju sukladno sklopljenom Ugovoru o poslovnoj suradnji. U skladu sa sklopljenim Ugovorom o poslovnoj suradnji, obveza tuženika prema tužitelju sastojala se u davanju tužitelju na korištenje i upravljanje poslovnog prostora "G. 2" u S. ulici u S. te, do sklapanja Aneksa br. 1, plaćanja tužitelju iznosa od 3.000,00 kuna mjesečno, uvećano za PDV, na ime naknade za besplatno korištenje parkinga od strane kupaca tuženika. Međutim, nakon sklapanja Aneksa br. 1, odnosno od 1. siječnja 2019., kad je sukladno Aneksu br. 1 stupila na snagu izmijenjena odredba članka 5. Ugovora, prestala je obveza tuženika plaćati tužitelju navedenu naknadu, a sve obzirom da je tim Aneksom u cijelosti izmijenjen članak 5. Ugovora o poslovnoj suradnji na način da više nije određeno plaćanje te naknade.

 

20. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelju plaćao predmetnu naknadu od 3.000,00 kuna mjesečno, uvećano za PDV, a od 2018. kada je tužitelj prestao biti obveznik plaćanja PDV-a, bez PDV-a te je u spis priložio potvrde o plaćanju od R. A. d.d. kojima dokazuje svoje navode o plaćanju predmetne naknade tužitelju do 1. siječnja 2019., a koje navode i dostavljene potvrde o plaćanju tužitelj nije osporio. Iz navedenog proizlazi zaključak da je tuženik u cijelosti postupio, odnosno ispunio svoje obveze prema tužitelju, u skladu s odredbama ugovora sklopljenog između stranaka.

 

21. Tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi postojao bilo kakav dug tuženika po osnovi predmetne naknade u iznosu od 3.000,00 kuna mjesečno, već isti svoj tužbeni zahtjev temelji na navodima da je imao troškove upravljanja i održavanja predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 300,00 kuna mjesečno po jednom parkirnom mjestu, a što pomnoženo sa 69 parkirnih mjesta kojima je tužitelj upravljao u utuženom razdoblju iznosi ukupno 20.700,00 kuna mjesečno. Međutim, tužitelj pritom u tužbi, a niti u daljnjem tijeku ovog postupka, nije uopće naveo niti obrazložio o kojim bi se to točno troškovima upravljanja i održavanja radilo, odnosno od čega bi se isti sastojali, a niti je u tom pravcu dostavio u spis bilo kakve pisane dokaze. Isto tako, tužitelj ne navodi ni koja je to ulaganja isti imao u predmetni poslovni prostor, odnosno parkirna mjesta kojima upravlja, a niti od čega se ta ulaganja sastoje te isto tako u prilog tih navoda ne dostavlja bilo kakve pisane dokaze.

 

22. Da je tužitelj doista imao troškove upravljanja i održavanja predmetnim poslovnim prostorom odnosno troškove ulaganja od 20.700,00 kuna mjesečno, kako to u tužbi tvrdi, onda bi tužitelj, kao pravna osoba, trebao imati pisane dokaze o tome, kao što su primjerice računi, obračun troškova, dokaznice, potvrde o plaćanju i dr., a iz koje dokumentacije bi se moglo utvrditi jesu li ti troškovi upravljanja i održavanja, odnosno ulaganja u poslovni prostor, tužitelju doista i nastali. No, ovako, bez dostavljanja bilo kakve pisane dokumentacije u tom pravcu, takvi navodi tužitelja ostaju nedokazani te kako to tuženik ispravno navodi i paušalno izneseni. Upravo stoga, sud je smatrao neadekvatnim i suvišnim izvoditi dokaze saslušanjem predloženih svjedoka-radnika tužitelja, odnosno izvođenje dokaza građevinskim i financijskim vještačenjem, a radi čega je te dokazne prijedloge tužitelja i odbio. Vezano uz predloženo saslušanje svjedoka ističe se da je tužitelj iste, prema sadržaju navoda iz tužbe, predložio saslušati na okolnost da je upravljao i održavao predmetni poslovni prostor, a da pritom za isto nije primio nikakvu naknadu. S obzirom da tuženik nije osporio da bi tužitelj upravljao i održavao predmetni prostor, a koja njegova obveza proizlazi iz sklopljenog ugovora, to je stoga sud smatrao suvišnim saslušavati predložene svjedoke na tu nespornu činjenicu, dok s druge strane saslušanje svjedoka radi dokazivanja da tužitelj nije primio naknadu za upravljanje i održavanje poslovnog prostora je sud također smatrao suvišnim, jer se dokazuju pozitivne, a ne negativne činjenice. Isto tako, izvođenje dokaza po vještaku za graditeljstvo i financije sud je smatrao suvišnim provoditi u situaciji kada tužitelj, do zaključenja prethodnog postupka, ne samo što u spis nije dostavio adekvatne pisane dokaze, nego nije uopće obrazložio o kojim bi se to točno troškovima ulaganja i tekućeg i redovnog održavanja poslovnog prostora radilo. Izvođenje dokaza vještačenjem određuje se kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve sporne činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Budući da tužitelj nije uopće obrazložio o kakvim bi se to troškovima upravljanja, održavanja i ulaganja u predmetni poslovni prostor radilo, to je samim time bilo suvišno izvoditi dokaze vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine tih troškova.

 

23. Napominje se i da tužitelj svoje navode iz tužbe, a koje je tuženik u cijelosti osporio, da bi isti bio pravni slijednik obrta A., vl. A. V. koji da je u periodu od 2006. do 2010. upravljao predmetnim poslovnim prostorom, nije ničim dokazao, a niti je dokazao bi se troškovi iz računa društva N. d.o.o. S. broj 600097 od 23. veljače 2006. na bilo koji način odnosili na tužitelja, odnosno da bi taj račun tužitelj na bilo koji način podmirio. Uostalom, i sam tužitelj je u podnesku od 1.srpnja 2021. naveo kako je taj račun nebitan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. 

 

24. Neovisno o navedenom, a kako je to uostalom iz Ugovora o poslovnoj suradnji s Aneksom br. 1 razvidno, u konkretnom slučaju niti ne postoji obveza tuženika snositi troškove tekućeg i redovitog održavanja poslovnog prostora, već je sukladno članku 3. Ugovora to upravo bila obveza tužitelja pa stoga tužitelj niti ne može, a u smislu odredbi članka 166. ZOO-a, od tuženika tražiti ispunjenje te obveze odnosno podmirenje troškova s osnova redovnog upravljana i održavanja tog poslovnog prostora. Također, a vezano za navode tužitelja, odnosno njegov zahtjev za isplatu s osnova ulaganja u predmetnu garažu, ističe se da je sukladno članku 4. Ugovora o poslovnoj suradnji tužitelj bio dužan za bilo kakve radove i zahvate u prostoru tražiti suglasnost tuženika, kao vlasnika istog. Međutim, tužitelj uopće ne navodi da bi od tuženika zatražio bilo kakvu suglasnost u tom smislu, a niti u tom pravcu također dostavlja bilo kakve dokaze.

 

25. Sukladno odredbama članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Te činjenice i dokaze, stranke su dužne iznijeti i predložiti već u tužbi i odgovoru na tužbu, odnosno najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, u smislu odredbi članka 299. ZPP-a. Prema odredbi članka 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

26. Kako dakle tužitelj tijekom postupka nije adekvatnim dokaznim prijedlozima dokazao da je isti imao troškove ulaganja te troškove tekućeg i redovitog održavanja poslovnog prostora G. 2 u iznosu koji isti potražuje od tuženika tužbenih zahtjevom u utuženom razdoblju, a niti je iz sadržaja sklopljenog ugovora o poslovnoj suradnji sud utvrdio postojanje obveze tuženika na podmirenje troškova tekućeg i redovitog održavanja tog poslovnog prostora to je slijedom naprijed navedenog, a sukladno odredbama članka 8. ZPP-a, sud zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te da istoga treba odbiti, a radi čega je i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje OT) te odredbi Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje ZSP), a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora. Budući da je tužitelj izgubio ovu parnicu, isti je dužan naknaditi tuženiku troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

 

28. Tuženiku je kao osnovan priznat trošak za sastav odgovora na tužbu od 24. srpnja 2020. u iznosu od 7.450,00 kuna, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 25. lipnja 2021. i 20. srpnja 2021. u iznosu od po 7.450,00 kuna za svako od tih ročišta, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a. Na tako priznati trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 22.350,00 kuna je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 5.587,50 kuna, sukladno Tbr. 42. OT-a.

 

29. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 2.500,00 kuna, jer u smislu odredbi članka 4. točka 2. ZSP-a obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka i to za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da sudska pristojba za odgovor na tužbu još uvijek nije ni nastala, a niti je tuženik pozvan na plaćanje te sudske pristojbe, to je stoga u tom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova trebalo odbiti kao neosnovan. Isto tako, tuženiku nije priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna, s obračunatim PDV-om u iznosu od 125,00 kuna, budući da na to ročište za tuženika nije nitko pristupio pa ga stoga taj trošak niti ne pripada.

 

30. Sukladno navedenom, tuženiku je kao osnovan priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 27.937,50 kuna, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Splitu 24. rujna 2021.

 

       Sudac

 

       Paško Bačić

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude.