Broj: Gž R-333/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana predsjednika vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Mire Čavajda i suca Vesne Bjelousov, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. M. iz S…, OIB: …, zastupanog po punomoćnici R. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika G. H. d.d. u Z…, OIB: …, radi diskriminacije i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog  radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3032/16-21 od 19. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog  radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3032/16-21 od 19. srpnja 2018.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom je presuđeno :

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja F. M. iz S…, OIB: … koji glasi:

"Nalaže se tuženiku G. H. d.d. u Z…, OIB: … isplatiti tužitelju F. M. iz S…, OIB: … na ime naknade štete zbog izgubljene otpremnine iznos od 35.529,00 kuna, na ime slijedne provizije iznos od 37.000,00 kuna, na ime naknade za korištenje privatnog automobila u službene svrhe iznos od 72.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, te iznos od 350.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2016. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od osam dana. "

              Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zastupan po pun. R. P., odvjetnici u Z. zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

              Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni, nisu proturječni a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati.

              Cijeneći provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud je pravilno tužitelja u cijelosti odbio s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

              U žalbi tužitelj osporava prvostupanjsku presudu kojom je odbijen s tužbenim zahtjevom za naknadu štete zbog diskriminacije navodeći da nije niti tvrdio da ga je tuženik doveo do narušenog zdravstvenog stanja već da  tuženik u svom odnosu i postupanju nije uzeo u obzir njegovo zdravstveno stanje, iako je bio dužan, jer je o istom bio obaviješten. Prema odredbi čl. 5. Zakona o radu poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Navedeno da je poslodavac potpuno zanemario te iako je znao za njegovu bolest, tj. da boluje od dekompenziranog depresivnog sindroma, nije učinio ništa kako bi njegov posao prilagodio njegovom zdravstvenom stanju ili ako to nije mogao da mu je trebao dati osobno uvjetovani otkaz Ugovora o radu.

              Kako mu nije osiguran adekvatan prostor za rad, da je voditeljica tima mu prijetila otkazom i vikala na njega što nije ispunjavao plan 100% i na taj način vršila pritisak na njega te mu je smanjivala primanja, nije isplaćivala materijalne troškove i smanjivala mu prava iz radnog odnosa tužitelj smatra da je time bio diskriminiran u odnosu na druge radnike a obzirom na njegovo zdravstveno stanje koje je poslodavcu bilo poznato.

              Tužitelj je s tuženikom sklopio 27.12.2004. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom rada 1.1.2005. za poslove prodavača osiguranja.

              Radni odnos između tužitelja i  tuženika trajao je do 30.6.2013. kada je sporazumno raskinut Ugovor o radu.

              Tužitelj je liječen zbog dekompenziranog depresivnog sindroma i prije nego je zasnovao radni odnos kod tuženika. Prema čl. 7. st. 4. zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji u skladu s ovim zakonom ili posebnim zakonom.

              Diskriminacija je različito postupanje, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema osobama u relativno sličnim situacijama. Razlika o postupanju bit će diskriminatorna ako nema nikakvo objektivno i razumno opravdanje što znači ako ne postiže legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji postići.

              Prema stavu ovog suda ne postoji diskriminacija od strane poslodavca na osnovi radnikova zdravstvenog stanja kada mu je nadređena tražila da ispunjava svoje radne zadatke u pogledu broja zaključenih polica osiguranja jer su to poslovi u okviru njegovog radnog mjesta a tužitelj od strane nadležnog tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije tražio zahtjev za priznavanje eventualne invalidnosti i ostvarivanje prava premještaja na lakše poslove. Osim toga nije dokazano da bi se u odnosu na tužitelja drugačije postupalo od ostalih radnika na istim poslovima.

              Dakle, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo za što je dao detaljno i valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud a na koje se upućuje žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja.

              S obzirom na izloženo  temeljem čl. 368. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 11. listopada 2018.