Poslovni broj: I Kž-125/2021-6

Poslovni broj: I Kž-125/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. Ć. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2.u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženog J. Ć. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-73/2018. od 29. siječnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, dr.sc. Z. Z., odvjetnika u Z. i G. G., odvjetnice u Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog J. Ć., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, na način da se prihvaća izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, na koju je optuženi J. Ć. osuđen po prvostupanjskom sudu, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., pa se optuženom J. Ć., na temelju članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11., izriče djelomična uvjetna osuda s time da se neuvjetovani dio te kazne u trajanju od 1 (jedne) godine ima izvršiti, a uvjetovani dio izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

 

II U ostalom dijelu odbija se žalba optuženog J. Ć. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Zagrebu presudom od 29. siječnja 2021. broj K-73/2018. proglasio je krivim optuženog J. Ć. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. te ga je temeljem članka 246. stavak 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

1.1. Temeljem članka 77. stavak 1. i 2. KZ/11. u vezi sa člankom 560. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), od optuženog J. Ć. oduzeta je imovinska korist u visini od 864.459,00 (osamstošezdesetčetiritisućečetiristopedesetdevet) kuna. Utvrđeno je da je novčani iznos od 864.459,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženi J. Ć. oslobođen je obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. – 6. ZKP/08.

 

2. Protiv te presude žali se optuženik, po braniteljima dr.sc. Z. Z. i G. G., odvjetnicima u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o kazni s prijedlogom da se "ukine pobijana presuda, odnosno preinači i optuženik oslobodi od optužbe". Oba podneska tretiraju se kao jedna žalba.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Na sjednicu vijeća, za koju je obavijest tražio branitelj dr.sc. Z. Z., odvjetnik u Z., nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik i optuženi J. Ć., pa je sjednica vijeća održana temeljem članka 475. stavak 4. ZKP/08. u prisutnosti branitelja dr.sc. Z. Z. i G. G., odvjetnika u Z., a u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženika.

 

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

7. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer da je izreka presude nerazumljiva, da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno, da u pogledu odlučnih činjenica postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, sadržaju zapisnika i iskazima danima na postupku, a pogotovo vezano za financijsko vještačenje.

 

8. Žalitelj navodi dva vida bitne postupovne povrede iz čl. 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08, odnosno da sud nije udovoljio svojoj obvezi “da u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela u izreci točno naznači imovinsku korist i da odredi u čemu se ta korist sastoji i kolika je njezina visina”. Međutim, radi se o netočnim navodima, pri čemu se žalitelj pritom poziva na odredbu članka 77. stavka 1. KZ/11., koja tako ne glasi, kako je on interpretira. Ta odredba stavka (1) glasi: "Imovinska korist oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja". Visina imovinske koristi točno je navedena u činjeničnom opisu izreke prvostupanjskog suda, a pritom i u činjeničnom opisu inkriminacije, ali i u obrazloženju navedeno je ispravno i jasno u čemu se ista sastoji (posrednička provizija TD). Ujedno, prvostupanjski sud je u pretposljednjem i posljednjem odlomku na str. 42 i prvom odlomku na str. 43 presude iznio razloge za ta utvrđenja, a to su da je: " Z. banka d.d. isplatila na žiro-račun društva D. u. d.o.o. iznos od 10.305.437,12 kuna, a višekratno je podizan iznos od 10.208.900,00 kuna, a korisnicima kredita je isplaćeno 9.344.441,00 kuna, pa je minimalno zadržan iznos od provizije, razlika između podignutih gotovinskih sredstava, te ukupno isplaćenih sredstava korisnicima kredita uvećan za dio kredita za koji nisu imali ugovore te iznosi 864.459,00 kuna".

 

9. Nadalje, optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka navodeći da je proglašen krivim, iako navodi iz činjeničnog opisa inkriminacije koja mu se stavlja na teret ne sadrži konstitutivne elemente bića kaznenog djela. Međutim takav prigovor žalitelj pogrešno podvodi pod žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, jer je riječ o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona, pa će taj prigovor biti razmotren u dijelu ove odluke, u kojem se drugostupanjski sud očituje na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona.

 

9.1. Žalitelj također navodi da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i nije objašnjeno što je fiktivno u ugovorima koje je društvo D. u. d.o.o. s fizičkim osobama-kupcima zaključivao. Naime, podatak jesu li ili nisu spomenuti ugovori bili fiktivni ne predstavlja konstitutivno obilježje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. već je to djelo počinjeno time što je optuženik posredničku proviziju koja je pripadala trgovačkom društvu D. u. d.o.o. pribavio sebi. To što je državni odvjetnik u činjeničnom opisu spomenuo te ugovore i nazvao ih fiktivnima (umjesto prikladnije simuliranim pravnim poslovima, jer su stranke simulirale da se radi o ugovorima o potrošačkom kreditu za kupnju robe prikrivajući time disimulirani pravni posao odnosno ugovor o nenamjenskom kreditu) bilo je u funkciji cjelovitijeg opisa okolnosti pod kojima je trgovačko društvo zaradilo posredničku proviziju, ali ne čini konstitutivno obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11.

 

10. Na identičnim premisama (nedostatka obrazloženja o fiktivnosti ugovora) žalitelj temelji svoj prigovor da je zbog toga počinjena povreda prava na pravično suđenje. Međutim ne ostvaruje se ta povreda na način kako to prikazuje žalitelj, upravo zato što bi eventualno nepostojanje razloga o odlučnim činjenicama, zbog kojih nije moguće ispitati pobijanu odluku bilo temelj za ukidanje takve odluke zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Dakle, eventualni nedostatak razloga o odlučnim činjenicama onemogućuje žalitelja da djelotvorno iskoristi pravni lijek, jer je takav cijeli dopušten, a opisani nedostatak, kada bi postojao predstavlja naznačenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

11. Žalitelj tvrdi, u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. da prvostupanjski sud nije naveo zbog čega postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela u vrijeme počinjenja i kaznenog zakona koji je sada na snazi. No, to ne odgovara istini jer je u pobijanoj presudi na stranici 45 zadnja alineja navedeno ispravno da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela 337. stavak 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. koji je za optuženog blaži zbog neodređenih vrijednosti, a upravo prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. Neutemeljen je i daljnji žaliteljev navod da prvostupanjski sud nije obrazložio subjektivni element kaznenog djela, što je suprotno jasnom i određenom dijelu obrazloženja prvostupanjskog suda koji se nalazi u prvom odlomku na strani 47 pobijane oduke. Iako taj odlomak sadrži sumarne razloge, njih treba povezati sa svim prethodnim argumentima i utvrđenima suda prvog stupnja, pa i obranu optuženika, koji je i sam naveo kolika je bila ugovorena provizija društva.

 

12. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi bile počinjene druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

13. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da tijekom postupka nije dokazano da bi on bio zaposlenik društva D. u. d.o.o. jer nije imao ugovor o radu, ugovor o proviziji niti ugovor o zastupanju, međutim, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi J. Ć. od D. S., koji je samo formalno bio evidentiran kao direktor u TD D. u. d.o.o., preuzeo bankovnu karticu, podatke o PIN-u, štambilj društva i bio stvarni voditelj cjelokupnog poslovanja TD i dostavljao ugovore na kupnju za kupnju robe na obradu i naplatu Z. banci te podizao putem bankomata uplaćena sredstva na žiro-račun TD, te isplaćivao korisnicima potrošačkog kredita novac. Time je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je optuženi J. Ć. sam faktički obavljao sve poslove društva, a što mu je formalno imenovani direktor D. S. i prepustio pa činjenica što dokumentacija na temelju koje bi mu bilo formalno povjereno obavljanje poslova direktora odnosno odgovorne osobe nije izraena, a sukladno odredbi članka 246. stavka 1. KZ/11., koja propisuje da počinitelj tog djela može biti i osoba koja dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa ima na temelju odnosa povjerena, nije odlučna.

 

14. Također, nije u pravu žalitelj kada osporava i vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještakinje za računovodstvo i knjigovodstvo, a prvenstveno navodeći da je prvi nalaz izrađen po nalogu državnog odvjetnika, dakle, jedne stranke u postupku, da bi zatim bilo dopunjavano. Pritom inzistira na tome da je i vještakinja navela da je na računu društva ostao iznos od 115.000,00 kuna, što nije uzela u obzir. Međutim, protivno prigovoru žalitelja, vještakinja je pojasnila da su se pojedini korisnici kredita izjašnjavali da su u potpunosti isplatili iznos Z. banci, a da su na ruke dobili manje od iznosa navedenog u ugovoru o kreditu, pri čemu se nisu svi mogli izjasniti koliki je bio iznos provizije i jesu li tu proviziju platili, pa je u tom pogleu uzet u obzir navod optuženog J. Ć. da je provizija po svakom ugovoru iznosila 2%. Na temelju toga vještakinja je i za one za koje nije mogla decidirano utvrditi postotak, utvrdila taj najmanji iznos izrečen po optuženom J. Ć., čime se u suštini vještačenje zasniva na podatku koje je iznesen upravo po optuženiku.

 

15. U žalbi se ističe da se ne radi o zlouporabi kartice, jer je banka, prije nego je odobrila potrošački kredit, u svom sustavu provjerila broj bankovne kartice korisnika, te je li korisnik ima redovni priljev novčanih sredstava, a nakon izvršenih provjera odobrila isplatu društvu D. u. d.o.o. temeljem potpisanih ugovora s klijentima društva i korisnicima kredita koji su vraćali taj kredit Z. banci. Međutim, u konkretnom slučaju suština inkriminacije je u tome što je optuženik dizao novac s računa trgovačkog društva i u okviru tog podizanja novca za sebe zadržao posredničku proviziju, koja je pripadala trgovačkom društvu, a ne optuženiku ili bilo kome drugome. Dakle, čak i da se radilo o pravim ugovorima o potrošačkom kredit (odnosno da je društvo kupcima prodavalo robu na kredit koji je odobravala banka) optuženik nije bio ovlašten podizati i za sebe zadržavati posredničku proviziju društva. U konkretnom slučaju navođenjem u činjeničnom opisu podatka da se radilo o ugovorima o nenamjenskom kreditu dodana je ukupnom postupanju optuženika određena kriminalna količina, koja se sastoji u tome što trgovačko društvo, o kojem je riječ, ne bi uspjelo sa Z. bankom ili nekom drugom bankom sklopiti ugovor, kojim bi mu banka odobrila posredovanje u sklapanju ugovora o nenamjenskim kreditima. Drugim riječima, cjelokupno takvo poslovanje društva počivalo je na netočnom prikazivanju naravi tih kredita, odnosno njihove svrhe, no to je tek dodatni element koji optuženikove postupke čini neprihvatljivima, pa se to treba odraziti u odluci o kazni. U odnosu na vrstu zlouporabe o kojoj je riječ u žalbi (ali u neadekvatnom kontekstu), prvostupanjski je sud dao dovoljno razloga u pretposljednjem i posljednjem odlomku na str. 44 i prva četiri odlomka na str. 45 svoje odluke. Stoga to što su se i navodni kupci, a zapravo građani korisnici kredita suglasili s tim da umjesto više svote novca (koja je navedena kao cijena proizvoda) na ruke dobiju nižu, umanjenu svotu novca ni na koji način ne utječe na opstojnost inkriminacije, pa niti na kvalifikaciju ugovora kao fiktivnih (a u stvari se radilo o simuliranom pravnom poslu – ugovoru o potrošačkom kreditu koji je prikrivao disimulirani pravni posao – ugovor o nenamjenskom kreditu). Oštećenik u ovom kaznenom postupku je trgovačko društvo a ne građani ni Z. banka.

 

16. Ujedno nije u pravu žalitelj kada ističe da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je sud trebao provesti novo vještačenje po sudskom vještaku za računovodstvo i financije, a prvostupanjski sud je isto jasno obrazložio da se radilo o dokazu koji je očigledno usmjeren na znatno odugovlačenje postupka. Nalaz i mišljenje vještakinje D. J. je dopunjavan i u niz navrata je vještakinja jasno i potpuno odgovarala na sva pitanja obrane. Žalitelj optuženik ističe da je glavni razlog da se provede novo vještačenje po drugom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, jer nedostaje adekvatna dokumentacija, što bi se po novom vještačenju trebalo otkloniti, a to je nelogično.

 

16.1. Nije u pravu žalitelj da je povrijeđen kazneni zakon jer da u činjeničnom opisu nema činjenica i okolnosti koje predstavljaju elemente kaznenog djela, jer je ispravno prvostupanjski sud proglasio krivim optuženika da je kao odgovorna osoba u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa i sebi pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist, te za one o čijim se imovinskim interesima trebao brinuti prouzročio znatnu štetu, jer je od 10. svibnja do 30. listopada 2008. faktički obavljao opseg poslova odgovorne osobe u osnovanom društvu TD D. u. d.o.o., dogovarao i provodio posredovanje pri kreditiranju građana s kojima je društvo D. u. d.o.o. kao zastupnik Z. banke d.d. zaključivao fiktivne ugovore o potrošačkom kreditu za kupnju robe na prodajnim mjestima trgovina računalima, te dostavljao na naplatu Z. banci d.d. koja je na osnovu ugovora sukcesivno provodila uplatu na žiro-račun D. u. d.o.o. nakon čega je uplaćena sredstva sa žiro-računa društva višekratno podizao putem banke, od kojeg novca je samo djelomično dostavljao korisnicima potrošačkih kredita, a za sebe zadržao najmanje 864.459,00 kuna i time ostvario protupravnu imovinsku korist.

 

16.2. Također, neprihvatljiv je navod žalitelja da prvostupanjski sud nije postupio po rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-359/2015. od 5. prosinca 2018. jer da je trebao utvrditi je li fizičkoj osobi formalno aktom pravne osobe povjeren određen opseg posla iz područja djelovanja te pravne osobe. Naime, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio faktički opseg poslova, koje je optuženik obavljao, (a isto je već navedeno u ovoj drugostupanjskoj odluci da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio faktično obavljanje poslove od strane J. Ć. za direktora D. S., koji je bio samo formalno evidentiran kao direktor TD D. u. d.o.o.). U žalbi se napominje da je prvostupanjski sud trebao imati u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-1060/2010. Međutim, činjenični supstrat tog predmeta je suštinski različit od ovog. Naime u predmetu I Kž-1060/2010. optužena osoba nije imala svojstvo odgovorne osobe, a bila je većinski vlasnik društva, te je po instrukcijama i uputama te osobe poslovne odluke provodila supruga, koju je postavio za direktora navedenog društva. Dakle, radi se o odluci iz 2010. godine, čijim činjeničnim supstratom određena uloga optuženika kao odgovorne osobe kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97. ne odgovara činjeničnom opisu ovog konkretnog kaznenog djela, u kojem je optuženi J. Ć. djelovao kao stvarni voditelj cjelokupnog poslovanja društva i organizirao poslovanje osobno pa tako i zaključio ugovore o potrošačkom kreditu, podizao višekratno putem bankomata sredstva sa žiro-računa društva i isplaćivao korisnicima potrošačkih kredita, a sebi zadržao nepripadnu posredničku proviziju tog trgovačkog društva.

 

16.3. Žalitelj smatra da je počinjena povreda kaznenog zakona jer da nema pravnog kontinuiteta kaznenog djela. Međutim, takav kontinuitet postoji, a ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge koje je prvostupanjski sud o tome iznio, a u ovoj odluci se na to osvrnuo u točki 11. ove presude. Ujedno, je na prigovore da činjenični opis zbog kojeg je proglašen krivim ne sadrži činjenice i okolnosti koje bi predstavljale obilježja kaznenog djela, da se radi o građanskopravnom odnosu, da nema kaznenog djela, da nema oštećenika i da nisu navedeni svi ugovori, a da su neki u zastari odgovoreno u točki 15.

 

16.4. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i pritom nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

17. Žalitelj, optuženik, samo navodi žalbenu osnovu odluke o kazni, ali je uopće ne obrazlaže, međutim, presuda je ispitana i po toj žalbenoj osnovi u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08, pa je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud je zaključio da po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti, a prije svega protek vremena od počinjenja kaznenog djela i to više od 13 godina te da optuženik prije nije počinio kaznena djela niti je kasnije dolazio u sukob sa zakonom takve olakotne okolnosti koje, neovisno o visini štete počinjene društvu, što je nesumnjivo otegotna okolnost, opravdavaju izricanje djelomične uvjetne osude. Stoga je ovaj sud, prihvaćajući kao adekvatnu duljinu izrečene kazne zatvora, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je izrekao djelomičnu uvjetnu osudu time da je neuvjetovani dio kazne jedna godina, a uvjetovani dio od jedne godine stavljen u omjer roka kušnje od četiri godine, jer postoji visoki stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela.

 

18. Za navedenu kaznu je za očekivati da će ostvariti sve vidove svrhe kažnjavanja.

 

19. Žalitelj također ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Međutim, prvostupanjski sud je ispravno primijenio članak 77. stavak 1. i 2. KZ/11. u vezi sa člankom 560. ZKP/08. te od optuženog J. Ć. oduzeo imovinsku korist u visini od 864.459,00 (osamstošezdesetčetiritisućečetiristopedeset i devet) kuna, a ta visina imovinske koristi sadržana je u činjeničnom opisu inkriminacije za koju je optuženik proglašen krivim. Suština žalbe u tom dijelu ide u pravcu negiranja postojanja imovinske koristi, no, kako je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, što je već objašnjeno pod točkama 13., 14., 15. i 16. ove odluke, to je i ispravna odluka o oduzimanju imovinske koristi.

 

20. Slijedom svega iznesenog, trebalo je temeljem članka 486.stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 23. rujna 2021.