Poslovni broj: I Kž-232/2021-7

Poslovni broj: I Kž-232/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog J. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj K-11/2020. od 2. lipnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog J. B. putem video-linka i branitelja optuženika, J. R., odvjetnika u Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim J. B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te ga temeljem članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 28. ožujka 2020. pa nadalje. Temeljem članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženika je oduzet nož ukupne dužine 21.5 cm s oštricom dužine 11.5 cm zajedno s crnom futrolom koji je od S. G. oduzet uz POPOP broj 74438 od 28. ožujka 2020. te će se isti u skladu s člankom 79. stavak 6. KZ711. uništiti. Optuženom J. B. vraćeni su predmeti koji su od istoga oduzeti prema potvrdi broj 74439 od 28. ožujka 2020.

1.1. Temeljem članka 148. stavak 1. i 6. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), u vezi članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženom J. B. naloženo je djelomično naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 5.000,00 kuna te paušalni iznos od 1.000,00 kuna u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, optuženik osobno i putem branitelja J. R., odvjetnika u Z..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženik se žali zbog bitne povrede kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje te da se branitelj izvijesti o održavanju sjednice. Osobna žalba optuženika i žalba branitelja optuženika razmatrat će se kao jedna žalba jer se iste nadopunjuju.

 

3. Odgovori na žalbu državnog odvjetnika i optuženika nisu podneseni.

 

4. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Na javnu sjednicu vijeća nije pristupio državni odvjetnik, koji je bio uredno izvješten, a pristupili su optuženi J. B. putem video-linka iz zatvora i odvjetnik J. R., branitelj optuženika pa je sjednica vijeća održana temeljem članka 475. stavak 4. ZKP/08.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka pri čemu istu ne naznačuje iako je razvidno da cilja na onu iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., a iz sadržaja žalbe proizlazi da se zapravo prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je počinjeno kazneno djelo ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11. na način opisan u izreci pobijane presude te predlaže drugačiju ocjenu izvedenih dokaza. Parafraziranjem dijela zakonskog teksta iz odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja definira vidove počinjenja te bitne postupovne povrede, žalitelj ne konkretizira na koji bi to način došlo do ostvarenja te bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

7.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nalazi da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije u pravu optuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je prvostupanjski sud nakon svestrane analize svih provedenih dokaza uključujući i obranu optuženika, te njihove kritične ocjene i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pravilno zaključio da je optuženi J. B. počinio kazneno djelo ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11. na način pobliže opisan u izreci pobijane presude. Optuženik u žalbi ponavlja navode iznesene tijekom postupka, kojima nastoji svoje postupanje prikazati kao obranu od napada oštećenika, a to prvenstveno temelji na vlastitoj ocjeni načina na koji je zadobio oguljotinu bočne strane desne podlaktice, ne prihvaćajući pritom mišljenje sudskomedicinskog vještaka. Također, daje drugačiju analizu i ocjenu iskaza svjedoka T. G. te iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka naglašava dio za koji smatra da ide u prilog njegovoj obrani.

 

9. Međutim, u pravu je prvostupanjski sud kada prihvaća iskaz žrtve T. G. koji je potvrđen iskazom svjedoka J. S. i materijalnim dokazima, medicinskom dokumentacijom i provedenim vještačenjima, pa opravdano smatra ove iskaze vjerodostojnima, nalazeći da su isti suglasni, a istovremeno otklanja kao neosnovanu obranu optuženika, a to je da je postupao u nužnoj obrani.

 

10. Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio kronologiju događaja, odnosno da je oštećeni T. G. nakon kratkog verbalnog sukoba s optuženikom koji je prestao, bio naslonjen na lopatu i promatrao vatru kad je začuo trk kojim se optuženi J. B. vraća prema njemu, prethodno se vrativši u kuću nakon spomenutog verbalnog sukoba i napao oštećenika nožem, zadao mu tri uboda od čega je oštećenik pao na tlo, nakon čega ga je još nekoliko puta zarezao nožem, a potom odbacio nož i uzeo lopatu i više puta oštećenog udario u predjelu glave i tijela, a potom nekoliko puta gazio nogom, psovao ga i prijetio mu da će ga ubiti.

 

10.1. Ispravno je prvostupanjski sud naglasio da je nelogično i neobjašnjivo da bi optuženik držao u džepu trenirke nož čija veličina je takva da je teško očekivati da bi stao u džep trenirke. Opravdano je, nadalje, ocijenio neživotnim i nerealnim da je optuženik, kako tvrdi, kada je oštećenik na njega krenuo u namjeri da ga udari lopatom, uspio iz džepa uzeti i otkopčati futrolu u kojoj se nož nalazio, izvaditi nož i obraniti se od oštećenika. Sud prvog stupnja logično je pritom povezao da je nakon predmetnog događaja optuženikova djevojka S. G. uzela nož i odnijela ga kući, oprala ga i spremila u futrolu. Sve ove okolnosti i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda opravdavaju zaključak da je verbalni sukob između optuženika i oštećenika prestao, da bi optuženik otišao kući po nož i vratio se na mjesto događaja, nakon čega je oštećenika napao i ozlijedio na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu inkriminacije.

 

10.2. Dakle, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se nije radilo o napadu oštećenika na optuženika niti da je taj napad izvršen sa lopatom i da bi tada bila slomljena drška lopate, već je upravo suprotan, ispravan zaključak suda, da je optuženik držao u ruci lopatu i udarao oštećenika koji je ležao na podu te je tom prilikom udarac lopate o asfaltirano tlo doveo do puknuća drvene drške lopate.

 

10.3. Ujedno, nije u pravu optuženik kada osporava da se mogao sam ozlijediti. Naime, optuženik pritom svjesno gubi iz vida ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je do puknuća gornjeg dijela drške lopate došlo u trenutku kada je lopatom optuženik udarao oštećenika koji je ležao, pa je zbog udarca lopate o asfaltnu površinu došlo do pucanja, a što proizlazi iz iskaza samog oštećenika, ali i svjedoka J. L. koji je čuo udaranje lopate o asfalt, a takva dinamika zbivanja odgovara navodu sudskomedicinskog vještaka o načinu nastanka ozljede optuženika kosim povlačenjem tupo tvrdog sredstva manje kontaktne površine kao što je slomljena drška lopate po desnoj podlaktici. Optuženikova ozljeda, oguljotina na bočnoj strani desne podlaktice dužine od oko 4,5 cm i širine oko 0,5 cm ne odgovara optuženikovom navodu o blokiranju oštećenog udarca lopatom, jer od kontakta ruke s okruglom i glatkom drvenom drškom lopate ne bi nastala oguljotina. Stoga nije u pravu žalitelj, optuženi J. B., kada ističe da se radi o ozljedi koja je obrambena i koja pokazuje da je oštećenik njega udarao lopatom te da je zbog toga on bio u stanju razdraženosti i straha te je udarao oštećenika.

 

10.4. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženikova namjera tempore criminis bila ubiti oštećenika jer ga je čak tri puta ubo u lijevu stranu prsnog koša, dakle u područje u blizini srca, vitalnog organa, pri čemu mu je nanio dvije osobito teške i jednu tešku tjelesnu ozljedu, a potom, kada je oštećenik pao na tlo, optuženik je uzeo lopatu kojom je oštećenika udarao po glavi i rukama uslijed čega je drška lopate pukla, na koji mu je način nanio još dvije tjelesne ozljede i to prijelom lijeve jagodične kosti i prijelom malog prsta desne ruke, pri čemu je posljednja ozljeda po sudskomedicinskom vještaku okarakterizirana kao obrambena jer je logično da je oštećenik rukom pokušao zaštititi glavu po kojoj ga je optuženik udarao lopatom.

 

10.5. Ispravno prvostupanjski sud navodi i utvrđuje da je napad na oštećenika T. G. prestao zahvaljujući tadašnjoj djevojci optuženika, S. G., koja je optuženika J. B. primila za ruku i počela odvlačiti prema kući za vrijeme dok je još udarao oštećenog lopatom, što doista proizlazi iz iskaza J. S. koji je čuo kako svjedokinja S. G. viče: "Nemoj J., ti si lud", a susjeda N. J. potvrđuje da je čula riječi: "Ubit ću te", iako nije znala tko ih je izgovorio.

 

10.6. Upravo brojnost oštećenikovih ozljeda, njihovo mjesto nanošenja kao i težina ukazuje na namjeru optuženika da liši života oštećenika T. G.. Samo zahvaljujući hitnom operativnom zahvatu kojem je bio podvrgnut oštećenik po dolasku u bolnicu nije došlo do smrti oštećenika, pa je djelo ostalo u pokušaju.

 

10.7. Optuženik drži da je prvostupanjski sud ignorirao podatak iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, odnosno da je optuženik primarno osjećao strah od oštećenika. Međutim, pritom zanemaruje da je vještak psihijatar očitujući se o ubrojivosti optuženika, u nalazu i mišljenju obradio dvije potpuno različite situacije, i to prvu koja odgovara navodima obrane optuženika, tj. da je prvi napao oštećenik, a u kojoj je doista kod optuženika dominirao srednje teški osjećaj straha i uznemirenosti te drugu koja odgovara navodima oštećenika, u kojoj nema elemenata za redukciju razumijevanja optuženikovih postupaka i upravljanja njegovom voljom, iako je verbalna prepirka mogla dovesti do smanjene ubrojivosti, ali ne bitne, a optuženikova je postupanje bilo determinirano bijesom ili srdžbom kao dominantnim emocionalnim stanjem, a što odgovara kod optuženika dijagnosticiranom narcističkom poremećaju ličnosti. S obzirom na to da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da se ne radi o nužnoj obrani optuženika te da nije vjerodostojan iskaz njegove tadašnje djevojke S. G., obzirom na njenu emocionalnu vezu s optuženikom jasno je da nema govora o strahu uslijed kojeg bi optuženik djelovao.

 

11. Iz izloženih razloga Visoki kazneni sud Republike Hrvatske našao je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon kada je radnje koje je na opisan način poduzeo optuženik J. B. pravno označio kao kazneno djelo ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. KZ/11. pa žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

12. U pogledu odluke o kazni žalitelj državni odvjetnik navodi da je sud ispravno cijenio kao otegotno upornost i veliku količinu kriminalne volje usmjerene na lišenje života te izrazitu bešćutnost i agresivnost no da tim okolnostima nije dao dovoljno značaja kao i podatku da je oštećenik zadobio pet teških tjelesnih ozljeda od čega dvije osobito teške tjelesne ozljede, a napad je optuženik poduzeo nožem, lopatom i udarao ga nogama za vrijeme dok je oštećenik ležao na tlu.

 

12.1. Optuženi J. B. pak navodi da je trebalo ublažiti kaznu i pružiti mu priliku da se brine o svojim roditeljima te da je već istražni zatvor njemu bio najveća škola u životu, dodajući da je svjestan svojih grešaka i da će se kajati do kraja svog života.

 

13. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud cijenio sve pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, a izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina je primjerena kako ličnosti optuženika tako i težini i okolnostima počinjenoga kaznenog djela.

 

14. Ispravno je prvostupanjski sud pritom kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio da se nakon ovog događaja ispričao oštećeniku, iskazao žaljenje, da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv u manjem stupnju te da nije kazneno i prekršajno osuđivan dok je kao otegotno cijenjena upornost, velika količina kriminalne volje usmjerena na lišenje života te da je nakon uboda nožem nastavio oštećenika udarati lopatom po glavi, a potom kad je ležao na zemlji udarao ga i nogama, manifestirajući pritom bešćutnost i snažnu agresiju.

 

15. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nalazi da su sve nabrojene okolnosti, ali i težina i način počinjenja kaznenog djela dolaze u pravoj mjeri do izražaja u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od sedam godina, te da nema podloge za izricanje druge vrste ili mjere kazne od one koju je izrekao ispravno prvostupanjski sud. Upravo će se izrečenom kaznom zatvora po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a pri ispitivanju pobijane presude nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon na što pazi sud po službenoj dužnosti, temeljem članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbe kao neosnovane i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 23. rujna 2021.