Broj: Gž R-370/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Josipa Frajlića, kao predsjednika vijeća, Marijane Žigić, kao suca izvjestitelja i Dubravke Vučetić, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja N. V. iz Z., …, OIB …, koga zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. D., Ž. R. i S. M. iz Z., protiv tuženika M. Z. d.o.o. iz Z., …, OIB …, koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz M. i P. O. d. d.o.o. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 29. lipnja 2018., broj Pr-1611/17-13, u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2018.

p r e s u d i o   j e

              Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 29. lipnja 2018., broj Pr-1611/17-13

              a)- potvrđuje u st. I. izreke,

              b)- preinačava u st. II. izreke u kojem je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu prihvaćen, i u st. III. izreke u kojem je prihvaćen zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, tako da se zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu odbija,

              - preinačava u odluci o parničnom trošku (st. IV. izreke) i sudi:

              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I/ Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. lipnja 2017.g. kojom je tuženik M. Z. d.o.o. tužitelju N. V. otkazao Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 01. siječnja 2014.g.

II/ Radni odnos tužitelja N. V. kod tuženika M. Z. d.o.o. sudski se raskida s danom 12. srpnja 2017.g.

III/ Nalaže se tuženiku M. Z. d.o.o. isplatiti tužitelju N. V. na ime naknade štete iznos od 34.639,14 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pravomoćnosti ove presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna  banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.937,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2018.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna  banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana."

Protiv te presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. lipnja 2017., za određivanje prestanka radnog odnosa s danom 12. srpnja 2017. (sudski raskid ugovora o radu), za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i za naknadu parničnih troškova s zakonskim zateznim kamatama.

Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a na druge bitne povrede parničnog postupka tuženik posebno ne ukazuje.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da su stranke 1. siječnja 2014. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto servisera medicinske opreme, a prema kojem ugovoru otkazni rok iznosi 60 dana,

- da je tužitelj dopisom od 26. svibnja 2017. (list spisa 16), a koji dopis je tuženik primio 1. lipnja 2017., otkazao gore navedeni ugovor o radu,

- da je tuženik dana 27. lipnja 2017. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a koja povreda se sastoji u tome da je tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa i to 1. lipnja 2017. koordiniranom akcijom s ostalim radnicima tuženika otkazao ugovor o radu i time tuženiku nanio štetu u neutvrđenom iznosu,

- da je tužitelj dana 12. srpnja 2017. primio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu protiv koje je dana 21. srpnja 2017. uložio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 25. srpnja 2017. i na koji nije odgovorio,

- da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao 12. ili 13. srpnja 2017. kada je zasnovano novi radni odnos kod poslodavca M.E.,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. kolovoza 2017.

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a koje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 27. lipnja 2017. nije zakonita i dopuštena, prihvatio.

              I u ovoj žalbenoj fazi postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, sporno je da li je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. lipnja 2017. donio protekom prekluzivnog roka iz čl. 116. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14., dalje ZR), da li je navedena odluka zakonita i dopuštena u odnosu na meritum spora, odnosno otkazne razloge, te dopuštenost odluke o sudskom raskidu ugovora o radu s obzirom da je tužitelju po tvrdnji tuženika radni odnos prestao njegovim-redovitim otkazom ugovora o radu i to dana   1. lipnja 2017.

              I prema stajalištu i ocjeni ovog drugostupanjskog suda Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. lipnja 2017. donijeta je proteklom prekluzivnog roka iz čl. 116. st. 2. ZR.

              Već u trenutku primitka tužiteljeva otkaza ugovora o radu, odnosno već 1. lipnja 2017. tuženiku su bile poznate sve činjenice na kojima temelji izvanredni otkaz, odnosno bilo mu je poznato da je uz tuženika još 5 radnika otkazalo ugovore o radu, kao i nastupanje još neutvrđene štete.

              Naime, tuženik izvanredni otkaz ne temelji na činjenici točno određene i utvrđene štete, već na činjenici štete u još neutvrđenom iznosu, a koja činjenica mu je bila poznata 1. lipnja 2017., pa je otkaz koji je donesen 27. lipnja 2017., donesen-otkazan izvan roka od 15 dana koji je propisan čl. 116. st. 2. ZR.

              Nadalje, odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. lipnja 2017. je i prema stajalištu ovoga suda nezakonita i nedopuštena, jer tuženik kao poslodavac u postupku nije dokazao ponašanje tužitelja kao radnika a koje bi predstavljalo opravdane razloge za otkaz ugovora o radu, odnosno nije dokazao da bi tužitelj počinio osobito teške povrede iz radnog odnosa zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije moguć.

              Zbog nepotrebnog ponavljanja, a kako ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu kao i primjenu materijalnog prava, upućuje se i na obrazloženje prvostupanjske presude (čl. 375. st. 5. ZPP).

              Međutim, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 12. srpnja 2017. i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu jer nisu ostvarene pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu sukladno čl. 125. ZR s obzirom da je tužitelju ugovor o radu prestao otkazom (pisanom izjavom od 26. svibnja 2017. - list spisa 16 - čl. 114. i 115. st. 4. ZR), a koji otkaz tuženik kao poslodavac tužitelja nije pobijao, pa se sudski ne može raskinuti ugovor o radu koji više ne egzistira, odnosno raskinuti se može samo ugovor koji postoji.

              Slijedom izloženog, neosnovan je  zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, a posljedično tome i zahtjev za naknadu štete koju odredba čl. 125. st. 1. ZR vezuje samo uz uvjet postojanja osnovanosti zahtjeva za sudski raskid.

              Slijedom izloženog, po osnovi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

              O parničnom trošku odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP, te je s obzirom na postignuti djelomičan uspjeh stranaka u ovom sporu odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Osijek, 8. studenog 2018.