1               Poslovni broj: 3 Uszp-2/2021-6

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 Uszp-2/2021-6

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

               Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice Općine D., D., protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi ocjene zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela i ocjene zakonitosti postupanja javnopravnog tijela, 23. rujna 2021.

 

 

r i j e š i o  j e

 

              Tužba se odbacuje.

 

             

Obrazloženje

 

1.   Tužiteljica je podnijela tužbu ovome Sudu radi poništenja akta tuženika, KLASA: 945-01/18-01/774, URBROJ: 525-07/0180-21-6 od 12. siječnja 2021.
2.   U tužbi, u bitnome, ističe kako je na zahtjev za izdavanje suglasnosti na izmjene i dopune Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem na području Općine D., donesenim na sjednici Općinskog vijeća Općine D. 5. listopada 2020., tuženik, nepoštivajući zakonski rok od 30 dana, dostavio osporavani akt kojim uskraćuje tužiteljici davanje suglasnosti. Ističe da se navedeni akt ne može smatrati rješenjem niti može proizvoditi pravne učinke, nema upute o pravnom lijeku niti relevantnog obrazloženja. Poziva se na odredbe članka 21. i 30. Zakona o općem upravnom postupku koje reguliraju izdavanje suglasnosti i omogućavanje stranci izjašnjavanje o svim činjenicama odlučnim za donošenje rješenje, a za koje odredbe smatra da su povrijeđene u ovoj upravnoj stvari. Dodaje da tuženik navodi, kao jedan od razloga za neizdavanje suglasnosti, suprotnost dijela izmjena Programa sa Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, koja odredba propisuje da se iznimno u zakup može dati i veća proizvodno-tehnološka cjelina, ako tu proizvodno-tehnološku cjelinu čini jedna katastarska čestica, dok tužiteljica navedeni razlog smatra apsurdnim jer Zakon o poljoprivrednom zemljištu niti jednom svojom odredbom ne priječi ovakvu iznimku od maksimalne površine koja se nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi može dati u zakup, pa tako članak 31. stavak 7. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ima identičnu formulaciju koja propisuje da se u zakup može dati i čestica veća od maksimuma od 100 hektara ako ista čini jednu proizvodno-tehnološku cjelinu. Tužiteljica je stajališta da je tuženik donio osporavani akt kako bi pogodovao određenom velikom proizvođaču koji je dio koncerna, a tome u prilog govori i činjenica da je tuženik u mnogobrojnim slučajevima drugim jedinicama lokalne samouprave koje su imale identičnu odredbu bez problema davao suglasnost na program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske.  Osim toga, navod da u Programu raspolaganja poljoprivrednim zemljištem na području Općine D. postoji 19 čestica koje su veće od 30ha ne stoji, jer je tuženik uzeo u obzir i čestice određene za prodaju i dugogodišnji zakup na koji se predmetna odredba ne odnosi niti zakonski, a niti u Programu raspolaganja (postoje 3 čestice određene za zakup koje su veće od 30 ha). Kao drugi razlog, tuženik navodi da iz dostavljene dokumentacije nisu razvidni opravdani razlozi za smanjenje maksimalne površine sa 183 ha na 30 ha, dok tužiteljica smatra da je određivanje maksimalne površine koju jedna fizička ili pravna osoba može dobiti u zakup isključiva i diskrecijska odluka jedinice lokalne samouprave (članak 30. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu). Ističe da je Općina D. smanjila maksimalnu površinu koja se može dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi, sve kako bi što većem broju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava s područja Općine D. omogućila korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske te nije točno da iz dostavljene dokumentacije nisu razvidni opravdani razlozi za smanjenje maksimalne površine od 30 ha. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavani akt i presudom zamijeniti traženu suglasnost na izmjene i dopune Programa poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području Općine D.
3.   U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na odredbe članka 27. stavka 1. i 29. stavka 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 20/18., 115/18., 98/19., u daljnjem tekstu: Zakon) te ističe da iz ovih odredaba, kao i navedenog Zakona u cjelini proizlazi da se u postupku raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem ne primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku. („Narodne novine“, broj: 47/09., u daljnjem tekstu: ZUP). Smatra da akt tuženika kojim je odbijen zahtjev za davanje suglasnosti na Izmjene i dopune Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske na području Općine D., ne predstavlja niti jednu vrstu akta protiv kojeg je dopušteno pokrenuti upravni spor, odnosno koja može biti predmet upravnog spora prema članku 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10. ,143/12.,152/14. 94/16. i 29/17., u daljnjem tekstu: ZUS). Nadalje tuženik smatra da tužiteljica pogrešno definira odredbu članka 31. stavka 7. Zakona jer ukoliko je maksimalna površina iz članka 30. stavka 2. i 3. Zakona manja od 100 ha, tada se ne može primijeniti odredba članka 31. stavka 7. navedenog Zakona, tj. ne može se niti iznimno raspisati natječaj za proizvodno tehnološku cjelinu veću od 100 ha. Pri tome treba imati u vidu članak 29. stavak 4. Zakona, kao i odredbu članka 6. stavka 3. Pravilnika o provođenju javnog natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta i zakup za ribnjake u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 47/19.). Također dodaje da je tužiteljica omogućila više različitih maksimuma po pojedinom subjektu u natječaju za zakup, jer kako proizlazi iz podataka o površinama katastarskih čestica, najmanje 19 čestica ima površinu veću od 30 ha. Naime, neosnovano tužiteljica navodi da su samo 3 čestice površinom veće od 30 ha predviđene za zakup dok su ostale predviđene za prodaju, budući da je iz Prikaza raspolaganja po katastarskim česticama i oblicima raspolaganja vidljivo da je 7 čestica površine veće od 30 ha određeno za zakup, dok je ostalih 12 određeno za povrat, pri čemu se i te čestice do povrata daju u zakup na rok od pet godina sukladno članku 31. stavak 2. Zakona. Tuženik dodaje da tužiteljica bez ikakve osnove smatra da je tuženik odbio davanje suglasnosti na predložene izmjene Programa raspolaganja kako bi se pogodovalo pojedinim korisnicima zemljišta te je također bespredmetno upiranje na suglasnosti i akte dane pojedinim drugim jedinicama lokalne samouprave. Također, ne može se složiti s tvrdnjom tužiteljice da je određivanje maksimalne površine za zakup proizvoljna odluka jedinice lokalne samouprave budući su definirani određeni kriteriji za utvrđivanje proizvodno-tehnoloških cjelina za zakup, a što se odražava i na određivanje maksimalne površine u smislu članka 30. stavka 2. Zakona. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu, a podredno istu odbiti.
4.   Odgovor na tužbu dostavljen je tužiteljici na očitovanje te tužiteljica u bitnome ističe da predmetno postupanje tuženika predstavlja upravnu stvar, suprotno tvrdnjama tuženika. Smatra da Zakon nigdje ne propisuje da ograničenje maksimalne površine koja se može dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi, jedinica lokalne samouprave mora obrazlagati ministarstvu niti da je za to ograničenje potrebna suglasnost ministarstva te da je tuženik uskratio suglasnost tužiteljici iz razloga da se zemlja u vlasništvu Republike Hrvatske ne bi dodijelila malim poljoprivrednicima. Također je mišljenja da je tuženik bio dužan, poštujući vlastitu praksu i tumačenje, dati suglasnost na izmjene i dopune programa tužiteljice. Stoga u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.
5.   Tužba nije dopuštena.
6.   Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZUS-a predmet upravnog spora jesu: ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek (točka 1.), ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek (točka 2.), ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu (točka 3.) te ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora (točka 4.).
7.   Sukladno odredbi članka 30. točki 7. ZUS-a, sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.
8.   Iz sadržaja predmetne tužbe razvidno je da je tužiteljica podnijela tužbu iz odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, odnosno tužbu radi ocjene zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek te iz članka 3. stavka 1. točke 2. ZUS-a, odnosno tužbu radi ocjene zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.
9.   Da bi stranka mogla pokrenuti upravni spor mora se, između ostalog, raditi o upravnoj stvari kako je ista definirana člankom 2. ZUP-a. Naime, u smislu članka 2. stavak 1. ZUP-a upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.
10. Pri tome, postupanje i rješavanje u upravnoj stvari treba rezultirati donošenjem upravnog akta. Upravni akt definira ZUS u članku 3. stavku 1. točki 1. kao pojedinačnu odluku kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari.
11. Prema odredbi članka 27. stavka 1. Zakona, poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže se prema odredbama ovoga Zakona, a prema općim propisima o raspolaganju nekretninama ako ovim Zakonom nije drukčije određeno (stavak 1.). Raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države u smislu ovoga Zakona predstavlja: zakup i zakup za ribnjake, zakup zajedničkih pašnjaka, privremeno korištenje, zamjena, prodaja, prodaja izravnom pogodbom, davanje na korištenje izravnom pogodbom, razvrgnuće suvlasničke zajednice, osnivanje prava građenja i osnivanje prava služnosti (stavak 2.).
12. Dakle, kako je poljoprivredno zemljište dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (članak 2.), to Zakon sadrži posebne odredbe u svezi sa raspolaganjem poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, a u ostalom dijelu upućuje na opće propise o raspolaganju nekretninama odnosno propise obveznog prava koji uređuju zakup nekretnina.
13. Nadalje, sukladno odredbi članka 29. Zakona, poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države raspolaže se na temelju Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države (stavak 1.). Program donosi općinsko ili gradsko vijeće za svoje područje na prijedlog načelnika odnosno gradonačelnika uz prethodno mišljenje županije i suglasnost Ministarstva odnosno za Grad Z. Gradska skupština Grada Z. za svoje područje uz suglasnost Ministarstva (stavak 2.). Nakon odlučivanja o prigovorima jedinice lokalne samouprave Program s popratnom dokumentacijom dostavljaju na prethodno mišljenje županiji i na suglasnost Ministarstvu odnosno Grad Z. na suglasnost Ministarstvu (stavak 9.). Ministarstvo je dužno dati suglasnost iz stavka 9. ovoga članka u roku od 30 dana od dana primitka potpune dokumentacije, odnosno u istom roku odbiti davanje suglasnosti s obrazloženjem (stavak 11.).
14. Iz činjeničnih navoda tužbe i podataka spisa predmeta, u vidu priloga uz tužbu te dostavljenog spisa tuženika proizlazi da je u konkretnom slučaju tuženik dopisom KLASA: 945-01/18-01/774, URBROJ: 525-07/0180-21-6 od 12. siječnja 2021. odbio dati suglasnost na izmjene i dopune Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske za općinu D., KLASA: 320-02/20-01/22, URBROJ: 2100/01-20-01/3 od 5. listopada 2020. koje je donijelo Općinsko vijeće Općine D. na 31. sjednici održanoj dana 5. listopada 2020., a sukladno odredbi članka 29. stavka 11. Zakona.
15. Temeljem pobliže navedenih odredaba Zakona te ZUS-a, nesporno proizlazi da cjelokupni postupak za dodjelu poljoprivrednog  zemljišta u zakup, koji se provodi temeljem odredaba Zakona, nije upravni postupak, već zakonom propisani postupak raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države, zbog čega odluke koje se u tom postupku donose predstavljaju akt raspolaganja, a ne upravni akt.
16. Slijedom toga se u konkretnom slučaju ne radi o donošenju odluke u upravnoj stvari, niti je riječ o pojedinačnoj odluci protiv koje bi se mogao voditi upravni spor u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a.
17. Osim toga, niti postupanje tuženika u okviru raspolaganja poljoprivrednim zemljištem koje se odnosi na zakup tog zemljišta, ne predstavlja postupanje iz područja upravnog prava. Naime, i za primjenu odredbe članka 156. ZUP-a kojom je propisano da osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice, odlučno je da se radi o postupanju iz područja upravnog prava.
18. Kako je, dakle, u konkretnom slučaju tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora, to u smislu članka 30. točke 7. ZUS-a ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora.
19. Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 30. točke 7. ZUS-a odbaciti predmetnu tužbu, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

 

U Osijeku 23. rujna 2021.

 

                                                                                                                  Sutkinja

                                                                                                                                       Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članak 67. stavak 2. ZUS-a).