Poslovni broj: Gž-330/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-330/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š. iz V., H. N. OIB: ..., zastupane po punomoćnici B. T., odvjetnici iz V., protiv tuženika Č. V. d.o.o. V., V., OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku iz V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Pn-4/2020-27 od 12. veljače 2021., 23. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

              I.              Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika, kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Pn-4/2020-27 od 12. veljače 2021.

 

II.              Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom suda prvog stupnja, u toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 17.527,50 kuna skupa sa zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2020. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, na ime imovinske štete iznos od 360,00 kuna skupa sa zateznom kamatom tekućom 12. veljače 2021. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana. Istom je presudom, u toč. II. izreke odbijen u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za iznos od 8.047,50 kuna, te imovinske štete za iznos od 360,00 kuna, kao i sa zahtjevom za dosudom zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 15. siječnja 2020. do 11. veljače 2021., te je u toč. III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.948,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 12. veljače 2021. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

2.1.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijele su obje parnične stranke.

 

2.2.              Tužiteljica žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga, navodeći kako u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a navedeni razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za iznos od 8.047,50 kuna te imovinske štete za iznos od 360,00 kuna i sa zahtjevom dosude zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 15. siječnja 2020. do 11. veljače 2021., jer u obrazloženju presude navodi da procjenjuje prema navedenim okolnostima da je tužiteljica doprinijela povećanju vlastite štete u omjeru od 25%, a tuženik da je odgovoran u omjeru od 75% te je tuženik u tom omjeru i dužan naknaditi štetu tužiteljici. Ukazuje da sud prvog stupnja u obrazloženju pravilno navodi da se tužiteljica u trenutku naglog kočenja nalazila kod zadnjih vrata te da ona s obzirom na tu činjenicu nije mogla pratiti prometnu situaciju ispred autobusa i za nju je kočenje bilo posve neočekivano, te da se, unatoč činjenici da se zbog starosti i visine nije mogla služiti horizontalnim držačima, bila dužna koristiti vertikalnim koji se nalaze i kod zadnjih vrata, a kako to nije učinila, već se držala za sjedala, smatra da je držanjem za vertikalne držače ista mogla spriječiti pad i ozljeđivanje, odnosno umanjiti silinu udara. Ukazuje da je sjedila kod zadnjih vrata i ustala je da pritisne sklopku da obavijesti vozača da želi izaći na autobusnom stajalištu, te se pritom držala za stolice, jer su joj horizontalni držači visoko te je nakon naglog kočenja poletjela skoro do prednjeg izlaza u autobusu, a i iz iskaza vozača jasno je da je silina kočenja bila velika, jer i on, koji je sjedio i pratio prometnu situaciju, nije uspio zadržati tijelo u željenom položaju, već se „našao na volanu“, nadalje navodeći „i tko se drži s obzirom na silinu kočenja ima problema da se održi na nogama“; pa smatra nejasnim kako je sud prvog stupnja na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je doprinijela štetnom događaju sa 25%, jer je nesporno da je tužiteljica osoba starije životne dobi, da je stajala na nogama zbog izlaska iz autobusa i nesporno je da se ista držala, kao što je nesporno da je do kočenja došlo naglo i neočekivano. Pobija i odluku o parničnom trošku. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje presude suda prvog stupnja na način da se u odbijajućem dijelu presuda ukine, odnosno preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna za sastav žalbe te sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.220,00 kuna.

 

2.3.              Tuženik žalbu podnosi protiv toč. I. i III. pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći kako je nesporno da je do ozljede tužiteljice došlo kada je vozač autobusa, vozeći brzinom od oko 35 km/h, došao do raskrižja, kada je sa sporedne ceste došao osobni automobil koji mu je oduzeo prednost, pri čemu je vozač bio prinuđen blokirati kočioni sustav kako navedeni osobni automobil ne bi pregazio i na taj način je uspio zaustaviti autobus na oko pola metra od navedenog vozila, dakle, vozač se u prometu pridržavao svih propisa, a radnju naglog kočenja poduzeo je u cilju izbjegavanja većeg zla koje je prijetilo, pa ne postoji njegova, kao ni tuženikova, odgovornost za naknadu štete tužiteljici. Ističe da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo jer u trenutku naglog kočenja nije sjedila na svojoj sjedalici, već je hodala po autobusu, i pritom se nije držala na propisan način, već se samo oslanjala na stolice, dakle, kretala se u autobusu tuženika na nepropisan način, što vozač nije mogao vidjeti i upozoriti ju, jer je u tom trenutku bio prinuđen izbjegavati prometnu nezgodu, što je sve utvrđeno službenom zabilješkom Policijske postaje Vukovar, pa iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja tuženik nikako ne može biti odgovoran za štetu koju je tužiteljica nesporno pretrpjela, ali koja je nastala isključivo krivnjom tužiteljice, koja se kao putnica u tuženikovom autobusu vozila na nepropisan način, što je isključivi razlog nastanka njenih ozljeda. Predlaže prihvaćanje njegove žalbe i preinačenje presude suda prvog stupnja na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,00 kn za sastav žalbe.

 

3.              Žalbe su dostavljene suprotnim stranama prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

 

4.              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5.              Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

 

6.              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je (konačno postavljeni) tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži naknadu štete (imovinske i neimovinske) koju je pretrpjela 14. siječnja 2019. oko 9,30 sati kao putnica u autobusu tuženika registarske oznake ... uslijed pada zbog naglog kočenja, isplatom iznosa od 26.295,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

7.              Sud prvog stupnja je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u ukupnom iznosu od 17.887,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 17.527,50 kuna teku od 15. siječnja 2020., a na iznos od 360,00 kuna od 12. veljače 2021., uz obrazloženje da tuženik odgovara za štetu nastalu tužiteljici sukladno odredbi čl. 697. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), no da je tužiteljica doprinijela nastanku svoje štete u omjeru od 25% jer se nije držala uputa prijevoznika glede kretanja autobusom i držanja za horizontalne i vertikalne držače, čime bi se bio spriječio pad i ozljeđivanje, odnosno barem umanjila silina udara o sjedala i pod autobusa.

 

8.              Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

 

9.              Protivno žalbi tužiteljice, pobijana odluka niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja navodi valjane razloge za svoje stavove o neosnovanosti daljnjih postavljenih zahtjeva. Stoga, pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10.              Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je 14. siječnja 2019. tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede kao putnica u autobusu tuženika, uslijed poduzete radnje naglog kočenja. Sporna je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja te doprinos tužiteljice nastanku štete.

 

11.              Sud prvog stupnja je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da se tužiteljica 14. siječnja 2019. kao putnik koristila uslugom prijevoza tuženika za povratak kući iz grada i da je tom prilikom kod sebe imala samo manju žensku torbicu za osobne stvari koja joj je bila preko ramena,

- da je autobusom Čazmatransa registarske oznake ... navedenog dana oko 9,30 sati upravljao svjedok R. S., kao vozač tuženika, kada je iz U. b. J. J. skrenuo na T. žrtava O. radi putnika koji izlaze na autobusnom stajalištu te je prešavši 50-60 m brzinom oko 35 km/h došao do raskrižja sa Đ. ulicom, kada je iz nje kao sporedne ceste došao osobni automobil marke G. oznake koji je svjedoku odsjekao put, pri čemu je svjedok bio primoran blokirati kočioni sustav kako navedeni osobni automobil ne bi pregazio i na takav način je uspio zaustaviti autobus na oko pola metra od navedenog vozila,

- da se vozač uslijed naglog kočenja i sam po inerciji našao na volanu autobusa i da nije vidio u kakvom položaju je bila tužiteljica, ali da i putnik koji se drži s obzirom na silinu kočenja ima problem da se održi na nogama,

- da je tužiteljica prije poduzete radnje kočenja sjedila do zadnjih vrata i ustala da pritisne sklopku kojom bi ga obavijestila da želi na sljedećoj stanici izaći, da se držala za stolice jer su horizontalni držači značajno iznad njene glave, da je uslijed naglog kočenja, nakon što je kod zadnjeg izlaza stisnula sklopku, tužiteljica od siline kočenja poletjela niz autobus skoro do prednjeg izlaza u autobusu i pala na pod autobusa na lijevu stranu trtice i ozlijedila glavu, te osjetila jake bolove u trtici i kuku i da ne zna tko ju je izveo van iz autobusa i kako su je ostavili,

- da se dugme-prekidač nalazi na vertikalnim cijevima i putnik stiskanjem obavještava vozača da namjerava izaći, da se na kontrolnoj tabli vozača pojavljuje svjetlosni znak koji ostaje upaljen dok vozač ne stane i putnik izađe, te da u autobusu ima 6 takvih prekidača u različitim dijelovima autobusa,

- da je tužiteljica pritom pretrpjela prijelom gornje i donje grane lijeve stidne kosti bez pomaka, te bolove sternuma u donjoj trećini, u rebrenom luku lijevo i lijevom kuku,

- da je trpjela bolove jakog intenziteta 4 dana prilikom ozljeđivanja i tijekom liječenja, srednjeg intenziteta 8 dana, slabog intenziteta i trajnog karaktera 12 dana, slabog intenziteta i povremenog karaktera što ulazi u smanjenje životne aktivnosti,

- da je strah jakog intenziteta trajao koliko i sam događaj te je prešao u zabrinutost za ishod liječenja i ima karakter sekundarnog straha, a bio je jakog intenziteta 6 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, slabog intenziteta 15 dana,

- da je s obzirom na pretrpljene ozljede došlo do umanjenja životne aktivnosti tužiteljice od 10%, te da je tuđa pomoć tužiteljici nakon izlaska iz bolnice bila potrebna 2 dana 8 sati dnevno te još dva dana 4 sata dnevno.

 

12.              Odredbom čl. 697. st. 1. ZOO-a propisano je da prijevoznik odgovara za sigurnost putnika od početka do završetka prijevoza, uključujući vrijeme ulaženja i izlaženja iz vozila, kako u slučaju naplatnog, tako i u slučaju besplatnog prijevoza te je dužan naknaditi imovinsku i neimovinsku štetu koja nastane oštećenjem zdravlja, ozljedom ili smrću putnika, osim ako je prouzročena radnjom putnika ili stranim uzrokom koji se nije mogao predvidjeti izbjeći niti otkloniti. Nadalje st. 2. istog članka propisano je prijevoznik, ako štetu nije prouzročio namjerno ili krajnjom nepažnjom, dužan naknaditi štetu do iznosa predviđenim zakonom ili međunarodnim ugovorom.

 

13.              Temeljem citirane odredbe prijevoznik odgovara po objektivnom kriteriju pa stoga tuženik kao prijevoznik odgovara za štetu tužiteljici koja je, kao putnik, uslijed naglog i neočekivanog kočenja autobusa, pala na način da ju je snaga inercije povukla do prednjeg dijela autobusa, pri čemu se teško tjelesno ozlijedila. Naglo kočenje autobusa u gradskom prijevozu ne predstavlja uzrok koji se nije mogao predvidjeti niti otkloniti s obzirom da je tuženik kao profesionalni prijevoznik dužan postupati s povećanom pozornošću (čl. 10. st. 2. ZOO-a) i osigurati sve uvjete za normalan i nesmetan prijevoz putnika od početka do završetka prijevoza.

 

14.              Ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, te je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o doprinosu tužiteljice nastanku predmetne štete te o odgovornosti za njen nastanak.

 

15.              U konkretnom slučaju, radi se o vožnji gradskim autobusom, koja se odvija neovisno o kretanju putnika po autobusu, stoga se u takvim okolnostima tuženik, protivno njegovoj žalbi, ne može u potpunosti osloboditi objektivne odgovornosti za štetu, pa je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da se tužiteljica neposredno prije naglog kočenja ustala kako bi pozvonila vozaču da joj stane na slijedećoj stanici, pri čemu se, a tužiteljica to ni ne spori, držala samo za naslone sjedala, ne i za horizontalne ili vertikalne držače, čime je, i prema ocjeni ovog suda doprinijela nastanku štetnog događaja i štete u omjeru od 25%, zato valja zaključiti da je na utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja ispravno primijenio materijalno pravo, za koju je odluku iznio iscrpno obrazloženje. Stoga su žalbeni navodi tužitelja i tuženika u tom dijelu neosnovani.

 

16.              Pravilna je i odluka o visini neimovinske štete jer težina povrede, jačina i trajanje fizičkih boli i straha te duševnih boli zbog 10%-tnog smanjenja životne aktivnosti opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 23.370,00 kuna u skladu s odredbama čl. 1100. st. 1. ZOO-a te u skladu s aktualnom sudskom praksom, a pravilno je, na temelju odredbe čl. 1095. ZOO-a i čl. 223.a ZPP-a, utvrđena i visina imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 480,00 kuna (24 sata po 20,00 kuna), koje je iznose sud prvog stupnja pravilno umanjio za doprinos tužiteljice vlastitoj šteti.

 

17.              Konačno, pravilna je i odluka suda prvog stupnja o odbijanju tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužiteljica traži dosudu zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 15. siječnja 2020. do 11. veljače 2021., jer se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti koja nije reparirana i koja je svoj novčani ekvivalent dobila donošenjem presude, stoga od toga dana teku i zatezne kamate, temeljem čl. 1086. i 1089. ZOO-a.

 

18.              Slijedom iznijetog, kako je pobijanom presudom ispravno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice, pa nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda žalitelja – kojima tvrde suprotno, o njihovim je žalbama odlučeno kao u izreci ove odluke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

19.              Odluka o parničnom trošku je također pravilna i zakonita kako u osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i u visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a niti je ta odluka konkretno osporena od strane tuženika.

 

20.              Zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka odbijeni su iz razloga što oni sa svojim žalbama u ovome postupku nisu uspjeli (po čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

                                                                     

U Puli, 23. rujna 2021.

 

 

          S u t k i nj a

 

  Mirna-Nada Terlević Sebastijan , v.r.