- 1 -              Kžzd 33/2019-11

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 33/2019-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. M., zbog kaznenog djela iz članka 192. stavka 2. u vezi sa člankom 189. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04. i 84/05., dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 13. lipnja 2019. broj Kzd-4/17-69, u sjednici održanoj 23. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu optuženog A. M. i njegovih branitelja, odvjetnika V. M. i A. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženog A. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, radnjama opisanim u izreci pod točkama II., III., IV., VI. i VII. prvostupanjske presude, počinio jedno kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. u vezi s člankom 192. stavkom 2. KZ/97. i člankom 61. KZ/97.

 

II.              Uslijed odluke pod točkom I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog A. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženiku, za kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. u vezi s člankom 192. stavkom 2. KZ/97. i člankom 61. KZ/97. za koje je sada proglašen krivim, na temelju tih zakonskih odredbi, utvrđuje kazna zatvora od 1 (jedne) godine, dok se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu kao utvrđene kazna zatvora od 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz članka 192. stavka 2. u vezi s člankom 189. stavkom 1. KZ/97. (točka I. izreke) i kazna zatvora od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 193. stavka 2. KZ/97. (točka V. izreke), pa se optuženi A. M., uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c. K/97, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se, temeljem članka 63. stavka 1. KZ/97, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. travnja 2017. do 28. kolovoza 2017.

 

III.              U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog A. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda pod točkom VIII. izreke te se izriče:

 

Temeljem članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.  i 126/19., dalje: ZKP/08-I)

 

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

 

protiv optuženog A. M. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

 

da bi

 

- točno neutvrđenog dana u zimu 2007. u Z., u kući na adresi ..., koristeći to što je unuka njegove izvanbračne supruge A. P., oštećena, dijete B. B., rođena ..., bila povjerena na čuvanje baki i boravila u kući, dok je sjedio u dnevnoj sobi, pozvao oštećenu da sjedne do njega, pod izgovorom da će joj pokazati na mobitelu sliku svog psa, pa je ona u tom uvjerenju sjela do njega i pogledala, da bi, svjestan da se radi o djetetu umjesto slike psa pokazao sliku muškog spolnog organa te rako da je to njegov pas, a zatim sliku dugog muškog spolnog organa, za koji joj je rekao da je to Stipin pas,

 

- dakle, djetetu prikazao sliku pornografskog sadržaja,

 

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, upoznavanje djece s pornografijom iz članka 197. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. i 71/06., dalje: KZ/97-I).

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-I troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08-I, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke, žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. M. u odnosu na to djelo su bespredmetne.

 

IV.              U ostalom dijelu žalba optuženog A. M. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom optuženi A. M. proglašen je krivim za počinjenje devet kaznenih djela protiv spolne slobode i ćudoređa, i to za jedno kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz članka 192. stavka 2. u vezi s člankom 189. stavkom 1. KZ/97. (točka I. izreke) za koje mu je, primjenom odredbi o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora od dvije godine, za šest kaznenih djela bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. KZ/97. (točke II., III., IV., V., VI. i VII. izreke) za koja su mu, primjenom odredbi o ublažavanju, utvrđene kazne zatvora od po tri mjeseca za svako djelo, za jedno kazneno djelo zadovoljenja pohote pred djetetom iz članka 194. stavka 1. KZ/97. (točka VII. izreke) za koje mu je, primjenom odredbi o ublažavanju, utvrđena kazna zatvora od jedan mjesec i za jedno kazneno djelo upoznavanja djece s pornografijom iz članka 197. stavka 1. KZ/97. za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedan mjesec, pa je uz primjenu članka 60. stavka 2. alineja c) KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine, u koju mu je, temeljem članka 63. stavka 1. KZ/97. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. travnja 2017. do 28. kolovoza 2017. Temeljem članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08., u ukupnom iznosu od 16.487,00 kn, dok će se o troškovima opunomoćenika oštećene B. B. odlučiti naknadnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

3. Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna u duljem trajanju.

 

4. Optuženi A. M. se žali po svom branitelju, odvjetniku F. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe. Optuženik je podnio žalbu i po branitelju, odvjetniku V. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji. Ujedno je u tim žalbama zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća. Budući da se obje žalbe međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba optuženika.

 

5. Optuženik je po branitelju, odvjetniku V. M., odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

6. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

7. Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi A. M. i njegovi branitelji, odvjetnici V. M. te A. K., koji su izložili navode podnesene žalbe. Iako uredno obaviješteni, državni odvjetnik i branitelj optuženika, odvjetnik F. B., sjednici nisu pristupili pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08-I, održana u njihovoj odsutnosti.

 

8. Optuženikova žalba je djelomično osnovana,  dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana. U odnosu na kazneno djelo iz točke VIII. izreke pobijane presude žalbe optuženika i državnog odvjetnika postale su bespredmetne.

 

9. Nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

 

9.1. Optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud bio nepropisno sastavljen jer je u ovom kaznenom postupku "sudilo vijeće od 5 (pet) sudaca", što je protivno odredbi članka 19.d. ZKP/08., dok su na raspravama do 12. lipnja 2019. sudjelovali suci porotnici istog spola, čime je povrijeđena odredba članka 45. stavka 6. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne Novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM). Ujedno tvrdi da prvostupanjski sud na raspravi 12. lipnja 2019.  nije pročitao dokaze suglasnošću stranaka, zbog čega se pobijana presuda nije mogla temeljiti na tim dokazima.

 

9.1.1. Točno je da je pobijanu presudu donijelo vijeće u sastavu od dva suca i tri suca porotnika, iako je sukladno odredbi članka 19. d ZKP/08., trebalo suditi vijeće sastavljeno od jednog suca i dva suca porotnika, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju optuženiku nije stavljalo na teret kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. No, time nije počinjena istaknuta postupovna povreda jer je u tako proširenom sastavu raspravnog vijeća sadržano i vijeće propisano u članku 19.d ZKP/08. (jedan sudac i dva suca porotnika) pa navedeni veći broj članova u sastavu vijeća nema značaj nepropisnog sastava suda.

 

9.1.2. Nadalje, uvidom u zapisnike sa rasprava 23. listopada, 24. listopada, 21. studenog i 20. prosinca 2018. vidljivo je da je sudsko vijeće bilo sastavljeno od predsjednice raspravnog vijeća, sutkinje J. B. M., sutkinje V. D., te sudaca porotnika A. A., T. N. i D. R.. Nakon toga, zbog proteka vremena duljeg od tri mjeseca, rasprava od 11. lipnja 2019., održana je u sastavu vijeća u kojem su bila i tri suca porotnika istog spola. Na toj su raspravi stalni sudski vještaci dr. G. A. i dr. S. M. dali usmeni nalaz i mišljenje. Međutim, prvostupanjski je sud idućeg dana, 12. lipnja 2019. ponovno održao raspravu koja je, temeljem članka 407. stavka 3. ZKP/08., započela iznova zbog potrebe pravilnog sastava vijeća od sudaca porotnika različitog spola (A. A., M. I., A. Š.), što je i zapisnički konstatirano. Nakon toga optuženik je iznosio obranu, te su suglasnošću stranaka pročitani dokazi, pročitana je materijalna dokumentacija, nakon čega je dovršen dokazni postupak. Prema tome, prvostupanjski je sud na taj način otklonio navedeni propust, jer je sudio u vijeću sastavljenom od sudaca porotnika različitog spola sukladno odredbi članka 45. stavka 3. ZSM-a, slijedom čega niti u ovom slučaju nema govora o tome da bi raspravno vijeće koje je donijelo presudu bilo nepropisno sastavljeno, na što optuženik upire u svojoj žalbi.

 

9.1.3. S tim u vezi treba napomenuti da je u tom zapisniku izrijekom konstatirano da su zapisnici o ispitivanju svjedoka (dr. prof. G. A., prof. S. M., oštećene B. B., A. P., D. P., dr. R. V. B., dr. M. E., dr. V. N., prof. dr. G. L. te Ž. K.) pročitani suglasnošću stranaka, nakon čega nije bilo unesenih primjedbi niti prigovora obrane. U nastavku rasprave pročitana je materijalna dokumentacija, za čije čitanje takva suglasnost, u smislu članka 431. stavka 1. ZKP/08., nije potrebna. Stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi da tako pročitani dokazi nisu mogli biti „korišteni“ u ovom postupku, odnosno da sud nije mogao na njima temeljiti pobijanu presudu.

 

9.2. Žalitelj ističe bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08. smatrajući da je povrijeđena odredba članka 32. stavka 1. točaka 4. i 5. i stavka 2. ZKP/08. Pojašnjava da je sutkinja N. N. bila predsjednica optužnog vijeća koje je potvrdilo optužnicu protiv optuženika, dok su sutkinje J. B. M. te sutkinja V. D. tijekom postupka odlučivale o žalbama o određivanju, odnosno produljenju istražnog zatvora protiv optuženika.

 

9.2.1. Prije svega, treba napomenuti da odredba članka 32. stavka 1. točka 4. ZKP/08. podrazumijeva da je u taksativno navedenim slučajevima, od obavljanja sudske dužnosti, isključen sudac u smislu isključenja od suđenja, ali ne i od obavljanja drugih sudskih dužnosti u tom kaznenom predmetu. Odlučivanje o osnovanosti žalbe protiv rješenja o određivanju ili produljivanju istražnog zatvora ne sadrži u sebi i odluku o krivnji optužene osobe i o meritumu stvari, tako da okolnost što je neki od raspravnih sudaca odlučivao i o primjeni mjere istražnog zatvora protiv optuženika, nije sama po sebi dovoljna da bude izuzet od suđenja. Osim toga, istražni zatvor, nakon potvrđivanja optužnice do pravomoćnosti presude, može odrediti, produljiti i ukinuti raspravni sud u zasjedanju (članak 127. stavak 4. ZKP/08.) što je još jedan argument za zaključak da nisu ostvareni uvjeti za izuzeće predsjednice vijeća J. B. M. i sutkinje V. D. u ovom kaznenom predmetu. Niti okolnost što je sutkinja N. N., kao predsjednica optužnog vijeća koje je odlučivalo o potvrđivanju optužnice protiv optuženika, bila ujedno  članica izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o određivanju istražnog zatvora, ne predstavlja povredu članka 32. stavka 1. točke 4. ZKP/08. Ono što je bitno jest da navedena sutkinja nije bila u sastavu raspravnog vijeća koje je donijelo pobijanu presudu.

 

9.2.2. Odredbom članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP/08. propisano je da je sudac isključen od obavljanja sudske dužnosti ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom. Izričaj „odluka koja se pobija žalbom“ odnosi se, dakle, na suca koji bi sudjelovao u donošenju odluke tijekom drugostupanjskog odlučivanja u povodu žalbe podnesene protiv odluke koju je on sam donio ili u čijem je donošenju sudjelovao tijekom prvostupanjskog odlučivanja, što ovdje nije slučaj. Jednako tako, ne radi se niti o situaciji da bi jedan od sudaca sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija izvanrednim pravnim lijekom.

 

9.2.3. Nadalje, u ovom slučaju nema mjesta primjeni niti članka 32. stavka 2. ZKP/08. koji predviđa mogućnost otklona suca od obavljanja sudačke dužnosti, kada se navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost. Takve okolnosti optuženik nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, a niti ih ističe sada u žalbi.

 

9.3. Žalitelj, na više mjesta, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da su rezultati psihijatrijskog vještačenja po dr. V. N. i kombiniranog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja po Zavodu za forenzičku psihijatriju proturječni u pogledu odlučne činjenice, a to je ubrojivost optuženika. Ujedno su rezultati navedenog kombiniranog vještačenja proturječni rezultatima psihološkog vještačenja provedenog po dr. G. L., osobito u pitanju nastupjelih psihičkih posljedica oštećenice. Prvostupanjski je sud navedena vještačenja pogrešno prihvatio, iako u tom dijelu nisu sukladna. Nastavno, navodi da prvostupanjski sud u izreci nije naveo zakonsku osnovu temeljem koje bi kaznena djela od točke II. do točke VII. bila počinjena u stjecaju, pa je izreka proturječna sama sebi. Osim toga, sud nije obrazložio pravni kontinuitet između kaznenih djela spolnog odnošaja s djetetom i zadovoljenja pohote pred djetetom prema odredbama KZ/97. i KZ/11., zbog čega nema razloga o tim odlučnim činjenicama. Smatra da su činjenični i zakonski opis te zakonska kvalifikacija kaznenog djela iz članka 192. stavka 2. u vezi s člankom 189. stavkom 1. KZ/97. (točka I. izreke) proturječni jer nije opisana nasilna spolna radnja, a niti je prvostupanjski sud obrazlaže.

 

9.3.1. Nasuprot navedenom, u razlozima pobijane presude nema proturječnosti niti postoji proturječnost između onoga što se navodi o vještačkim nalazima i mišljenjima i samih tih nalaza. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je naveo dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. Psihijatrijskim vještačenjem po dr. V. N. utvrđeno je da je optuženik tempore criminis bio ubrojiv, dok kombiniranim psihološko psihijatrijskim vještačenjem Zavoda za forenzičku psihijatriju nije vještačen optuženik, već oštećenica. Niti rezultati tog potonjeg vještačenja nisu proturječni psihološkom vještačenju u pogledu nastupjelih psihičkih posljedica kod oštećenice, o čemu će više riječi biti u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi dostatno obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenih djela pravno označenih po odredbama KZ/97. sa kaznenim djelima prema KZ/11., pravilno vodeći računa o primjeni blažeg zakona. Osim toga, u izreci je jasno naveo da je optuženika, za sva kaznena djela za koja ga je proglasio krivim i utvrdio mu pojedinačne kazne, osudio, primjenom članka 60. stavka 2. točke c. KZ/97. na jedinstvenu kaznu zatvora, što znači da se rukovodio primjenom odredbi o stjecaju. Činjenični opis kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom pod točkom I. izreke pobijane presude sadrži opis nasilne radnje („uhvatio za glavu i držao da se ne makne“) poduzete prema oštećenici koja je tada bila dijete u dobi od šest godina (nemoćna osoba prema KZ/97.), a što je u skladu sa pravnim opisom tog kaznenog djela (izvršio nasilnu sa spolnim odnošajem izjednačenu radnju s nemoćnim djetetom), koje radnje su pravilno označene kao kazneno djelo iz članka 192. stavka 2. KZ/97., za što ga je i proglasio krivim. Ujedno su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi zbog kojih sud smatra da se radi o nasilnoj radnji, uz navođenje opisa primijenjene fizičke sile prema djetetu, kao nemoćnoj osobi. Prema tome, izreka je i u tom dijelu jasna i razumljiva te ne sadrži proturječja u odnosu na navedeno kazneno djelo, dok su u obrazloženju navedene odlučne činjenice zbog kojih sud smatra da je navedeno kazneno djelo počinjeno.

 

9.4. Optuženi A. M. dalje smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da je prvostupanjski sud "paušalno i arbitrarno" obrazložio odluku o kazni, a nema niti razloga o primjeni odredbi o ublažavanju kazni te stjecaju.

 

9.4.1. Nasuprot ovim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja naveo dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi vrsta i mjera, kako pojedinačno utvrđenih kazni, koje je primjenom članka 57. KZ/97. ublažio u okviru propisanih zakonskih granica, tako i jedinstvene kazne zatvora na koju je osudio optuženog A. M., vodeći računa o primjeni odredbi o stjecaju iz članka 60. stavka 2. točke c. KZ/97. Budući da je pri tome naveo olakotne i otegotne okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, to nije ostvarena citirana postupovna povreda, niti bi se radilo o arbitrarnoj odluci koja se povodom žalbe ne može ispitati u smislu teže povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

9.5. Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da bi bila počinjena povreda iz „čl. 468. st. 2. u vezi čl. 10. u vezi čl. 300. st. 1. toč. 5. i 6. i čl. 288. st. 4. ZKP/08.“ samo zato što je prvostupanjski sud zapisnički konstatirao na raspravi 23. listopada 2018. da se ispitivanje oštećenice provodi sukladno „čl. 443., 445. i čl.444 ZKP“, a koje odredbe, u stvari, reguliraju materiju završnog govora.

 

9.5.1. Naime, uvidom u navedeni zapisnik vidljivo je prvostupanjski sud oštećenu B. B. upozorio sukladno odredbama članka 43.a, članka 44. i članka 46. ZKP/08. koje se odnose na prava koja joj pripadaju kao žrtvi kaznenog djela protiv spolne slobode, pa tako i pravo na psihološku pomoć, slijedom čega je bila ispitana uz potporu i podršku djelatnice udruge „Z.“, I. Lj. Time je ispravljena očita pogreška u pisanju učinjena na istom raspravnom zapisniku kada je doista navedeno da se ispitivanje provodi sukladno odredbama članka 444., 445. i 446. ZKP/08., a jasno je da postupak nije bio u stadiju davanja završnog govora.  Osim toga, za dodati je da prvostupanjski sud nije postupio niti protivno odredbi članka 300. stavka 1. točaka 5. i 6. ZKP/08., a kako to proizlazi iz sadržaja navedenog zapisnika, jer je oštećenica iskazivala isključivo u odnosu na predmetnu kriminalnu djelatnost i okolnosti slučaja, a ne o činjenicama koje se odnose na njezin strogo osobni život niti su joj takva pitanja postavljana.

 

9.6. Prema tome, pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 1., 2. i 11. i stavka 2. ZKP/08., a niti koja druga na koju je drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

10. Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. (iako je u žalbi pogrešno podvodi pod povredu iz članka 469. točke 1. ZKP/08.) kada ga je proglasio krivim za počinjenje dva kaznena djela pod točkom VII. izreke u realnom stjecaju.

 

10.1. Naime, činjeničnim opisom pod točkom VII. izreke optuženiku se stavlja na teret da je oštećenicu pozvao da uđe u kupaonicu, zaključao vrata, skinuo se gol te se počeo mazati po tijelu i samozadovoljavati dirajući svoje spolovilo, tražeći da ga oštećenica gleda, nakon čega je uzeo njezinu ruku i stavio je na svoje spolovilo da ga trljanjem zadovoljava. Dakle, u okviru istog događaja ostvarene su dvije radnje poduzete sa istim ciljem, zadovoljenje pohote radnjama namijenjenim na tijelu optuženika (bludne radnje) i radnjama poduzetim pred oštećenicom (zadovoljenje pohote). I jednom i drugom djelu svojstveno je razodijevanje optuženika i pokazivanje njegovog spolovila, dok se kod kaznenog djela bludnih radnji od oštećenice traži i da dodiruje spolovilo. Stoga je, u konkretnom slučaju, kriminalna količina neprava kaznenog djela iz članka 194. stavka 1. KZ/97., kao nešto blaži nastraj na spolnu slobodu oštećenice, inkludirana u značajnijoj kriminalni količini neprava kaznenog djela bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. KZ/97. Ovdje se radi o prividnom stjecaju kaznenih djela po načelu konsumpcije, pa je cjelokupno kriminalno djelovanje pod točkom VII. izreke trebalo pravilno označiti kao kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. u vezi s člankom 192. stavka 2. KZ/97., kako to pravilno ističe optuženik. Konzumirano kazneno djelo iz članka 194. stavka 1. KZ/97., međutim, postaje prateća otegotna okolnost učina težeg kaznenog djela.

 

11. Dakle, navedene radnje pod točkom VII. izreke su sada pravilno označene kao jedno kazneno djelo bludnih radnji, a ne dva kaznena djela počinjena u stjecaju, kako ih je označio prvostupanjski sud. Međutim, vodeći računa o cjelokupnom kriminalnom djelovanju označenom pod točkama II., III., IV., VI. i VII., ovaj sud nalazi da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, jer je umjesto za jedno produljeno djelo, prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim za počinjenje pet kaznenih djela bludnih radnji u realnom stjecaju. I navedena radnja (točka VII. izreke) je jedna od većeg broja poduzetih bludnih radnji na štetu iste oštećenice koje su poduzete u okviru jedinstvene cjeline koja čini konstrukciju produljenog djela, kako to uostalom ističe i optuženik u žalbi.

 

11.1. Naime, prvostupanjski sud propušta imati u vidu da se ovdje radi o radnjama spolne zlostave na štetu iste oštećenice tijekom ljeta 2005., poduzetih na istovjetan način, sa istim motivom i nakanom, radi zadovoljenja spolnog nagona, što je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, predstavljalo produljeno kazneno djelo čiju je primjenu omogućavala odredba članka 61. KZ/97. koja je bila na snazi u vrijeme događaja (za razliku od članka 52. stavaka 1. i 2. KZ/11. koja to isključuje). Stoga je osuda optuženika za jedno produljeno kazneno djelo koje je trebalo pravilno označiti kao kazneno djelo iz članka 193. stavka 2. u vezi s člankom 192. stavka 2. KZ/97., bez primjene odredaba o stjecaju, bitno povoljnija. Na taj način optuženik odgovara za jedno, a ne pet kaznenih djela. Osudom za pet kaznenih djela u stjecaju u odnosu na primjenu zakona koji je bio na snazi u vrijeme učina djela, prvostupanjski sud je ostvario povredu kaznenog zakona na štetu optuženika pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela kao pod točkom II. izreke. Navedeno se, međutim, ne odnosi na kazneno djelo bludnih radnji  pod točkom V. izreke, počinjeno tijekom ljeta 2006., na koji način te radnje izlaze iz prostornog i vremenskog okvira te jedinstvene namjere stvorene u okviru produljenog kaznenog djela bludnih radnji počinjenog tijekom ljeta 2005.

 

12. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u povodu podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08–I, ovaj sud, kao drugostupanjski, našao je povredu kaznenog zakona na štetu optuženika zbog nastupa zastare kaznenog progona.

 

12.1. Naime, kazneno djelo za koje je optuženi A. M. osuđen pod točkom VIII. izreke pobijane presude, počinjeno je na štetu B. B. tijekom neutvrđenog dana u zimu 2007. te je pravno kvalificirano kao kazneno djelo upoznavanja djece s pornografijom iz članka 197. stavka 1. KZ/97-I sa propisanom kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. U vrijeme počinjenja terećenog kaznenog djela na snazi je bila odredba članka 19. stavka 3. KZ/97. („Narodne novine“, broj 71/06.) kojom je bilo propisano da zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena na štetu djeteta i maloljetne osobe ne teče do punoljetnosti žrtve, pa računajući rokove zastare od punoljetnosti žrtve (25. veljače 2018.), isti nisu protekli do 1. siječnja 2013. kada je na snagu stupio KZ/11. Kazneno djelo iz članka 197. stavka 1. KZ/97. ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 165. stavka 1 Kaznenog zakona („Narodne Novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11-II), za koje je propisana kazna zatvora do tri godine (stroža kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina propisana je Zakonom o izmjenama i dopunama NN broj 118/18.). Međutim, sukladno članku 86. KZ/11. ako su se prije nastupa zastare kaznenog progona promijenili rokove zastare, treba primijeniti rokove zastare novog zakona. U konkretnom slučaju, kazneno djelo iz članka 165. stavka 1. KZ/11-II nije obuhvaćeno katalogom kaznenih djela iz članka 82. stavka 3. KZ/11. pa se, dakle, primjenom zastarnih rokova novog zakona isti trebaju računati od vremena učina kaznenog djela, a to je ovdje točno neutvrđenog dana u zimi 2007., dakle najranije 21. prosinca 2007. Zastarni rok iz članka 81. stavka 1. alineja 5. KZ/11. (10 godina), za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do tri godine, protekao je 21. prosinca 2017., što znači da je zastara kaznenog progona nastupila prije donošenja prvostupanjske presude pa produljenju roka za dvije godine, kako propisuje odredba članka 81. stavka 3. KZ/11., nema mjesta.

 

12.2. Zbog navedenog, za predmetno kazneno djelo su zbog proteka zastarnih rokova nastupile procesne smetnje za daljnje vođenje kaznenog postupka već u vrijeme prvostupanjskog suđenja pa je trebalo odbiti optužbu protiv optuženika za to kazneno djelo. Ostvarena povreda zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08-I na štetu optuženika sada je otklonjena po službenoj dužnosti pod točkom III. izreke ove presude.

 

12.3. Stoga je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-I, odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08-I, nužni izdaci optuženika te nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja u odnosu na to kazneno djelo, padaju na teret proračunskih sredstava, a žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na to djelo postale su bespredmetne.

 

13. Osporavajući pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, optuženik osporava vjerodostojnost iskaza oštećene B. B., kao i njezine bake, A. P., napominjući da niti jedan od svjedoka nema neposrednih saznanja o terećenim događajima. Prvostupanjski sud nije cijenio iskaze svjedoka M. E. i Ž. K., a niti izjavu J. H. koja prileži spisu. Smatra da su vještačenja provedena po prof. G. L. i po Zavodu za forenzičku psihijatriju proturječna u pogledu nastupjelih psihičkih posljedica za oštećenicu, a ujedno je kombinirano vještačenje proturječno psihijatrijskom vještačenju optuženika po pitanju ubrojivosti.

 

13.1. Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio kaznena djela na način kako se tereti optužnicom, od kojih su neka sada pravilno pravno označena.

 

13.2. Naime, oštećena B. B. (u vrijeme ispitivanja na dokaznom ročištu 17 godina, a na raspravi 19 godina) detaljno, dosljedno i uvjerljivo tereti optuženika, opisujući da je optuženik, tijekom inkriminiranog razdoblja u dobi kada je imala pet, odnosno šest godina, u namjeri da je spolno iskoristi, poduzeo veći broj bludnih radnji, koje su se odvijale u sobi na katu kuće, kupaoni, konobi ili pak na polju C., na gotovo istovjetan način, prikazujući joj to kao „tajne igrice“, „nove vježbe“ ili igru „Vuk ide u šumu“, a  jednom je prilikom izvršio nasilnu spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, kada joj je stavio svoje spolovilo u usta te uhvatio za glavu i držao da se ne makne. Na jednak način, oštećenica je detaljno opisivala događaje tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihologijskog vještačenja provedenom po vještakinji dr. G. L., a potom i na prijedlog obrane, za potrebe kombiniranog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja po Zavodu za forenzičku psihijatriju, Klinike Vrapče.

 

13.3. Prvostupanjski je sud prihvatio oba vještačenja kao stručna i profesionalna,  rukovodeći se prije svega da je njima suglasno utvrđeno da je oštećenica sposobna istinito iskazivati o proživljenim događajima koji su predmet ovog postupka, a da je iskazivanje oštećenice dosljedno i konzistentno, pri čemu nema elemenata koji bi upućivali na iskrivljavanje činjenica. Okolnost što je psihologijskim vještačenjem po dr. G. L. utvrđeno da oštećenica ima simptome PTSP-a, zbog čega nalazi psihičke posljedice traumatskog događaja koje zahtijevaju psihologijsko-psihijatrijski tretman, nije proturječna rezultatima kombiniranog vještačenja po Zavodu za forenzičku psihijatriju niti se ta vještačenja međusobno isključuju. Naime, kombiniranim vještačenjem je doista utvrđeno da oštećena pokazuje simptome miješanog poremećaja ličnosti (sa dominacijom crta emocionalnog nestabilnog poremećaja ličnosti sa poremećajima ličnosti iz sklopa graničnih narcističkih i histrioničnih poremećaja ličnosti), time da je dr. psiholog S. M. u odnosu na komponente posttraumatskog stresnog poremećaja navela da je isti kod oštećenice značajno izražen i da su vidljiva sjećanja na traumatski događaj. Jednako tako,  i vještak dr. G. A. i dr. S. M. kod oštećenice nalaze određene simptome koji mogu ukazivati na ranije traumatizirane događaje, koje nazivaju nespecifičnim simptomima (npr. činjenica da se oštećenica ne može skinuti na satu tjelesnog odgoja i slično). Osim toga, uočen je fenomen disocijacije koji je kod oštećenice posebno izražen jer ona u razgovoru o emocionalno teškim temama govori s potpunom odsutnošću emocionalne pratnje. Prema tome, iz kombiniranog vještačenja proizlazi da kod oštećenice postoje psihičke posljedice koje mogu biti posljedice traume koje je doživjela kao dijete od pet, šest godina, koje, ni prema navedenom vještačenju nisu isključene, ali se zbog proteka vremena ne mogu sa sigurnošću povezati upravo sa traumom koja je ovdje predmetom postupka.

 

13.4. S tim u vezi treba napomenuti da su potpuno promašeni žalbeni navodi optuženika kojima tvrdi da su psihijatrijsko vještačenje po dr. V. N. i kombinirano vještačenje po Zavodu za forenzičku psihijatriju proturječni  u pogledu optuženikove ubrojivosti. Naime, psihijatrijskim vještačenjem po dr. V. N. utvrđeno je da je optuženik ubrojiv, da negira pedofilske sklonosti, a da su kod njega utvrđeni simptomi kronificiranog posttraumatskog stresnog poremećaja, kao posljedica sudjelovanja u ratu. Međutim, ova dijagnoza se kod optuženika nije razvila kao prava psihoza pa ne isključuje njegovu ubrojivost, već je u vrijeme počinjenja bio sposoban shvatiti značenje svojeg postupanja i vladati svojom voljom.  S druge strane, kombinirani psihologijsko psihijatrijski nalaz i mišljenje odnosi se isključivo na  vještačenje oštećenice, a sažeta reprodukcija personalnih i materijalnih dokaza u spisu, pa tako i psihijatrijskog vještačenja optuženika, ne upućuje na to da bi on bio predmetom vještačenja (niti je tako sud odredio nalogom).

 

13.5. Nadalje, terećenje oštećenice dijelom je potvrđeno iskazom njezine bake A. P.. Prije svega, baka je nazočila događaju u kupaoni kada je vidjela kako oštećenica drži u ruci spolovilo optuženika, nakon čega ju je odvela pedijatrici na pregled. I sam optuženik navodi da ga je svjedokinja tada pljunula. Druga je stvar što on tom događaju nastoji dati drugu, potpuno neuvjerljivu konotaciju. Oštećenica je u više navrata iskazivala da ju je baka nakon tog događaja znala pitati „Da li te on dira?“, a ona bi odgovarala „Nije bako, nije.“, a da joj je baka rekla da o tome ne smije nikome govoriti, pa ni mami te da je poklonima „kupovala“ njezinu šutnju. Prvostupanjski je sud pravilno obrazložio da odnos između svjedokinje A. P. i optuženika, koji je očito ostao imovinski nerazjašnjen, nije predmet ovog postupka, a niti umanjuje vjerodostojnost iskaza svjedokinje A. P. u odnosu na navedeni događaj u kupaoni. Osim toga, iz iskaza oštećenice doista proizlazi da je i baka nešto sumnjala, iako ništa konkretno nije poduzimala.

 

13.6. Oštećenica je u više navrata tijekom postupka prepričavala što je doživjela, a manje odstupanje, na koja žalba ukazuje, doista nije odlučno, posebno kada se cijeni protek vremena od događaja. Okolnost što oštećenica prilikom prvog ispitivanja na dokaznom ročištu nije spominjala imenom i prezimenom dr. M. E., pedijatricu kod koje ju je vodila baka A. P. nakon događaja u kupaoni, nema takav značaj koji joj žalba pridaje, jer je o tome iskazivala i svjedokinja A. P., a da je obavljen pregled u inkriminirano vrijeme vidljivo je i iz zdravstvenog kartona priloženog spisu. Osim toga, da je oštećenica spominjala odlazak kod pedijatrice s bakom proizlazi i iz iskaza svjedokinje dr. R. V. B., kojoj je oštećenica u dva navrata ispričala da ju je zlostavljao čovjek s kojim je živjela njezina baka, nakon čega je ta doktorica zatražila zdravstveni karton upravo od dr. M. E., a potom sve prijavila policiji te centru za socijalnu skrb. 

 

13.7. S druge strane, u postupku nije utvrđen nikakav motiv za lažno terećenje optuženika, kako se to u žalbi tvrdi. Naime, baka oštećenice, A. P. je živjela u izvanbračnoj zajednici s optuženikom, a predmet njihovog sukoba je razdioba imovine na koju ta svjedokinja, prema tvrdnjama optuženika i svjedoka Ž. K., polaže pravo. No, ti odnosi nemaju nikakvog razumnog ili logičnog temelja da bi oštećenica izmislila priču s ciljem da se njezina baka eventualno domogne optuženikove imovine. Oštećenica je opisivala kako je tijekom odrastanja postajala sve svjesnija što joj je optuženik radio u ranoj dječjoj dobi, nije se htjela skidati na tjelesnom odgoju, a optuženik je nastavio s takvim ponašanjem (u dobi od 16 godina ju je pitao „Kad ćemo se jebavati“) da bi to kod nje  eskaliralo na duhovnim vježbama u T. kada je sve ispričala svećeniku, a potom i dr. R. V. B..

 

13.8.  Kraj takvog stanja stvari, ispitivanje J. H., na koje smjera žalba, o odnosima optuženika s oštećenicom i njezinom bakom, nema relevantan značaj. Naime, ta svjedokinja ionako ne može znati što se događalo iza „zatvorenih vrata“ kuće u koju je povremeno dolazila oštećenica, pa njezin opis „normalnih odnosa“ ne može utjecati na drugačiji zaključak, dok je događaj u kupaoni već dovoljno potvrđen dokazima u spisu. Nije relevantan niti iskaz svjedoka Ž. K., budući da je on iskazivao samo o odnosu optuženika sa svjedokinjom A. P., a njihovi imovinski odnosi nisu predmet ovog postupka. Konačno, okolnost što se dr. M. E. ne sjeća ničeg vezano uz dolazak na pregled oštećenice sa njezinom bakom nije od odlučnog utjecaja, budući da je navedeno potvrđeno zdravstvenim kartonom, dok je ta svjedokinja ionako iskazala da bi „vjerojatno“ prijavila zlostavljanje da joj to netko ispriča.

 

13.9. Slijedom navedenog, i ovaj žalbeni sud prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao potpuna i pravilna te ne nalazi nikakvog uporišta sumnji u dokazanost kaznenih djela za koja je optuženik osnovano oglašen krivim.

 

14. Osporavajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbi o ublažavanju, jer je trebalo dati veći značaj otegotnim okolnostima, dok optuženik ističe da nije vođeno računa o nizu olakotnih okolnosti, zbog čega mu je izrečena "drakonska kazna".

 

14.1. U pravu je optuženik kada tvrdi da mu je za ukupno, sad pravilno pravno označeno kriminalno postupanje, izrečena prestroga kazna. Upravo zbog toga, žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

14.2. Naime, prvostupanjski je sud pravilno vodio računa o olakotnim (dosadašnja neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, otac troje djece od kojih jedno maloljetno) te otegotnim okolnostima (bezobzirnost i upornost tijekom kriminalnog postupanja) na strani optuženika. Međutim, treba uzeti u obzir da optuženik sada odgovara za jedno produljeno, a ne pet kaznenih djela bludnih radnji, slijedom čega je kriminalna količina njegovog postupanja znatno smanjena, kao i odbijanjem optužbe za kazneno djelo pod točkom VIII. izreke, tj. optuženik sada odgovara za znatno manji broj kaznenih djela od onih terećenih optužnicom.

 

14.3. Slijedom toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je,pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti konkretnog slučaja, optuženiku, koji je poodmakle životne dobi, za počinjeno produljeno kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. u vezi s člankom 192. stavka 2. KZ/97. trebalo utvrditi kaznu zatvora od jedne godine, dok su prihvaćene po sudu prvog stupnja utvrđene kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca za kazneno djelo bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. KZ/97. (točka V. izreke) i kazna zatvora od dvije godine za kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz članka 192. stavka 2. u vezi s člankom 189. stavka 1. KZ/97. (točka I. izreke), slijedom čega je, primjenom odredaba o stjecaju, optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci.

 

14.4. Zbog toga, kada se uzme u obzir težina i pogibeljnost počinjenih kaznenih djela te konkretne okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da će se upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim i sličnim počiniteljima te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

15. Optuženik u uvodu žalbe ističe da pobija odluku o troškovima kaznenog postupka, međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže.

 

16. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 23. rujna 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.