Baza je ažurirana 10.11.2025. zaključno sa NN 107/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Poslovni broj: Usž-2382/21-2

 

Poslovni broj: Usž-2382/21-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Maje Domac, u upravnom sporu tužitelja F. B. i H., koju zastupa A. z. p. u F. B. i H. sa sjedištem u B. i H., S., putem opunomoćenika dr. D. K. i A. K., odvjetnika Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Z., u predmetu radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsI-224/19 od 24. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2021.

 

                                   r i j e š i o   j e

 

I              Žalba se odbija i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsI-224/19 od 24. ožujka 2021.

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

 

Obrazloženje

             

1.               Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja podnesena iz razloga što tuženik nije na zakonom propisani način odlučio o zahtjevu tužitelja od 22. siječnja 2019. kojim je tražio da mu se kao zainteresiranoj osobi prizna status stranke u postupku davanja nekretnina u zakup koji je pokrenut odlukom ministra o davanju u zakup nekretnina broj 1/2018-S, klasa: 372-01/18-01/313, urbroj: 536-07/01-18-08, kao ni o žalbi koju je tužitelj podnio 5. ožujka 2019. zbog propuštanja donošenja odluke o zahtjevu da mu se prizna status stranke. Istim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Protiv ovog rješenja tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da u ovoj stvari postoji nadležnost prvostupanjskog suda za ocjenu zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela da se odluči o njegovom zahtjevu za priznanje statusa stranke u postupku davanja nekretnina u zakup pokrenutom odlukom ministra koja ispunjava sve pretpostavke iz odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima. Navodi da se radi o pojedinačnoj odluci kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu i pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, a postupak davanja u zakup predmetnih nekretnina je upravni postupak u kojem tužitelj ima pravo sudjelovati radi zaštite svojih prava i pravnih interesa. Ističe da je odluka ministra autoritativna i konkretna odluka s neposrednim pravnim učinkom na prava i pravne interese tužitelja, odnosno da je upravni akt. Stajalište prema kojem je odluka ministra upravni akt tužitelj nalazi u tome što se njome rješava individualan, konkretan slučaj, tom se odlukom utječe na vlasničkopravnog ovlaštenika nekretnine tako da ista sadrži konkretnu pravnu posljedicu jer se kroz postupak davanja u zakup nekretnina vlasnika dugoročno (na 30 godina) bez naknade i bez utjecaja na moguće izmjene samih nekretnina, nerazmjerno ograničava u njegovim vlasničkim pravima. Smatra da se nedvojbeno može zaključiti kako se takvim postupkom i donesenim odlukama u potpunosti negira i povrjeđuje sama bit prava vlasništva tužitelja. Ističe da se odlukom ministra odlučuje o nekretninama na kojima Republika Hrvatska nema vlasničkopravna ovlaštenja, zbog čega smatra izvjesnim da se takva odluka ne može smatrati aktom raspolaganja. Poziva se na Ugovor o pitanjima sukcesije od 29. lipnja 2001. i Anekse tom Ugovoru koji čine unutarnji dio pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona te smatra da se postupanjem tuženika krše odredbe Međunarodnog ugovora. Obrazlaže razloge zbog kojih smatra da odluka ministra predstavlja mjeru kojom se ograničava sloboda kretanja kapitala, zbog čega takva odluka mora biti ocijenjena s aspekta pravne stečevine Europske unije i poziva se na standarde mehanizma zaštite iz Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na standarde mehanizma zaštite Ustava Republike Hrvatske te zaštite stečenih prava prilikom sukcesije i predlaže da Sud žalbu uvaži, poništi prvostupanjsko rješenje i sam riješi ovu upravnu stvar te tužitelju dosudi trošak upravnog spora uvećano za trošak sastava žalbe.

3.              Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Rješenjem prvostupanjskog suda tužba tužitelja odbačena je pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točke 4. i 7. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.).

6.              Odredbom članka 30. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora ako utvrdi da je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora, a odredbom točke 7. propisano je da će sud tužbu odbaciti ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

7.              Rješenje prvostupanjskog suda poziva se na odredbe Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj: 52/18.) i odredbe Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 36/91.) te imajući u vidu sadržaj odluke o davanju u zakup nekretnina broj 1/2018/S od 8. studenog 2018. i javnog poziva za podnošenje ponuda za zakup nekretnina broj 1/2018-S zaključuje da predmetni postupak davanja u zakup nekretnina, kao i postupak donošenja odluke i javnog poziva, ne provode se prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku niti prema odredbama nekog drugog propisa koji bi takav postupak regulirali kao upravni. Prvostupanjski sud ocijenio je da odluka ministra te javni poziv nisu upravni akti u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima, već da se radi o vršenju vlasničkih prava, odnosno o raspolaganju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, koja imovina je predmet uređenja Zakona o upravljanju državnom imovinom i Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske.

8.              Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost rješenja prvostupanjskog suda.

9.              Odluka ministra o davanju u zakup nekretnina i javni poziv za podnošenje ponuda za zakup nekretnina predstavlja propisani oblik raspolaganja nekretninama putem javnog natječaja, a raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske uređeno je Zakonom o upravljanju državnom imovinom i predstavlja vršenje vlasničkih odnosa u odnosu na državnu imovinu koja je predmet uređenja tog Zakona.

10.              Predmetnu odluku tuženik je donio u smislu odredbe članka 71. Zakona o upravljanju državnom imovinom, kojom je propisano da do sklapanja odgovarajućeg međunarodnog ugovora ili do donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja, tuženik može u višegodišnji zakup ili u neki drugi oblik raspolaganja do najviše 30 godina dati nekretnine koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske ili koje su upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina s pravom korištenja subjekata koji u Republici Hrvatskoj nemaju sjedište i pravnu osobnost i na koju se primjenjuje zabrana temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 40/92.), odnosno Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 35/94.) i Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 36/91.). Tužitelj žalbenim navodima ukazuje na pogrešnu primjenu ove odredbe s obzirom na upisanog vlasnika predmetnih nekretnina, što također nije predmet upravnog postupka i ne predstavlja upravnu stvar.

11.              Kako je tužitelj tužbu podnio iz razloga što tuženik nije u propisanom roku odlučio o njegovom zahtjevu u stvari koja ne predstavlja upravnu stvar, a vezano za postupak u kojem je sudska zaštita osigurana u postupku pred redovnim sudom, žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost rješenja prvostupanjskog suda.

12.              Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. u svezi s odredbom članka 67. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao pod točkom I izreke.

13.              Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela spora odbijen kao neosnovan, sukladno odredbi članka 79. stavka 4. istog Zakona.

 

U Zagrebu 23. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić, v.r.

 

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu