Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: I Kž-48/2021-6
Poslovni broj: I Kž-48/2021-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B., zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 1. 3. i 4. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 –dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 15. veljače 2021. broj: K-6/2018., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2021.
p r e s u d i o j e
Obrazloženje
2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećenoj Stečajnoj masi J. d.o.o. u stečaju OIB … dosuđen je imovinskopravni zahtjev, naknada štete u iznosu 1.286.603,77 kuna (milijun dvije stotine osamdeset šest tisuća šest stotina i tri kune i sedamdeset sedam lipa) i naloženo je optuženiku plaćanje navedenog iznosa u roku petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.
3. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje: ZKP/08) naloženo je optuženom J. B. podmirenje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu 7.058,50 kuna (sedam tisuća pedeset osam kuna i pedeset lipa), paušalne svote iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu 500,00 (petsto) kuna što je u ukupnosti 7.558,50 kuna.
4. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.
4.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na primjerenu kaznu zatvora te na plaćanje primjerenog paušalnog iznosa.
4.2. Optuženik se žali po branitelju V. G., odvjetniku u S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene Kaznenog zakona te zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno da presudu preinači na način da optuženog oslobodi.
5. Odgovor na žalbu je podnio državni odvjetnik te smatra da žalba optuženika nije osnovana niti iz jednog obrazloženog žalbenog razloga, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu. Ukazuje da je prvostupanjski sud dao razloge za sve odlučne činjenice koje su dovele do zaključka da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. pa tako i vezano uz utvrđenje krivnje te da pritom nije povrijedio prava obrane u smislu članka 468. stavak 3. ZKP/08., kada je odbio dokazni prijedlog pribavljanja spisa Ovr-1686/11., kao nevažnog. Državni odvjetnik u odgovoru na žalbu analizira i žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i smatra da je ista neosnovana kako u pogledu zaključaka suda o retroaktivnom sačinjavanju ugovora o pozajmicama tako i u pogledu nastale štete za oštećeno trgovačko društvo u odnosu na optuženika kao jedinog vlasnika.
6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Žalbe nisu osnovane.
8. U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik smatra da sud u provedenom postupku uopće nije utvrđivao namjeru te svijest o protupravnosti djela pa da je time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP (a zapravo iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.). Međutim prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio jasne i precizne razloge koji se odnose na subjektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela (npr. strana druga, drugi odlomak presude; strana jedanaest, četvrti i peti odlomak presude) te valjano zaključuje da je optuženik bio svjestan obilježja kaznenog djela, htio njegovo ostvarenje pa je time postupao s oblikom krivnje koja se naziva izravna namjera u smislu članka 28. stavak 2. KZ/11.
8.1. Sljedeću bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik vidi u tome što je prvostupanjski sud odbio prijedlog za pribavljanje predmeta Općinskog suda u Požegi broj Ovr–1686/11 . Iz optuženikove argumentaciju vidljivo je da se ustvari radi o žalbenoj osnovi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer optuženik ukazuje da bi se prihvaćanjem tog dokaznog prijedloga mogla utvrditi odlučna činjenica za ovaj kazneni postupak. Navodi da je prodajom optuženikove nekretnine (pekare u P. u kojoj J. d.o.o obavljalo djelatnost) namirena tražbina A. banke d.d. koju je u tom ovršnom postupku „preuzeo“ trgovačko društvo N. A., za samo 412.000,00 kn, pa stoga niti ne stoji zaključak vezano uz radnje inkriminiranog kaznenog djela u točki 2. presude, da je optuženik oštetio „svoje poduzeće“ za 711.503,09 kn. Međutim prvostupanjski sud valjano obrazlaže odbijanje prethodno navedenog dokaznog prijedloga obrane te navodi da uvidom u predmet Trgovačkog suda u Osijeku stalne službe u Slavonskom Brodu broj St- 565/13 nije evidentirano nikakvo namirenje dugova Stečajne mase J. d.o.o., pa pored argumentacije prvostupanjskog suda, da se eventualno namirenje može naknadno evidentirati, treba dodati da, ukoliko se doista naknadno utvrdi činjenična i pravna veza imovinskopravnog zahtjeva postavljenog u ovom kaznenom postupku Stečajne mase J. d.o.o. s naplatom potraživanja A. banke d.d. u prethodno navedenom ovršnom postupku, tada bi to doista utjecala na realizaciju imovinskopravnog zahtjeva oštećene Stečajne mase J. d.o.o. kroz ovršni postupak. U svakom slučaju, u ovom stadiju postupka, ne radi se o odlučnoj činjenici vezanoj uz optuženikovu kaznenu odgovornost kao niti uz osnovanost i visinu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva.
9. Optuženik se u žalbi poziva i na povredu kaznenog zakona, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Radi se o žalbenom prigovoru tzv. posredne povrede kaznenog zakona, koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je međutim u potpunosti i pravilno utvrđeno, pa je stoga i kazneni zakon pravilno primijenjen.
10. Optuženi J. B. u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog, navodi, pozivajući se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da sud nije utvrdio subjektivni element kaznenog djela u odnosu na točku 1. presude. Smatra da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir činjenicu da je optuženik svoje zaduženje temeljem ugovora o pozajmicama učinio transparentnim. Istu okolnost, propust prvostupanjskog suda da utvrdi namjeru, odnosno svijest o protupravnosti djela, optuženik ističe u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP/08. i to iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a što je ovaj sud obrazložio pod točkom 8.
10.1. Optuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. kolovoza 2018. broj I Kž–132/2017, kojim je, u ovom kaznenom predmetu, ukinuta prvostupanjska presuda od 27. siječnja 2017., broj K-1/16 i predmet upućen na ponovno suđenje i odluku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je uputio sud prvog stupnja da posebnu pažnju posveti utvrđenju subjektivnog elementa krivnje, u dijelu postupanja s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, vodeći pritom računa o činjenici da je optuženik sebe kao fizička osoba „zaduživao“ ugovorima o pozajmicama na teret njegovog trgovačkog društva i to prije nego li je bila otkrivena njegova djelatnost.
10.2. Međutim, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude, u više navrata naveo svoja utvrđenja vezana uz subjektivno obilježje inkriminiranog kaznenog djela, kako u odnosu na radnju kaznenog djela označenog kao točka 1. tako i u odnosu na radnju označenu kao točka 2., i to tako, da jasno proizlazi, da je optuženik postupao svjestan obilježja kaznenog djela i htio njegovo ostvarenje te je time postupao s izravnom namjerom.
10.3. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir okolnosti zaključenja ugovora o pozajmicama te jasno i precizno obrazložio zbog čega smatra da je optuženik unatoč tome počinio inkriminirano kazneno djelo. Tu argumentaciju u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te ju ne treba ovdje ponavljati a ona posebno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka J. K. kao i iskaza svjedokinje N. A..
11. Nadalje, optuženik u žalbi, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi kronologiju poslovanja trgovačkog društva J. d.o.o., te poslovne poteškoće u inkriminiranom razdoblju, te se poziva na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka J. K. po kojem je optuženik u vrijeme blokade žiro računa društva izvršio podmirenje prema različitim dobavljačima te isplaćivao neto plaće radnicima iz sredstava gotovinskog utrška kao i iz blagajne društva u iznosu od 2.415.947,20 kn. Optuženik zaključuje da je sud trebao vjerovati obrani da je i preostali, inkriminirani iznos od 575.100,60 kn utrošen na isti način i u istu svrhu.
11.1. U odnosu na inkriminirani iznos od 575.100,60 kn optuženik u žalbi iznosi sasvim paušalne i ni sa čim, pa niti dokaznim prijedlozima, argumentirane razloge, osim što navodi da je prvostupanjski sud „ trebao vjerovati“ optuženiku. Pri tom optuženik zanemaruje po prvostupanjskom sudu utvrđenu činjenicu da u inkriminirani iznos ulaze iznosi pozajmica koje se nisu mogle opravdati ni sa kakvim gotovinskim troškom, isplatom dobavljačima ili isplatom plaće radnicima na „ crno“. To jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka te iskaza svjedokinje N. A. koje je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno protumačio u kontekstu strukture sačinjenih pozajmica te njihovim djelomičnim povratom.
11.2. U odnosu na radnje produljenog kaznenog djela, opisane kao točka 2. presude, optuženik navodi kronologiju poslovanja trgovačkog društva J. d.o.o. i trgovačkog društva V. d.o.o. te ukazuje da niti jednim propisom nije zabranjeno otpisati potraživanja svom dužniku. Radi se o načelno točnoj tvrdnji. Međutim optuženik dodaje da to nije učinio kako bi povrijedio imovinske interese svog trgovačkog društva, već naprotiv, to je učinio kako bi kasnije svom društvu na račun tog otpisivanja potraživanja, pribavio imovinu. Ukazuje da trgovačko društvo V. d.o.o. uopće nije bilo solventno, niti je ikada moglo izvršiti svoju obvezu plaćanja prema njegovom društvu. Međutim prvostupanjski sud osnovano se poziva na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka J. K., kada isti navodi da nije pronašao dokumentaciju koja bi ukazivala na poduzimanje potrebnih radnji u cilju naplate potraživanja trgovačkog društva J. d.o.o. prema trgovačkom društvu V. d.o.o., a tako proizlazi iz iskaza svjedokinje N. A., koja navodi da joj nije poznato da bi optuženik na bilo koji način pokušao naplatiti ovo potraživanje, dakle niti na način koji se može opravdati knjigovodstvenom dokumentacijom. Uostalom, iz iskaza svjedoka R. V., kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, proizlazi da je optuženik donošenjem odluke o otpisu potraživanja u iznosu od 711.503,09 kn platio cijenu iz kupoprodajnog ugovora između njega osobno i K. i R. V., a tako navodi financijsko knjigovodstveni vještak te dodaje da je optuženik platio svoj osobni dug i tako oštetio trgovačko društvo J. d.o.o. Zaključno, prvostupanjski sud iznosi razloge, koje u potpunosti podržava i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega ne poklanja vjeru obrani optuženika da je imao namjeru kuću kupljenu od K. V. naknadno prenijeti na trgovačko društvo.
11.3. Nadalje, optuženik u žalbi iznosi netočne tvrdnje da, već u optužnici, nije navedeno tko je oštećenik, a kroz optužbu i presudu se cijelo vrijeme govori o znatnoj imovinskoj šteti. Međutim u činjeničnom opisu inkriminiranog kaznenog kako u optužnici tako i u presudi, je jasno i precizno navedeno da je oštećeno trgovačko društvo J. d.o.o te da je optuženik na štetu društva pribavio znatnu nepripadnu imovinsku korist. Neprihvatljivo je optuženikovo rezoniranje kojim nastoji dokazati da je imovina društva s jedim osnivačem koji je ujedno i direktor tog društva jednaka imovini osnivača. To je u suprotnosti s odredbama Zakona o trgovačkim društvima prema kojima jednom osnovano trgovačko društvo ima ne samo posebnu pravnu osobnost , nego i vlastitu imovinu, različitu od imovine njegovog osnivača.
12. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan način obrazložio u presudi.
13. Prvostupanjsku presudu, u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženik.
13.1. Državni odvjetnik prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju svih otegotnih okolnosti, ali smatra da je sud neosnovano cijenio određene okolnosti kao olakotne. Prvostupanjski sud je, između ostalog, kao olakotnu okolnost na strani optuženika uzeo u obzir da je dio svoje imovine koristio za poslovanje društva te mogućnost da je svojom imovine podmirivao dio obveza koje bi redovito teretile trgovačko društvo J. d.o.o. u smislu isplate plaća. Državni odvjetnik smatra da je pravilnom ocjenom postojećih olakotnih okolnosti te utvrđenih i neutvrđenih otegotnih okolnosti optuženiku trebalo odmjeriti kaznu zatvora u duljem trajanju od zakonskog minimuma na koji je osuđen.
13.2. Naime, pored utvrđenih otegotnih okolnosti, državni odvjetnik smatra da postoje i neutvrđene otegotne okolnosti, a to je daljnji skrivljeni učin kaznenog djela u vidu činjenice da je inkriminiranim koristoljubnim pravnim radnjama značajno smanjena buduća stečajna masa trgovačkog društva te onemogućeno stečajno namirenje njegovih brojnih vjerovnika te ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela u vidu činjenice da je odmah nakon otvaranja stečaja nad trgovačkim društvom J. d.o.o., osnovao novo trgovačko društvo koje je ubrzo doveo do stečaja. Državni odvjetnik također predlaže kao otegotnu okolnost uzeti u obzir i brisanog presudu Općinskog suda u Požegi broj K – 48/15 od 22. svibnja 2017.
13.3. Optuženik u žalbi, iako ističe kao žalbenu osnovu odluku o kazni, istu ne obrazlaže.
13.4. U prvom redu valja ukazati da je prvostupanjski sud, kako to ispravno upućuje državni odvjetnik u žalbi, neosnovano i nepotrebno, kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu da je optuženik dio svoje imovine koristio za poslovanje društva jer se doista radi u prostorijama pekare u vlasništvu optuženika kao dijela nekretnine opisane u radnji produljenog kaznenog djela kao točka 2. izreke presude, a za koje radnje je optuženik proglašen krivim i to upravo na štetu trgovačkog društva. Ista konstatacija se odnosi i na činjenicu da je optuženik iz svoje imovine podmirivao dio obveza koje bi redovito teretile trgovačko društvo. Radi se o neutvrđenoj činjenici, koja ne proizlazi iz dokaznog postupka, a čega je očito svjestan i prvostupanjski sud kada postojanje iste definira samo kao mogućnost, koristeći pritom neispravan izričaj.
13.5. Nadalje, državni odvjetnik predlaže uzeti kao otegotnu okolnost posljedicu radnji optuženika nakon počinjenja kaznenog djela u smislu smanjenja stečajne mase i onemogućavanja namirenja stečajnih vjerovnika, kao i osnivanje novog trgovačkog društva te dovođenja istog do stečaja. Iako nije dio inkriminacije ovdje valja ukazati, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, da je poslovanja trgovačkog društva J. d.o.o. rezultiralo blokadom 33 vjerovnika, a priznate tražbine stečajnih vjerovnika prema rješenju Trgovačkog suda od 29. listopada 2014. iznose 3.940.259,20 kn. Koliki je utjecaj inkriminirano postupanje optuženika imalo na prouzročenje stečaja u ovom trenutku nije moguće utvrditi, iako je nesumnjivo tome doprinijelo, međutim, s obzirom na to da se ne može odrediti visina tog doprinosa ova okolnost nije takve prirode da bitno utječe na visinu kazne.
13.6. Državni odvjetnik, također neosnovano, predlaže kao otegotnu okolnost uzeti u obzir presudu Općinskog suda u Požegi broj K – 48/15 od 22. svibnja 2017., ujedno sam ukazujući da je ista presude brisana zbog proteka 3 godine od izvršenja rada za opće dobro. Naime, temeljem članka 19. stavak 5. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji (Narodne novine br.143/2012, 105/2015, 32/2017) protekom rokova određenih u stavku 4. ( 3 godine od dana izvršenja rada za opće dobro) počinitelj kaznenog djela smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je, a uporaba tih podataka nema pravni učinak. Neosuđivanost optuženika uostalom proizlazi iz izvatka iz kaznene evidencije od 10. veljače 2021. (list 915 spisa), koji izvadak je pročitan u dokaznom postupku na raspravi 15. veljače 2021.
13.7. Prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Kao otegotnu okolnost cijenio je pobude zbog kojih je optuženik počinio kazneno djelo, stupanj povrede zaštićenog dobra (iznos protupravno stečene imovinske koristi) te način počinjenja kaznenog djela u vezi se duljinom inkriminiranog razdoblja. Kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud je cijenio prijašnji život optuženika u smislu da je kazneno neosuđivana osoba, činjenicu da se radi obiteljskom čovjeku zrelije životne dobi te ocu dvoje djece, a što upućuje na zaključak da se radi o ekscesu u inače urednom životu optuženika. Takvom utvrđenju prvostupanjskog suda treba dodati i protek vremena od počinjenja kaznenog djela.
13.8. Kazna zatvora u trajanju od 1( jedne) godine koju je izrekao prvostupanjski sud, u potpunosti je primjerena svim utvrđenim okolnostima i težini počinjenog djela, te će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.
14. Državni odvjetnik se žali na odluku o troškovima kaznenog postupka smatrajući da je paušalni iznos od 500,00 kn u okviru dosuđenih troškova kaznenog prenizak, a s obzirom složenosti trajanje izvida i kaznenog postupka.
14.1. Međutim, prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbu članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08., pravilno je naložio podmiriti optuženom J. B. troškove kaznenog postupka ukupnom iznosu od 7.558,50 kn, kako u odnosu na troškove financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 7.058,50 kn tako i u odnosu na paušalni iznos od 500,00 kn pritom pravilno cijeneći složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka, kao i osobne i imovinske prilike optuženika.
15. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 22. rujna 2021.
|
Predsjednik vijeća: |
|
Ivan Turudić, univ.spec.crim.,v.r. |