REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 93/2017-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane
Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja,
Đure Sesse člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević
članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Riusa II S.A. OIB 32570556966 iz Španjolske,
RIU Centre, Playa de Palma, 07610 Mallorca kojeg zastupa punomoćnica Nikolina
Golubić, odvjetnica u Zagrebu protiv I. tuženika Velaris d.o.o. OIB 23243858146 iz
Supetra, Put Vele Luke 10, kojeg zastupa punomoćnik Damir Zagoršćak, odvjetnik u
Osijeku, II. tuženika Nenada Šore OIB 60466380620 iz Supetra, Hrvatskih velikana
8, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mrklić, odvjetnik u Splitu i III. tuženika Petera
Johna Šimunovića OIB 81137969966 iz Nerežišća, Dračevica, kojeg zastupa
punomoćnik Igor Radelić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji
tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-10107/2013-5 od 21. rujna 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda
Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1019/09 od 11. listopada 2013., u sjednici
održanoj 22. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu
iznosa od 282.753,00 Eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke).
Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je
prvostupanjska presuda u točki I. njezine izreke, dok je glede odluke o troškovima
postupka preinačena.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe
čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14,
dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a,
zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene
pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, odnosno
ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo
u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno
navedenih u reviziji.
7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno da su stranke
pregovarale o poslovnoj suradnji a u kojim pregovorima da su sudjelovali zakonski
zastupnik tužitelja, II. tuženik i III. tuženik te osnivač I. tuženika Ivan Šimunović.
Nadalje je utvrđeno da je ugovor o upravljanju između tužitelja i I. tuženika potpisan
3. rujna 2007. te da ga je u ime I. tuženika potpisao III. tuženik. Utvrđeno je da je u
vrijeme potpisivanja ugovora II. tuženik bio direktor I. tuženika i kao takav ovlašten
zastupati I. tuženika pojedinačno i samostalno, dok III. tuženik nije bio opunomoćen
za potpisivanje toga ugovora što tužitelju nije moglo biti nepoznato s obzirom na
podatke iz sudskog registra. Utvrđeno je da niti osnivač I. tuženika niti II. tuženik nisu
opunomoćili III. tuženika za potpis ugovora i da tako nešto nisu naknadno odobrili.
Nadalje je utvrđeno da je odmah nakon potpisivanja ugovora tužitelj obaviješten o
tome da III. tuženik nije ovlašten za potpisivanje te da su se pregovori o poslovnoj
suradnji vodili i nakon potpisanog ugovora kao i da je tužitelj, iako je znao da III.
tuženik nije ovlašten potpisati ugovor, započeo izvršavati obveze iz ugovora.
Utvrđeno je da su tuženici tijekom pregovora nakon potpisivanja ugovora tražili
tužitelja za regulaciju svojih odnosa zaključenjem ugovora. Konačno je utvrđeno da
tužitelj nije dokazao protupravno djelovanje tuženika, kao niti ostale pretpostavke
izvanugovorne odgovornosti za štetu.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi zaključuju da ugovor o
upravljanju nije zaključen te da su stranke samo pregovarale pri čemu se nisu
suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje zaključuju da bi ugovor potpisan od
strane neovlaštene osobe obvezivao neovlašteno zastupanog samo ako bi ovaj isti
naknadno odobrio, a što je izostalo, u smislu odredbe čl. 312. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i
88/01, dalje: ZOO) te da se na temelju čl. 312. st. 3. ZOO-a u takvoj situaciji smatra
da ugovor nije niti sklopljen. Zaključuju i da prema čl. 312. st. 4. ZOO-a strana s
kojom je ugovor sklopljen može od neovlaštenog zastupnika tražiti naknadu štete ako
u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije ovlaštena
na sklapanje ugovora pa da takav uvjet u odnosu na III. tuženika nije ispunjen.
Konačno zaključuju da bi se radilo o mogućoj izvanugovornoj odgovornosti za štetu
za nastanak koje tužitelj nije dokazao pretpostavke jer da nije dokazao da bi šteta
nastala, u kojoj visini te da je nastala uslijed protupravnog ponašanja tuženika. Stoga
tužbeni zahtjev odbijaju.
9. Tužitelj u reviziji ističe navode o nizu počinjenih bitnih povreda. Neke da su
počinjene pred prvostupanjskim sudom, a neke pred sudom drugoga stupnja. U
takvoj situaciju mu prije svega valja naznačiti da ovaj sud ne ispituje presudu suda
prvoga stupnja već drugostupanjsku presudu. Razlozi i mogućnosti ispitivanja takve
presude jasno su propisani čl. 385. ZPP-a.
9.1. Tužitelj prvenstveno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a koja da se
ogleda u tome da je drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim
raspolaganjima stranaka i to na izjavi III. tuženika jer da je ovaj na Novom Zelandu
dao izjavu koja je protivna dokazima u spisu te da izjava nije nadovjerena apostilom,
kao i da je isti dužan govoriti istinu. Nedopuštena raspolaganja stranaka su ona koja
su protivna prisilnim propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3. ZPP-a).
Međutim, sama izjava po svojoj pravnoj naravi nije procesnopravno raspolaganje
stranaka već može predstavljati samo dokazno sredstvo u smislu iskaza stranke, ako
sud takvu izjavu kao dokazno sredstvo prihvati. Dakle, takva povreda nije počinjena.
9.2. Nadalje, tužitelj ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pri čemu
uglavnom koristi zakonom opisani sadržaj takve povrede naglašavajući da između
određenih odlučnih činjenica postoji proturječnost između onoga što se navodi u
razlozima presude i dokaza koje je tužitelj doprinio u spis. Prema ocjeni ovoga suda
takva povreda nije počinjena. Naime, pobijana je odluka posve jasna i razumljiva te
sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama a ne postoji niti, po tužitelju,
naznačeno proturječje. Navodi o pravnoj osnovi zahtjeva i mjerodavnom pravu bit će
razrađeni u dijelu ovog obrazloženja koje se odnosi na primjenu materijalnog prava
(vidjeti točku 10.1. i 10.4. obrazloženja).
9.3. U odnosu pak na navode o počinjenju te iste povrede pred sudom prvoga
stupnja revidentu valja odgovoriti da, kao što je već navedeno, ovaj sud takvu
povredu nije u mogućnosti ispitivati (vidjeti točku. 9. obrazloženja). Isto se odnosi i na
u reviziji ukazano na moguće počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8.
ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud propustio primijeniti ovu odredbu na način
koji to ona traži. Revident inače kroz sadržaj revizije povezuje moguće počinjenje
bitnih povreda i pred sudom prvoga i pred sudom drugoga stupnja. Međutim, a u
odnosu na postupanje suda drugoga stupnja, kao što je već navedeno, istaknute
bitne povrede nisu učinjene (vidjeti točku 9.2. obrazloženja).
9.4. Ostali dio, inače opsežnih, revizijskih navoda o počinjenju bitnih povreda svodi
se zapravo na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja čija (ne)potpunost i
(ne)pravilnost nije zakonom predviđeni razlog za podnošenje revizije (arg. iz čl. 385.
ZPP-a).
10. U području navodne pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ističe, kako se
iz opsežnog sadržaja revizije dade razabrati, nekoliko okolnosti. Prvo ukazuje da je
trebalo primijeniti pravo Kraljevine Španjolske, zatim da trgovačko društvo može
zastupati osoba kojoj zakonski zastupnik izda punomoć, da je pogrešno zaključeno
da se tužitelj ne može pozivati na načelo savjesnosti i poštenja, da su pogrešno
ocijenjene pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu, da nije odlučeno o
naknadi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te da nisu primijenjena pravila o stjecanju bez osnove.
10.1. U odnosu na moguću primjenu prava Kraljevine Španjolske tužitelju valja
ukazati slijedeće. Točno jest da je čl. 20. st. 1. toč. 20. Zakona o rješavanju sukoba
zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj
53/91 i 88/01, dalje ZRSZ) propisano da se, ako mjerodavno pravo nije izabrano, za
ugovor o djelu primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo
prebivalište odnosno sjedište poduzimača, odnosno tužitelja. Međutim, sudovi su
pravilno zaključili da ugovor o upravljanju nije niti nastao pa se ta odredba ne može
primijeniti. Osim toga, sve i da je sklopljen po svojoj pravnoj naravi takav ugovor ne
bi predstavljao ugovor o djelu pa se niti u tom slučaju ta odredba ZRSZ-a ne bi mogla
primijeniti. Konačno, tužitelj nije niti predložio pribavljanje isprave o stranom pravu (a
to je procesnopravno gledano činjenica), a niti je tvrdio o mogućnosti primjene toga
prava. Stoga se takvi njegovi navodi ukazuju neosnovanim.
10.2. Točno jest da čl. 42. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine",
broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03 i 107/07, dalje: ZTD) predviđa mogućnost davanja
punomoći za zastupanje i drugoj osobi. Međutim, sudovi s pravom ovu odredbu nisu
primijenili jer su utvrdili da takva punomoć nije dana. Razlaganja tužitelja o mogućoj
situaciji stanja u sudskom registru nisu od utjecaja na primjenu materijalnog prava.
Stoga niti u ovoj situaciji (izostanka primjene ove odredbe) materijalno pravo nije
pogrešno primijenjeno.
10.3. Načelo savjesnosti i poštenja nedvojbeno je jedno od najvažnijih načela
obveznog prava. No, to načelo u svom punom opsegu jednako se primjenjuje i na
obvezne odnose trgovačkog prava. Sudovi su to načelo izraženo u čl. 10. st. 2. ZOO-
a sasvim ispravno tumačili i u tom dijelu pravilno primijenili tu odredbu. Naime,
savjesnost i poštenje te njihovo postojanje procjenjuje se ovisno o okolnostima
svakog konkretnog slučaja što su sudovi pravilno i učinili. Činjenice koje su do takvog
zaključka sudova dovele ne mogu, kao što je već navedeno, biti predmetom
ispitivanja u revizijskom postupku. Stoga niti u ovom dijelu materijalno pravo nije
pogrešno primijenjeno.
10.4. Odštetno pravo u području izvanugovorne odgovornosti za štetu traži
ispunjenje određenih pretpostavki koje doduše nisu pobrojane u ZOO-u ali su
doktrinarno i u sudskoj praksi potpuno prihvaćene. Dakle, tužitelj je dužan dokazati,
jer se konkretno radi o odgovornosti po osnovi krivnje, kumulativno ispunjenje svih
pretpostavki koje su inače pravilno i detaljno pobrojane u nižestupanjskim
presudama. Ispunjenje tih pretpostavki opet ovisi o okolnostima svakog konkretnog
slučaja pa njihovo utvrđenje seže u utvrđenje činjeničnog stanja koje ovaj sud nije
ovlašten ispitivati. Stoga je pravila o odštetnoj odgovornosti sud pravilno primijenio
zasnovavši ih na utvrđenom činjeničnom stanju. U odnosu na III. tuženika je pravilno
primijenio odredbu čl. 312. st. 4. ZOO-a opet polazeći od utvrđenog činjeničnog
stanja. Konačno, o povredi prava osobnosti zaključio je isto kao i za druge vidove
štete, odnosno zaključio je da je tužitelj nije dokazao.
10.5. Što se pak tiče moguće primjene odredbi ZOO-a o stjecanju bez osnove
tužitelju valja ukazati slijedeće. Sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, ali je vezan
za njezinu činjeničnu osnovu. Tužitelj je prvotno tražio štetu zbog povrede ugovornog
odnosa i uz to prilagao dokaze. Međutim, tijekom postupka nije tvrdio da bi došlo do
stjecanja bez osnove na strani tuženika, u tom pravcu nije predlagao dokaze i isticao
činjenice. Premda su i prouzročenje štete, koji je institut sud primijenio, i stjecanje
bez osnove izvanugovorni odnosi svaki od njih ima svoje specifičnosti koje se
ogledaju u specifičnim činjenicama i specifičnim uvjetima za primjenu pojedinog od
ovih instituta. Kako tužitelj nije dokazivao pretpostavke za primjenu instituta stjecanja
bez osnove, tako niti sudovi nisu mogli primijeniti odnosne odredbe ZOO-a koje
reguliraju taj institut. Stoga je i takav navod tužitelja neosnovan.
11. Zbog svega navedenoga reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP- a).
Zagreb, 22. rujna 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
Kontrolni broj: 07bdb-1fb21-f7c9a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
