1              Poslovni broj: I Kž-Us-54/2021-4

Poslovni broj: I Kž-Us-54/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenih djela iz članka 333. stavak 3. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda, 105/08., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj K-Us-13/2021-7 od 15. travnja 2021., u sjednici održanoj 22. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog D. P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog D. P. da je pod točkom 1. počinio kazneno djelo protiv javnog reda, udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 3. KZ/97. i kazneno djelo protiv imovine, računalna prijevara iz članka 224.a stavak 1. u vezi članka 61. KZ/97. sve uz primjenu članka 60. KZ/97. te su optuženom D. P. na temelju članka 60. stavak 1. KZ/97. utvrđene kazne i to za kazneno djelo iz članka 224.a stavak 1. u vezi članka 61. i uz primjenu članka 49. stavak 4. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca i sporedna novčana kazna u visini od 100 (stotinu) dnevnih dohodaka u R. H., što uzimajući u obzir visinu dnevnog dohotka od 224,20 kune (dvijestotinedvadesetčetiri kune i dvadeset lipa) iznosi 22.420,00 kuna (dvadesetdvijetisućečetiristotinedvadeset kuna), za kazneno djelo iz članka 333. stavak 3. i uz primjenu članka 49. stavak 3. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca i sporedna novčana kazna u visini od 100 (stotinu) dnevnih dohodaka u R. H. što uzimajući u obzir visinu dnevnog dohotka od 224,20 kune (dvijestotinedvadesetčetiri kune i dvadeset lipa) iznosi 22.240,00 kuna (dvadesetdvijetisućedvijestotinečetrdeset kuna), pa je optuženi D. P. na temelju odredbe članka 224.a stavak 1. uz primjenu članka 49. stavak 4. i članka 51. stavak 2. KZ/97. u vezi članka 60. stavak 2. točka c i g KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i jedinstvenu sporednu novčanu kaznu u visini od 179 (stotinusedamdesetdevet) prosječnih dnevnih dohodaka u R. H., što iznosi 40.131,00 kuna (četrdesettisuća i stotinutridesetjednu kunu).

 

1.1. Na temelju članka 67. KZ/97. primijenjena je uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u roku kušnje od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 63. KZ/97. optuženom D. P. se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme za koje je bio lišen slobode i to od 24. do 25. kolovoza 2011. na način da se jedan dan oduzimanja slobode izjednačava s jednim danom kazne zatvora.

 

1.3. Na temelju članka 51. stavak 3. KZ/97. izrečenu sporednu novčanu kaznu optuženi D. P. je dužan platiti u roku od 5 (pet) mjeseci.

 

1.4. Na temelju članka 52. stavak 2. i 3. KZ/97. u slučaju da izrečena sporedna novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen presudom, sud će bez odgode donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora na način da se jedan dnevni dohodak zamjenjuje s jednim danom kazne zatvora, s time da najveća mjera kazne zatvora kojom je zamijenjena novčana kazna ne može biti dulja od dvanaest mjeseci.

 

1.5. Na temelju odredbe članka 82. KZ/97. u vezi odredbe članka 560. ZKP/08. utvrđeno je da novčani iznos od 50.000,00 kuna (pedesettisuća kuna) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. P. ostvario kaznenim djelima iz članka 333. stavak 3. KZ/97. i članka 224.a stavak 1. KZ/97. te isti postaje imovina R. H. i ima se uplatiti u korist državnog proračuna R. H. u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.6. Na temelju odredbe članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., i 126/2019.; dalje: ZKP/08.) oštećenici Trgovačko društvo … iz Z., …, OIB: …. (ranije …. d.o.o. iz Z., …), Trgovačko društvo ….. d.o.o. iz B., …., Trgovačko društvo …. d.o.o. iz O., …., Trgovačko društvo … d.o.o. iz Z., …., Trgovačko društvo …. d.o.o. iz V., …., Trgovačko društvo …. d.o.o. iz Z., …, … d.o.o. iz V., …, Trgovačko društvo …. d.o.o. iz Z., …, Trgovačko društvo … d.o.o. iz Z., …., Trgovačko društvo … d.o.o. iz Z., …. i Trgovačko društvo …. d.o.o. iz Z., ….., upućeni su da imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici.

 

1.7. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženi D. P. je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. u visini od 2.000,00 kuna (dvijetisuće kuna).

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. P. ne navodeći pravni osnov, ali iz sadržaja iste proizlazi da se žali na visinu i rokove izrečene sporedne novčane kazne, s prijedlogom da mu se ista smanji i dozvoli obročno plaćanje, te na odluku o oduzimanju imovinske koristi jer da istu nije niti ostvario, a potom ističe prigovor o tome kako nije imao adekvatnu pravnu pomoć odvjetnika po službenoj dužnosti.

 

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba optuženika nije osnovana.

 

5. Optuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije pravilno uzeo u obzir činjenice da je slabog imovnog stanja, da uzdržava svoju obitelj samo od plaća koju imaju on i supruga, te da imaju dvoje maloljetne djece, da je počinjenje kaznenih djela bilo prije 10 godina, a da protupravnu imovinsku korist od 50.000,00 kuna nije nikad dobio. Zbog toga mu je, po njegovom mišljenju, neosnovano oduzeta imovinska korist, a izrečena sporedna novčana kazna od 179 prosječnih dnevnih dohodaka u R. H., što iznosi 40.131,00 kuna previsoko mu je odmjerena, zbog čega predlaže blažu novčanu kaznu i duži rok plaćanja, kao i poništenje odluke o oduzimanju imovinske koristi, obrazlažući pri tom kako ga branitelj po službenoj dužnosti nije adekvatno zastupao, posredno upirući na to, kao razlog, što je dobio sporednu novčanu kaznu i što mu je oduzeta imovinska korist.

 

6. Protivno žalbenim navodima optuženika, a zbog odluke o sporednoj novčanoj kazni, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, jer je ista izrečena sukladno odredbama zakona za kaznena djela počinjena iz koristoljublja.

 

6.1. Tako je prvostupanjski sud, odlučujući o visini sporedne novčane kazne i oduzimanju imovinske koristi, uzeo u obzir broj i način počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, te visinu ostvarene protupravne imovinske koristi, imovinske i obiteljske prilike optuženika (zaposlen je i ostvaruje prihode). Odluka o visini prosječnog dnevnog dohotka donesena je primjenom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2020-12 od 23. prosinca 2020., kada je prosječni dnevni dohodak u R. H. bio utvrđen u iznosu od 224,20 kuna, iako je u vrijeme presuđenja (14. travnja 2021.), prosječni dnevni dohodak u R. H. bio utvrđen u iznosu od 235,10 kuna (za razdoblje od 1. travnja 2021. do 30. lipnja 2021.), pa kako je sud presudio po nižem prosječnom dnevnom dohotku, ta odluka ide u korist optuženika, pa žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana. Rok za plaćanje sporedne novčane kazne donesen je sukladno zakonu (6 mjeseci), a obročno plaćanje nije predviđeno zakonom, ali se optuženik ima pravo obratiti sudu koji ga je sudio, ukoliko se promjene okolnosti na njegovoj strani, te zatražiti eventualno produljenje roka, pa niti taj žalbeni razlog nije osnovan, jer nije u nadležnosti suda koji odlučuje u žalbenom postupku.

 

6.2. Nadalje, žalbeni navodi i polemiziranje optuženika u pogledu oduzete imovinske koristi od 50.000,00 kuna u suprotnosti je s priznanjem optuženika, budući iz prvostupanjske presude proizlazi kako je optuženik priznao da je od optuženog D. P. dobivao određene novčane iznose (od 3 do 7 tisuća kuna), te da je ukupno dobio u visini od 50.000,00 do 70.000,00 kuna, pa kako mu je prvostupanjski sud pravilno na temelju članka 82. KZ/97. oduzeo protupravno stečenu imovinsku korist, jer su njegove protupravne radnje poduzete radi stjecanja nepripadne materijalne koristi, to je iznos od 50.000,00 kuna, po priznanju samog optuženika, očigledno najmanje stečena imovinska korist, pa je odluka suda prvog stupnja i u tom dijelu donesena in favorem optuženiku, zbog čega je žalba i u tom dijelu neosnovana.

 

7. Nadalje, žalitelju je potrebno istaći, kada sud odabire kaznu, svrha iste treba djelovati kako na samog počinitelja, tako i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te doprinijeti shvaćanju o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način se u potpunosti ostvaruju interesi, kako specijalne, tako i generalne prevencije, što je u ovom konkretnom slučaju i ostvareno. S obzirom da su kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim počinjena s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi, to je prvostupanjski sud s pravom osudio optuženika i na sporednu novčanu kaznu sukladno članku 49. stavak 3. i 4. KZ/97., jer se ista kazna izriče kada su kaznena djela počinjena iz koristoljublja.

 

8. Stoga, kako je prvostupanjski sud u odnosu na odabir sporedne novčane kazne uzeo u obzir sve olakotne okolnosti, koje sada ponavlja optuženik u svojoj žalbi, kako osobno i obiteljsko stanje optuženika, tako i njegove zdravstvene tegobe, to proizlazi da su olakotne okolnosti pravilno ocijenjene i nisu podcijenjene, a niti su takove da bi opravdavale blaže kažnjavanje.

 

9. Ovako odmjerenom i izrečenom sporednom novčanom kaznom, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske u potrebnoj mjeri izraziti će se prijekor društva prema počiniteljima koji se udružuju za počinjenje prijevarnih kaznenih djela, a plaćanjem izrečene sporedne novčane kazne i protupravno stečene imovinske koristi dostatno će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno na taj način utjecati ne samo na optuženika, već i na sve druge da ne čine kaznena djela, čime će se ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga je žalba optuženika neosnovana.

 

10. Što se tiče dijela žalbenih navoda u pogledu navodnog neadekvatnog zastupanja optuženika od strane branitelja po službenoj dužnosti, isti žalbeni navodi ne rješavaju se u okviru žalbe zbog odluke o kazni, već eventualno mogu biti predmet pritužbi predsjedniku suda, odnosno odvjetničkoj komori, iako je upitno koliko su, u ovoj fazi postupka, te nakon cjelovitog i potpunog priznanja samog optuženika, takve primjedbe uopće podobne za razmatranje.

 

11. Slijedom iznesenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. rujna 2021.