- 1 -              Rev 1023/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1023/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate iznosa od 83.582,76 kn, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-4011/2018-3 od 28. prosinca 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5622/15 od 12. travnja 2018., u sjednici održanoj 22. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužene Republike Hrvatske i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja Grada Zagreba i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv-5622/15 od 12. travnja 2018.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi trošak sastava revizije u iznosu od 1.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1482/15 koje je dana 27. svibnja 2015. donio javni bilježnik A. H. iz Z., …, kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 83.582,76 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju po kamatnoj stopi za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje teku:

- na iznos od 13.930,46 kn od 6. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 13.930,46 kn od 6. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 13.930,46 kn od 6. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 13.930,46 kn od 6. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 13.930,46 kn od 6. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 13.930,46 kn od 6. prosinca 2013. do isplate,

kao i naknaditi mu nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.525,79 kn sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 145,50 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana pravomoćnosti rješenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

 

II Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.500,00 kuna.

 

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.500,00 kuna.“

 

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

„I. Djelomično se odbija tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5622/2015 od 12. travnja 2018. u dijelu točke I. izreke za zatezne kamate na pojedinačno određene iznose sa specificiranim dospijećem do isplate iznad propisnih stopa na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora.

 

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5622/2015 od 12. travnja 2018. u dijelu točke I. izreke za glavnicu u iznosu od 83.582,76 kn, zatezne kamatama na pojedinačno određene iznose od specificiranih dospijeća do isplate po propisnim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora i za nastali trošak tog postupka u iznosu od 1.525,79 kn i u točkama II. i III. izreke i sudi:

 

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika A. H. iz Z. poslovni broj Ovrv-1482/15 od 27. svibnja 2015., za glavnicu u iznosu od 83.582,76 kn (osamdesettritisućepetstoosamdesetdvije kune i sedamdesetšest lipa), zatezne kamate na pojedinačno određene iznose od specifinaranih dospijeća do isplate po propisnim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora i za nastali trošak tog postupka u iznosu od 1.525,79 kn (tisućupetstodvadesetpet kuna i sedamdesetdevet lipa).

 

2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, naknaditi tužitelju Gradu Zagrebu parnični trošak u iznosu od 9.687,50 kn (devettisućašestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa) u roku osam dana.“

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja dopuštenu reviziju podnosi tužena zbog pitanja i to:

 

„Je li Republika Hrvatska, Porezna uprava, stekla ex lege pravo korištenja na poslovnim prostorima koje je preuzela i nastavila koristiti temeljem odredbe čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ 75/93)?

 

Je li Republika Hrvatska ex lege stekla pravo vlasništva na poslovnim prostorima temeljem odredbe čl. 360 st.2. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 22/0, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08,  38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) na kojima je stekla pravo korištenja temeljem odredbe čl. 25. Zakona o poreznoj upravi, preuzimanjem i nastavkom korištenja, a koje poslovne prostorije je prije koristila Uprava prihoda dosadašnjih općina?“

 

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a pobijanu presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu na ime naknade za korištenje poslovnog prostora u Z., …, kojeg koristi bez pravne osnove.

 

8. Sud drugog stupnja radi prosuđivanja je li novčani zahtjev tužitelja osnovan kao prethodno pitanje utvrđivao je pitanje vlasništva na poslovnom prostoru koji je predmet spora.

 

9. Iz pitanja koje postavlja tužena, i zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije zbog toga što pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja već izraženog u presudi ovog suda broj Rev-19/08 od 25. veljače 2009. u identičnoj činjeničnoj stvari glede spornog pitanja prava vlasništva na prostorima koje je koristila Uprava društvenih prihoda bivših općina rečeno je ako slijedi:

 

„Odredba čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92, 94/93 i 117/93) koji je stupio na snagu 30. prosinca 1992. nije mogla biti temelj za stjecanje vlasništva sporne nekretnine od strane tuženika, jer je tom odredbom propisano da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzimaju između ostalog nekretnine dotadašnjih općina čiji su slijednik, u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica, ali ne i da stječu pravo vlasništva nekretnina.

 

Uprave društvenih prihoda, koje su ranije koristile spornu nekretninu, bile su prema Zakonu o upravama društvenih prihoda ("Narodne novine", broj 10/82, 17/86 i 27/88) organizacione jedinice u sastavu bivših općina kao društveno političkih zajednica.

 

Poslove uprava društvenih prihoda preuzela je Republika Hrvatska stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, koji je bio jedan u nizu zakona kojim je Republika Hrvatska preuzimala poslove državne uprave. Stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi (21. 8. 1993.) utemeljena je Porezna uprava, uređeno je njezino je ustrojstvo, poslovi i način rada, određeno je da će ona preuzeti i nastaviti koristiti prostorije koje su koristile uprave prihoda dosadašnjih općina (čl. 25.) te je prestao važiti Zakon o upravama društvenih prihoda (čl. 26.).

 

Odredbom čl. 360. st. 2. ZV je propisano da pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu tog Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu tog Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

U trenutku stupanja na snagu ZV (1. siječnja 1997.) pravo korištenja sporne nekretnine imalo je Ministarstvo financija RH - Porezna uprava, a ne tuženik. To tijelo državne uprave je od trenutka kada je stupio na snagu Zakon o poreznoj upravi (25. kolovoza 1993.) temeljem odredbe čl. 25.  tog Zakona preuzelo i nastavilo koristiti prostorije i opremu koju su do tada koristile uprave prihoda dosadašnjih općina.

 

Tužiteljica nije stekla pravo vlasništva sporne nekretnine stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, ali je u tom trenutku nastavila koristiti nekretnine koje  su do tada koristile uprave društvenih prihoda dotadašnjih općina te tuženik od tog trenutka više nije imao pravo korištenja sporne nekretnine. Prema tome je upravo tužiteljica u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imala pravo korištenja sporne nekretnine te je temeljem zakona (čl. 362. st. 2. ZV) stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

 

Stoga je u pravu revidentica kada tvrdi da je, kao nositelj prava korištenja ovih nekretninama temeljem prijelaznih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje uređuju pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva, postala vlasnica svih nekretnina na kojima je stekla pravo korištenja temeljem Zakona o poreznoj upravi tj. postala je vlasnica svih nekretnina na kojima su pravo korištenja imale bivše općine, a koje nekretnine su koristile bivše uprave društvenih prihoda u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poreznoj upravi iz 1993. pa i sporne zgrade u P.

 

Kako su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 25. st. 1. Zakona o poreznoj upravi u svezi odredbe čl. 362. st. 2. ZV to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a djelomično prihvatio reviziju te preinačio obje nižestupanjske presude u st. 1. izreke i presudio kao u izreci.“

 

10. Dakle, kako je tužena stekla temeljem zakona pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, o čemu se ovaj sud već izjasnio u citiranoj odluci, to je došlo do sjedinjenja u smislu odredbe čl. 207. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) pa na strani tužene ne postoji obveza plaćanja za korištenje poslovnog prostora.

 

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 162. ZPP-a i odnosi se na trošak sastava revizije.

 

12. Zbog svih gore navedenih razloga valjalo je reviziju tužene prihvatiti i odlučiti ako u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 3. u svezi sa st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 22. rujna 2021.