- 1 -              I Kž 81/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 81/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. K. zbog kaznenog djela iz članka 92. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06. i 110/07. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 23. listopada 2018. broj K-8/2018, u sjednici održanoj 22. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog H. K., odvjetnika L. P. V.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi H. K. je, na temelju članka 453. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), oslobođen optužbe zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva na mah iz članka 92. KZ/97. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret državnog proračuna.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavci 1. i 2. ZKP/08.), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženog H. K. "osudi za počinjenje kaznenog djela usmrćenja iz članka 112. Kaznenog zakona".

 

3. Optuženi H. K. je podnio odgovore na žalbu državnog odvjetnika po svakom od svoja tri branitelja, i to po odvjetniku M. Š., odvjetniku L. P. V. i odvjetniku A. R.. U svakom od ovih odgovora predloženo je da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda i zatraženo je da se optuženika i njegove branitelje pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika L. P. V., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog H. K. te branitelja optuženika, odvjetnika M. Š. i odvjetnika A. R. koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da nije sporno da je žrtva M. B. svojim prethodnim postupkom isprovocirao optuženog H. K., no isto tako i to da ga nije udario te da kod sebe nije imao pištolj, nož ili nekakvo opasno sredstvo, odnosno da je bio goloruk. Ovaj žalitelj stoga smatra da je takvo ponašanje žrtve napad, ali "napad koji se očituje u provokaciji, a ne klasični fizički napad na optuženika koji je potreban kod nužne obrane".

 

7.1. Istaknutim žalbenim navodima državni odvjetnik postupanju žrtve bezuspješno nastoji odreći značaj takvog napada od kojeg bi optuženi H. K. imao pravo obraniti se, iz čega bi proizlazilo da se optuženik nije našao u stanju nužne obrane, a time niti njenog prekoračenja.

 

7.2. Naime, prvostupanjski je sud nakon iscrpne analize cjelokupne dokazne građe te ocjene svakog dokaza, kako pojedinačno, tako i u povezanosti s drugim izvedenim dokazima, uključujući i obranu optuženog H. K., pravilno zaključio da je sveukupno ponašanje žrtve predstavljalo napad – i to pravi napad, a ne "provokaciju" – na optuženog K.. Za takav svoj zaključak prvostupanjski sud iznio je iscrpne, jasne i vrlo uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se i žalitelja upućuje na njih, osobito na one sadržane na stranici 14. do 15., odlomku 4. pobijane odluke.

 

7.3. Tim razlozima treba dodati da je i u samoj optužnici opisano da je žrtva M. B. neposredno prije samog predmetnog događaja – optuženikovog ubadanja žrtve u vrat – slijedeći svojim vozilom optuženog H. K. "učestalo uključivao svjetla i sirenu automobila, ometajući optuženika u vožnji, a zatim ga prestigao i naglo se potom zaustavio ispred njegovog automobila, zapriječivši mu put, te izašao iz svog automobila i vičući, psujući i prijeteći mu, prišao prednjim lijevim vratima njegovog automobila". Već iz ovakvog ponašanja žrtve moglo bi se nedvojbeno zaključiti da je izravno predstojao njegov napad na optuženog K. te da već iz toga proizlazi da se optuženik nalazio u stanju nužne obrane. Međutim, kad se, uz izneseno, ima na umu da je prvostupanjski sud utvrdio i da je žrtva M. B., prišavši optuženikovom vozilu, ovome zaprijetio da će ga ubiti te je i pružio ruku kroz otvoreni prozor tog automobila, i za ovaj drugostupanjski sud je – neovisno o tome je li žrtva rukom samo krenula prema optuženikovom vratu (kako je iskazao u istrazi) ili je i dohvatila optuženika za rame (kako je ovaj iskazao na raspravi) – nedvojbeno da je time i započeo žrtvin napad na optuženika te da je on imao pravo obraniti se od aktualnog napada, a ne od, kako to državni odvjetnik tvrdi u žalbi, "provokacije". Pritom se ističe i da oznaku postupanja žrtve kao napada ne otklanja ni činjenica da je on bio nenaoružan odnosno da je bio goloruk.

 

7.4. Konačno, ističe se da je već i državni odvjetnik u zakonskom opisu kaznenog djela iz članka 92. KZ/97. koje je optužnicom stavio na teret optuženom H. K. naveo da je optuženik "drugog usmrtio na mah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost i prepast njegovim napadom".

 

7.5. Zbog svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je žrtva M. B. napao optuženog H. H. te da se on od takvog njegovog napada branio, a i za ovaj drugostupanjski sud nedvojbeno je da je optuženi H. K., zadavši ubod nožem žrtvi M. B. u vrat, dopušteno se branio, ali da je prekoračio granice dopuštene nužne obrane.

 

8. Pozivajući se na rezultate provedenog psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja optuženika, iz kojih proizlazi da je postupanje žrtve M. B. kod optuženog H. K. izazvalo snažan strah te da je optuženik kazneno djelo počinio u jakom afektivnom stanju u koje je doveden bez svoje krivnje, državni odvjetnik tvrdi da "okrivljenik u tom stanju bez razmišljanja donosi odluku da oštećenika usmrti" te zaključuje: "On se ne brani", već je "pri tome svjestan što čini i svjestan je da od takvog uboda nožem u vrat, bez obzira bio on prekriven odjećom ili ne, može nastupiti smrt i tu posljedicu želi." Žalitelj je mišljenja da je "napad oštećenika, koji se sastoji u opisanoj provokaciji, a ne u konkretnom napadu na tjelesni integritet, (...) uzrok nastanku psihičkog stanja kod okrivljenika iz kojega okrivljenikova radnja da liši života oštećenika B. tek proizlazi" te da njegova aktivnost nije u neposrednoj funkciji obrane od napada i nije joj to izvorni smisao nego je (ta optuženikova aktivnost) samo neposredna reakcija na napad počinjena u afektivnom stanju." Upućuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-927/06 u kojoj se navode "razlike između kaznenog djela ubojstva u prekoračenju nužne obrane i kaznenog djela ubojstva na mah."

 

8.1. Prije svega, već je ranije obrazloženo zašto nije prihvaćena žalbena teza državnog odvjetnika da postupanje žrtve M. B. prema optuženom H. K. u konkretnom slučaju nije predstavljalo provokaciju, već pravi, konkretni napad, tako da se ti razlozi ovdje neće ponavljati.

 

8.2. Nije u pravu državni odvjetnik kada citiranim žalbenim tvrdnjama sugerira da namjera napadnutog da napadača liši života isključuje ocjenu postupanja napadnutog kao nužne obrane. Naime, volja napadnutog da se obrani u pravilu i sadrži njegovu namjeru (izravnu – kako onu prvog stupnja, tako i onu drugog stupnja – ili neizravnu) da povrijedi neko dobro napadača zaštićeno kaznenim pravom (njegov tjelesni integritet ili život), upravo kako bi na taj način od sebe ili drugog odbio istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Stoga činjenica da je optuženi H. K. ubo nožem žrtvu M. B. htijući ga usmrtiti ne otklanja zaključak da je on to učinio u nužnoj obrani. Drugo je, dakako, pitanje je li on takvim postupanjem, s obzirom na sve okolnosti predmetnog događaja, time prekoračio granice nužne obrane, odnosno je li mogao i bez usmrćenja M. B. otkloniti njegov napad, ali to državni odvjetnik žalbom niti ne osporava.

 

8.3. Stoga je, kada se ima na umu i nova zakonska regulativa instituta nužne obrane, odnosno odredba članka 21. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) koju je prvostupanjski sud ovdje opravdano primijenio kao blaži zakon u smislu članka 3. stavka 2. KZ/11., pozivanje žalitelja na odluku VSRH broj I Kž-927/06 bespredmetno.

 

9. Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, pravilnost pobijane odluke nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika usmjerenima osporavanju pravilnosti činjeničnih utvrđenja u toj presudi.

 

9. Slijedom izloženoga te kako ni ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. nisu utvrđene ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. rujna 2021.