- 1 -              I Kž 222/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 222/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala  kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. B. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2017. broj K-38/16, u sjednici održanoj 22. rujna 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2017. godine, broj K-38/16 optuženi R. B. na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.) oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-14. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 5. ZKP/08.-14. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude pravodobno je podnio žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

6. Nije u pravu državni odvjetnik kada u izjavljenoj žalbi ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

6.1. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazan subjektivni element ovog kaznenog djela odnosno okolnost da je optuženik bio svjestan, kada je davao kratkoročnu pozajmicu trgovačkom društvu M. i. J. d.o.o., da ista neće moći biti vraćena zbog lošeg poslovanja navedenog društva i činjenice da je u tom trenutku žiro-račun navedenog društva već bio u blokadi. Na taj način državni odvjetnik podnesenom žalbom ustvari osporava pravilnost zaključivanja prvostupanjskog suda o ne postojanju dokaza u odnosu na subjektivni element za počinjenje ovog kaznenog djela od strane samog optuženika, na način kako mu je to stavljeno na teret opisom inkriminacija u samom optužnom aktu. Argumentirajući žalbene razloge koji se odnose na ovaj dio navedene žalbene osnove državni odvjetnik ističe kako je ugovor o kratkoročnoj pozajmici između društava N. J. d.d. i M. i. J. d.o.o. od 28. veljače 1997. zaključen u svrhu nabavke trgovačke robe, dok je tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da navedena pozajmica nije bila korištena u tu svrhu, već za zatvaranje obveza koje je društvo M. i. J. d.o.o., zajedno s M. J., imalo prema Z. b. d.d. po osnovi kredita za kupnju dionica trgovačkog društva I. d.o.o. Žalitelj tvrdi kako je to učinjeno temeljem ugovora o asignaciji od 5. ožujka 1997. koji je, po ocjeni žalitelja, poslužio za „papirnato“ pravdanje i prikrivanje fiktivnog temelja za prosljeđivanje gotovinskog iznosa za otplatu duga po osnovi kredita za otkup dionica. Stoga državni odvjetnik smatra da ovakvo postupanje optuženika nedvosmisleno ukazuje na to da je on u trenutku zaključenja ugovora o kratkoročnoj pozajmici znao da će se pozajmljeni novac iskoristiti za kupnju dionica društva I. d.o.o. odnosno da će se na taj način M. J. pribaviti osobna korist u visini ugovorene pozajmice.

 

6.2. Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, nasuprot ovakvim tvrdnjama žalitelja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, provedene dokaze i utvrđene činjenice, u trenutku zaključenja ovog ugovora nije znao da trgovačko društvo M. i. J. d.o.o. neće moći vratiti danu pozajmicu, bez obzira na tadašnje rezultate poslovanja navedenog društva i blokadu računa koja je nastupila 11. lipnja 1996. Naime, iz iskaza ispitanih svjedoka N. K. i B. Ž. te nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije dipl.oec. R. P. nedvojbeno proizlazi kako su u inkriminiranom razdoblju, bez obzira što je žiro račun navedenog društva već bio blokiran, to isto društvo i društvo N. J. d.d. redovito i normalno poslovali i održavali dotadašnje poslovne odnose. Tako svjedok N. K., koja je u tom razdoblju radila kao knjigovođa u društvu N. J. d.d., navodi kako je to društvo bilo poslovno povezano s društvom M. i. J. d.o.o., a koje je u tom razdoblju, unatoč blokadi računa, i nadalje isporučivalo suhomesnate proizvode po brojnim trgovinama društva N. J. d.d., a što u bitnome potvrđuje i svjedok B. Ž. navodeći da, iako su ta dva društva bila dvije statusno odvojene firme, u naravi su funkcionirala kao jedno, pri čemu se pazilo da se niti jednoj od tih tvrtki ne naškodi, a što je i logično i životno budući da je tijekom provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno kako je M. J. bio 100%-tni vlasnik društva M. i. J. d.o.o. i većinski vlasnik (78%-tni) društva N. J. d.d. Kada se uz navedeno imaju u vidu činjenice koje su kao takve nedvojbeno utvrđene iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije, da su navedena društva tijekom 1995. i 1996. bila u stalnom i permanentnom poslovnom odnosu, s prometom koji je godišnje premašivao iznos od 2.000.000,00 kuna, pri čemu su se odnosi međusobnih potraživanja i dugovanja konstantno i često mijenjali, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o interesno i poslovno povezanim trgovačkim društvima koja su poslovala dugi niz godina te koja su i u vrijeme potpisivanja ugovora o kratkoročnoj pozajmici međusobno poslovala bez bilo kakvog prekida ili ograničenja suradnje. Isto tako, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da takvi konkretni i realni poslovni odnosi između navedenih poslovnih subjekata, bez obzira na blokadu žiro-računa jednog od tih društava koje je primilo tu pozajmicu, u tom trenutku niti po jednom poslovnom pokazatelju nisu mogli izazvati kod optuženika opravdanu sumnju da navedena pozajmica neće biti vraćena u roku, a kako je to bilo ugovoreno zaključenim ugovorom i kasnijim anexom tog istog ugovora. Naime, upravo iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije nedvojbeno proizlazi da u to vrijeme (sve do 2002., kada je došlo do promjene zakona) nije bilo zapreke da društvo M. i. J. d.o.o., koje je bilo u blokadi žiro-računa, svoje obveze prema drugim trgovačkim društvima, pa tako i prema davatelju pozajmice, izvršava koristeći se kompenzacijama ili cesijama odnosno korištenjem bezgotovinskog načina plaćanja društva koje je u blokadi. S druge strane to što je u tom trenutku, na čemu inzistira žalitelj, društvo M. i. J. d.o.o. već dugovalo društvu N. J. d.d. iznos od 92.342,20 kuna za kupljenu robu, i po ocjeni drugostupanjskog suda, nije od utjecaja na ranije iznesenu ocjenu jer navedena društva treba promatrati u jednom dinamičnom i međuzavisnom poslovnom procesu, a ne statički, s obzirom da su se konkretni odnosi međusobnih potraživanja i dugovanja u navedenom razdoblju mijenjali na dnevnoj bazi, kako u pozitivnom, tako i u negativnom obliku za svako od ovih društava, u zavisnosti od zaključenih, realiziranih i naplaćenih poslovnih odnosa.

 

6.3. Također nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženik, potpisivanjem posebnog naloga za prijenos sredstava u iznosu od 1.450.000,00 kuna od 1. ožujka 1997. u korist računa M. J. otvorenog kod Z. b.d.d., poslovnice Z., postupao kako bi na taj način istome pribavio nepripadnu imovinsku korist, iako je prema zaključenom ugovoru o asignaciji taj novčani iznos trebao biti uplaćen na žiro-račun društva M. i. J. d.o.o., a ne na račun M. J. kao fizičke osobe.

 

6.4. Naime, na temelju provedenog dokaznog postupka, a osobito pročitanog dopisa Z. b. d.d. Z. (list 1254 spisa predmeta) te nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije i utvrđenih odlučnih činjenica, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako nije nedvojbeno dokazano da bi optuženik, kao odgovorna osoba društva N. J. d.d., temeljem ugovora o asignaciji ovu pozajmicu u iznosu od 1.450.000,00 kuna uplatio na račun otvoren kod navedene banke, pri tome znajući da se radi upravo o računu M. J. kao fizičke osobe. To prvenstveno proizlazi, a kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, iz prethodno citiranog dopisa banke na temelju kojega je, bez bilo kakve sumnje, utvrđeno da nije moguće odgovoriti na pitanje tko je stvarni vlasnik računa otvorenog kod Z. b. d.d., poslovnice u Z., a na koji je izvršena uplata novčanog iznosa od 1.450.000,00 kuna, a koji dokaz direktno i bez bilo kakve sumnje demantira navode iz optužnice, kod kojih državni odvjetnik ustrajava i u izjavljenoj žalbi, da je novac uplaćen na privatni račun M. J. i da je to optuženik, kada je dao nalog za uplatu, izričito znao. Kad se uz navedeno, s druge strane, ima u vidu i činjenica koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije da optuženik, kao odgovorna osoba društva N. J. d.d., nije imao mogućnost utjecaja na to kuda će primatelj novčane pozajmice (društvo M. i. J. d.o.o.) usmjeriti odobrenu pozajmicu, a u konkretnom slučaju to je bio račun otvoren kod Z. b. d.d., poslovnice u Z., za koji tijekom dokaznog postupka nije na nedvojbeni način utvrđeno kome je pripadao, ali je utvrđeno da zasigurno nije pripadao M. J., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da optuženik, kao odgovorna osoba davatelja pozajmice, nije imao mogućnosti utjecati na to gdje će novčana sredstva, koja su dana kao pozajmica, biti usmjerena i na koji će konkretno račun biti uplaćena, jer to isključivo i jedino ovisi o volji i želji primatelja pozajmice (odgovorne osobe u društvu M. i. J. d.o.o.). Pri tome treba također imati u vidu i onaj dio nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije u kojem je vještak decidirano naveo da optuženik, a kada je potpisivao poseban nalog za prijenos sredstava koja su bila odobrena kao kratkoročna pozajmica, nije bio dužan provjeravati na čiji se račun kod Z. b. d.d., poslovnice Z. ta sredstva uplaćuju, jer o tome kako i na koji način će se sredstva pozajmice koristiti isključivo odlučuje primatelj pozajmice, dok, s druge strane, davatelj pozajmice na to nema nikakav utjecaj. Stoga je, u tom pogledu, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, potpuno irelevantno, a što potvrđuje i naprijed navedeni vještak, jesu li novčana sredstva koja su dana kao pozajmica upotrijebljena u svrhu koja je navedena u ugovoru o pozajmici (nabavka trgovačke robe) ili su ta sredstva iskorištena u neku drugu svrhu odnosno za zatvaranje dugovanja prema banci po osnovi kredita za kupnju dionica jer o tome optuženik, kao odgovorna osoba u društvu koje je dalo kratkoročnu pozajmicu, ne može odlučivati i na to ne može utjecati. Slijedom navedenog, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se na temelju ovakvog postupanja optuženika te naknadnog postupanja primatelja pozajmice, a vezano za uplatu i korištenje sredstava pozajmice, na čije postupanje optuženik nije imao nikakve mogućnosti utjecaja, ne može zaključivati na nedvojbeni način o tome da je optuženik u konkretnoj situaciji znao da pozajmica neće biti vraćena odnosno da će ista biti iskorištena kako bi M. J. sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist, jer za tako nešto nema niti jednog dokaza. To što je uslijed radnji i postupaka primatelja pozajmice odnosno društva M. i. J. d.o.o., na koje optuženik nije imao niti mogao imati utjecaja kao odgovorna osoba davatelja pozajmice, temeljem ugovora o asignaciji M. J. ostvario dobit od 1.450.000,00 kuna nije od utjecaja na ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda da za to odgovornost ne snosi optuženik te da zbog toga on za to niti ne može biti kazneno odgovoran.

 

6.5. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije proizlazi da, nakon što su ovim sredstvima pozajmice podmirene obveze po osnovi kredita za otkup dionica društva I. d.o.o. za društvo M. i. J. d.o.o. i M. J., kao fizičke osobe, naknadno nije došlo do promjene vlasništva dionica društva I. d.o.o. sa M. J. na društvo M. i. J. d.o.o., a niti je u poslovnim knjigama navedenog društva došlo do knjiženja potraživanja prema M. J., kao fizičkoj osobi, a što su sve okolnosti koje se tiču reguliranja vlasničkih odnosa između M. J. i navedenog društva i kao takve nisu od bilo kakvog utjecaja na ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na konkretno postupanje i kaznenu odgovornost optuženika za inkriminirano kazneno djelo.

 

6.6. Isto tako nije u pravu žalitelj kada u okviru ove žalbene osnove ističe da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Argumentirajući ovaj dio navedene žalbene osnove državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazni prijedlog da se od Z. b. d.d. Z. pribavi podatak o tome jesu li vraćena sredstva po ugovoru o dugoročnom kreditu od 20. veljače 1995. za kupnju dionica društva I. d.o.o. Smatra da bi se time moglo doći do utvrđenja jesu li ta sredstva za povrat kredita uplaćena s privatnog računa M. J., a na koja su prethodno uplaćena od strane društva N. J. d.d. pa bi se time, zaobilaznim putem, moglo doći do odgovora na pitanje tko je imatelj računa otvorenog kod Z. b. d.d., poslovnice Z., a koji je naznačen u posebnom nalogu za prijenos sredstava od 1. ožujka 1997.

 

6.7. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, po ocjeni suda drugog stupnja, s pravom je prvostupanjski sud odbio ovaj dokazni prijedlog jer iz podneska (dopisa) Z. b. d.d. Z. (list 1254 spisa predmeta) proizlazi kako je banka, temeljem članka 160. Zakona o kreditnim institucijama, dužna čuvati isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje kao i isprave o ostalim promjenama na temelju kojih su podaci uneseni u poslovne knjige banke najmanje 11 (jedanaest) godina, pa kada se ima u vidu činjenica da je na temelju ugovora o dugoročnom kreditu broj partije … sklopljenog 20. veljače 1995. za kupnju dionica trgovačkog društva I. d.o.o. izvršen prijenos dionica između navedenog društva i M. J. 29. prosinca 1997. (ugovor na listu 289-292 spisa predmeta), tada je više nego očigledno da se zbog znatnog proteka vremena od tada pa do danas (više od 19 godina) navedeni podatak ne bi mogao pribaviti jer ga banka, sukladno članku 160. Zakonu o kreditnim institucijama, nije dužna toliko dugo čuvati. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o odugovlačećem i nevažnom dokaznom prijedlogu zbog čega ga je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja s pravom odbio provesti.

 

6.8. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, nasuprot žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tijekom dokaznog postupka nije na potpuno nedvojbeni način utvrđeno i dokazano da bi optuženik znao i bio svjestan toga da društvo M. i. J. d.o.o. neće biti u mogućnosti vratiti danu pozajmicu zbog lošeg poslovanja toga društva i blokade žiro-računa te da je bio svjestan toga da će navedena pozajmica biti uplaćena u korist računa M. J., kao fizičke osobe, a ne na račun društva, kako bi na taj način istome pribavio nepripadnu imovinsku korist u visini isplaćene pozajmice, a čime je istovremeno društvu N. J. d.d. u tom istom iznosu nanio štetu.

 

6.9. Kako prema tome žalbom državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju ispravnost zaključaka i činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, s obzirom da je činjenično stanje na pravilan način i u potpunosti utvrđeno, to je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

7. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08.-19. presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. rujna 2021.