- 1 -              I Kž 692/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 692/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene E. M. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 19. listopada 2018. broj K-2/2018, u sjednici održanoj 22. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optužene E. M. M. i branitelja optuženice, odvjetnika mr. sc. I. B.,

presudio je:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optužene E. M. M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.               Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optužena E. M. M. proglašena je krivom zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje je, na temelju tih zakonskih odredaba te uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci.

1.1.           Na temelju članka 455. stavka 2. točke 7. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 54. KZ/11. optuženoj E. M. M. je u tu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 2. veljače 2016. do 19. travnja 2016. te od 27. srpnja 2017. do 27. rujna 2017.

1.2.           Na temelju članka 455. stavka 2. točke 8. ZKP/08. u vezi s člankom 79. stavkom 2. ZKP/08. (pravilno bi bilo KZ/11.), od optužene E. M. M. oduzet je jedan kuhinjski nož sa smeđom drvenom drškom ukupne dužine 27,5 centimetara, s oštricom dužine 13,5 centimetara, a koji nož je oduzet temeljem zapisnika o očevidu PU zadarske, I PP od 2. veljače 2016. godine.

1.3.           Na temelju članka 455. stavaka 1. i 2. točke 8. u vezi s člankom 148. stavkom 1. i člankom 145. stavcima 1., 2. i 3. ZKP/08. optuženoj E. M. M. naloženo je da podmiri stvarne troškove kaznenog postupka u iznosu od ukupno 23.665,55 kn te paušalnu svotu troškova kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 kn, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sve u roku od 15 dana računajući od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

2.               Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optužena E. M. M..

2.1.           Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicu osudi na strožu kaznu zatvora bez primjene odredaba o ublažavanju kazne.

2.2.           Optužena E. M. M. žalbu je podnijela po branitelju, odvjetniku mr. sc. I. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi je se optužbe, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a sasvim podredno da se preinači u odluci o kazni. U žalbi je zatražena obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

3.               Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženice u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.
4.               Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5.               Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optužene E. M. M. i branitelja optuženice, odvjetnika mr. sc. I. B., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je o sjednici uredno obaviješten.
6.               Žalbe državnog odvjetnika i optužene E. M. M. nisu osnovane.
7.               Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optužena E. M. M. tvrdi da su razlozi o obliku krivnje proturječni i nejasni. Ističe, naime, da su argumenti kojima je prvostupanjski sud obrazložio da je ona kazneno djelo počinila s izravnom namjerom proturječni jer da udarac "do srednjeg intenziteta" nije ništa drugo već udarac "slabog intenziteta" pa do maksimalno "srednjeg". Nadalje, da prvostupanjski sud istovremeno propušta utvrditi ili makar dati značenje činjenici da je ubodni kanal dug svega 2 cm te da nož nije ušao više od vrha oštrice u tijelo oštećenika upravo radi jačine udarca "do srednjeg intenziteta".

7.1.           Svoj zaključak da je optužena E. M. M. kazneno djelo zbog kojeg ju je proglasio krivom pokušala počiniti s izravnom namjerom prvostupanjski sud je obrazložio time da je ona bila svjesna da je nož kojim je ubola oštećenog D. L. u lijevu stranu prsišta, i to neposredno u blizinu srca, zamahom do srednjeg intenziteta, podobno sredstvo za usmrćenje oštećenika, a kako je ona to ponašanje i ubod u vitalni dio tijela željela kao takvo i kao svoje, postupala je s izravnom namjerom (stranica 17., odlomak 2. pobijane presude). Pri tome je utvrđenje prvostupanjskog suda da je ubod oštećeniku bio zadan silom do srednjeg intenziteta utemeljen na nalazu i mišljenju stalnog sudskomedicinskog vještaka, prof. dr. sc. D. M.. Taj je vještak, čiji nalaz i mišljenje je, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim jer ga je dala stručna i za ishod ovog kaznenog postupka nezainteresirana osoba, između ostaloga, naveo i da je realna opasnost za život oštećenika nastupila već trenutkom ozljeđivanja, prvenstveno uslijed krvarenja iz ozlijeđenog tkiva pluća, pri čemu je prijeteći smrtni ishod otklonjen odgovarajućom i pravodobnom medicinskom intervencijom.

7.2.           Imajući, dakle, na umu i povezujući sve prethodno izloženo, potpuno su neprihvatljive žalbene tvrdnje optužene E. M. M. kojima ona daje vlastito tumačenje intenziteta uboda i s tim povezanog sugeriranja blažeg oblika krivnje prilikom inkriminiranog joj postupanja.

7.3.           Isto vrijedi i za daljnji žalbeni navod optužene E. M. M. da je prvostupanjski sud propustio utvrditi ili makar dati odgovarajući značaj činjenici da je ubodni kanal dug svega 2 cm te da nož nije ušao u tijelo oštećenika više od vrha oštrice upravo zbog jačine udarca "do srednjeg intenziteta". Ovaj je žalbeni navod, osim toga i netočan. Naime, u pisanom nalazu i mišljenju stalnog sudskomedicinskog vještaka, prof. dr. sc. D. M. (stranica 3. pisanog nalaza i mišljenja, odnosno list 343 spisa) navedeno je da je ozljeda započela ubodnim otvorom duljine oko 2 cm na lijevoj polovici prednje strane prsnog koša na koji se nastavio ubodni kanal kroz meka tkiva stjenke prsnog koša s prodorom u lijevo prsište i zahvaćanjem gornjeg režnja lijevog plućnog krila u kojem je kanal i završio, s posljedičnim obilnim krvarenjem u lijevo prsište.

7.4.           Budući da je, dakle, prvostupanjski sud svoj zaključak da je optuženica s izravnom namjerom počinila kazneno djelo zbog kojeg ju je proglasio krivom obrazložio jasnim, dostatnim i logičnim razlozima među kojima nema nikakvog, a pogotovo ne znatnog proturječja, u pobijanoj presudi nije ostvarena prethodno istaknuta bitna postupovna povreda koju žalbom ističe optužena E. M. M.. Izloženom žalbenom argumentacijom, kao i dijelovima žalbe kojima se ukazuje na nalaz i mišljenje vještakinje doc. dr. sc. E. D.-H. (na koje navode je odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske presude koji se odnosi na žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), ova žaliteljica, nezadovoljna utvrđenjem prvostupanjskog suda koje se odnosi na krivnju optuženice odnosno njenu namjeru da ubije oštećenog D. L., zapravo nastoji sugerirati drugačije zaključke, tj. onakve kakvi bi umanjivali njezinu kaznenopravnu odgovornost. Međutim, bez uspjeha.

8.               Žaleći se zbog povrede prava na pravično suđenje, optužena E. M. M. u žalbi tvrdi da se pobijana presuda temelji isključivo na iskazu oštećenog D. L. danom u stadiju istrage, a kako je on ispitan desetak dana nakon inkriminiranog događaja u bolnici, u sobi intenzivne njege, a ona tom ispitivanju nije prisustvovala niti je na to bila pozvana, za nju je to nekonfrontirani dokaz. Time da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, koja je, po mišljenju optuženice, evidentna kada se uzme u obzir da je oštećenik potom u dva navrata na raspravi pred sudskim vijećem i u njezinoj prisutnosti u cijelosti porekao raniji iskaz.

8.1.           Istaknutim žalbenim navodima optužena E. M. M. zapravo upire na povredu odredbe članka 411. stavka 4. ZKP/08., prema kojoj se na iskazu svjedoka koji nije ispitan na način propisan člancima 234. i 235. ZKP/08. ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda. Međutim, oštećeni D. L. je u istrazi bio ispitan u skladu s odredbom članka 235. ZKP/08. Naime, on je u svojstvu svjedoka ispitan na dokaznom ročištu koje je vodio sudac istrage Županijskog suda u Zadru 17. veljače 2016. u Općoj bolnici u Zadru, a tom ispitivanju je, uz zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Zadru, bila prisutna i tadašnja braniteljica optužene E. M. M., odvjetnica D. P. (listovi 154 do 155 spisa). Prema tome, taj iskaz oštećenog D. L. jest konfrontirani dokaz, čime su ispunjene pretpostavke za njegovo korištenje u dokaznom postupku na raspravi, kako u slučaju ostvarenja nekog od razloga za njegovo čitanje sukladno članku 431. stavku 1. ZKP/08., tako i u slučaju potrebe njegova korištenja sukladno članku 426. ZKP/08.

8.2.           Stoga prvostupanjski sud, time što je pobijanu presudu utemeljio i na tom dokazu, nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 411. stavkom 4. ZKP/08., na koju očito upire ova žaliteljica, a nije ni teško povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. i 5/14. – pročišćeni tekst) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. dalje: Konvencija), dok je činjenica da je oštećeni D. L. potom u dva navrata na raspravi u prisutnosti optuženice iskazivao drugačije odlučna za ocjenu vjerodostojnosti i dokazne snage iskaza oštećenog D. L.. Međutim, to je sasvim drugo pitanje, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja ove odluke.

9.               Slijedom iznesenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11., stavka 2. te stavka 3. u vezi s člankom 411. stavkom 4. ZKP/08. koje u žalbi izrijekom ili posredno ističe optužena E. M. M., a niti koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19. pazi po službenoj dužnosti.
10.           Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optužena E. M. M. ističe da postoje četiri verzije događaja – njezina, oštećenikova iz istrage, oštećenikova s rasprave i ona svjedoka N. G., pri čemu tvrdi da iskaz oštećenog D. L. iz istrage nije dostatan za osudu, da je ona (optuženica) čitavo vrijeme govorila istinu, dok je svjedok G. prilagođavao svoj iskaz te nije govorio istinu. Budući da u pogledu najvažnije sporne činjenice – na koji je način došlo do ozljeđivanja oštećenika D. L. – postoji nekoliko proturječnih dokaza od kojih je najvažniji iskaz oštećenika, dok je iskaz svjedoka G. neistinit, pri čemu u konačnici ta činjenica nije utvrđena izvan svake razumne sumnje, žaliteljica smatra da je trebalo primijeniti načelo iz članka 3. stavka 2. ZKP/08.

10.1.      Istaknutim žalbenim tvrdnjama optužena E. M. M. daje svoju ocjenu vjerodostojnosti i značaja izvedenih dokaza u pogledu utvrđivanja najvažnije sporne činjenice – tko je od tri sudionika predmetnog događaja oštećenom D. L. nožem zadao ubodnu ranu lijeve strane prsišta s posljedicom laceracije lijevog plućnog krila – ona, sam oštećenik ili svjedok N. G., a sve s ciljem da od sebe otkloni kaznenu odgovornost za pokušaj počinjenja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašena krivom. Međutim, bez uspjeha.

10.2.      Naime, prilikom prvog ispitivanja u istrazi oštećeni D. L. određeno je naveo da mu je tu ozljedu zadala upravo optužena E. M. M.. Opisujući kako se to dogodilo, naveo je da su, nastavno na verbalni, a potom i fizički sukob do kojih je između njih došlo, njih dvoje stajali ispred šanka u kuhinji na kojem su stajali kuhinjski noževi, udaljeni jedan od drugoga oko pola metra, pri čemu je šank bio između njih, dok je svjedok G. bio udaljen od njih oko jedan metar. On (oštećenik) da je bacio nož optuženici preko šanka rekavši joj: „Ajde me zakolji ako imaš muda“, a do samog uboda da je došlo tako što su se njih dvoje od početnih pozicija počeli približavati jedno drugome, pri čemu je optužena E. M. M. cijelo vrijeme imala nož u ruci. Kada su se našli na istoj strani šanka, optuženica ga je ubola tim nožem zamahnuvši rukom iz gornje pozicije tako da joj je šaka bila u blizini glave, a svjedok G. je tada skočio na nju.

10.3.      Prilikom iskazivanja na raspravi pred prvostupanjskim sudom 5. travnja 2017. oštećeni D. L. je promijenio iskaz navevši da je u jednom trenutku tijekom zavade i gurkanja između njega i optuženice on njoj rekao: „Ajde ubij me ako baš hoćeš“, a na to da je optužena E. M. M. uzela nož kojega joj je on dao, ali više "iz zafrkancije". Dok je ona držala taj nož u ruci, on joj ga je istrgnuo iz ruke i pogodio se u predjelu prsišta, a optužena E. M. M. mu je odmah stavila ručnik na prsa kako bi zaustavila krvarenje. Pojašnjavajući kako se sam ubo, naveo je da je najprije taj nož dao optuženici u ruku, a ona da ga je uhvatila za dršku i držala s obje ruke te se počela tresti, a da je on onda uhvatio nož za dršku i povukao ga te se ubo, dok je ona pustila nož jer ju je on uhvatio za ruku. Prilikom ispitivanja na raspravi 3. srpnja 2018. oštećenik je naveo da u cijelosti ostaje kod svog iskaza s rasprave od 5. travnja 2017., a da se svog prvog iskaza iz istrage, koji mu je predočen i pročitan, uopće ne sjeća i da je sve što je navedeno na zapisniku sačinjenom od strane suca istrage u bolnici neistina.

10.4.      Prvi oštećenikov iskaz dan u istražnom stadiju ovog kaznenog postupka prvostupanjski je sud, po stanovištu ovoga suda, pravilno ocijenio vjerodostojnim jer se on, osim što je u skladu s materijalnim dokazima, i prema utvrđenju stalnog sudskomedicinskog vještaka, prof. dr. sc. D. M., uklapa u mehanizam nastanka ozljede koju je oštećeni D. L. zadobio inkriminirane zgode. Naprotiv, iskazi oštećenika dani na raspravi pred prvostupanjskim sudom te na djelomičnoj rekonstrukciji događaja su, i prema ocjeni ovoga suda, nevjerodostojni i usmjereni tome da se optuženicu oslobodi od kaznenopravne odgovornosti. Osim što su, naime, raspravni iskazi oštećenika u suprotnosti s utvrđenjima stalnog sudskomedicinskog vještaka, prof. dr. sc. D. M. (što je nastavno detaljnije obrazloženo), treba imati na umu i nespornu činjenicu da su oštećeni D. L. i optužena E. M. M. nakon inkriminiranog događaja u više navrata kontaktirali (izlist telefonskih poziva na listovima 347 do 347a spisa, kao i navodi same optuženice da se čula s oštećenikom, dok mu je njezina majka u dva-tri navrata nosila hranu), zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je oštećenik svoj prvotni iskaz promijenio upravo zbog utjecaja optuženice.

10.5.      Opisujući karakteristike ozljede koju je oštećeni D. L. zadobio kritične zgode, stalni sudskomedicinski vještak, prof. dr. sc. D. M. je u svom nalazu i mišljenju zaključio da se takva ozljeda viđa kao posljedica uboda od strane drugih osoba, ali da rana jednakih svojstava može nastati i u okolnostima samoozljeđivanja tj. na način da osoba ubode samu sebe. Razmotrivši različite varijante načina zadobivanja te ozljede prema iskazima oštećenika D. L., vještak je utvrdio da se ta ozljeda u cijelosti uklapa u onu dinamiku događaja koju je oštećenik opisao u svom prvom iskazu, odnosno da je do nje moglo doći tako što je optužena E. M. M. nožem ubola oštećenika u prsa stojeći mu više s desna na nešto povišenoj razini u odnosu na njega te zamahnuvši rukom u kojoj je držala nož prema njegovim prsima, odozgo ukoso prema dolje. S druge strane, prema vještaku, opis dinamike inkriminiranog događaja iz raspravnog iskaza oštećenog D. L. nejasan je i time i manje podoban za analiziranje. Iako se, naime, ozljeđivanje na način opisan u tom oštećenikovom iskazu – nakon otimanja za nož oštećeni L. je nož držao u svojoj ruci te ga je nehotice povukao i ubo se u prsa – po vještaku ne može apsolutno isključiti, protiv te je varijante događaja više elemenata. Prije svega, smjer ubodnog kanala kakav je utvrđen kod oštećenika prvenstveno bi bio očekivan u slučaju voljnog usmjeravanja (namještanja) vrška noža prema prsima i ukoso prema dolje, dok bi kod nehotične kretnje ruke koja drži nož (u okolnostima otimanja za nož) bilo primarno za očekivati nastanak rezne rane. Osim toga, oštećeni D. L. je naveo da je u trenutku koji je prethodio ubodu nož bio samo u njegovoj ruci, zbog čega nije bilo razloga za nagli, trzajni pokret, odnosno povlačenje noža prema sebi, jer bi otimanje noža tada već bilo dovršeno, a pogotovo nije bilo za očekivati da bi oštećenik tada držao nož s vrškom usmjerenim prema svojim prsima jer takav položaj ruke u pokretu povlačenja sa sudskomedicinskog stanovišta nije ni fiziološki ni životan.

10.6.      Vještak prof. dr. sc. D. M. je, nakon sudjelovanja na očevidu i djelomičnoj rekonstrukciji tijekom koje su oštećeni D. L., svjedok N. G. i optužena E. M. M. na mjestu događaja prikazali svoje verzije događaja te sagledavanja prikazanih varijanti događaja, zaključio da iskazivanje i pokazivanje sudionika nije donijelo gotovo nikakve nove elemente koji bi utjecali na njegove tvrdnje iz osnovnog nalaza i mišljenja. Naime, svjedok G. nije vidio trenutak uboda, optužena E. M. M. je negirala da bi ona ubola oštećenika, dok je dinamika otimanja noža iz ruku optuženice koju je prezentirao oštećeni D. L. posve nepodesna za nastanak ozljede koja je kod njega utvrđena. Od novoprikupljenih podataka vještak je posebno istaknuo izjavu optužene E. M. M. da je ona ljevoruka te je utvrdio da je ta okolnost dodatno poduprla varijantu u kojoj bi upravo ona zadala ubod oštećeniku, i to na način kako je to oštećeni L. opisao u svom prvom iskazu u istrazi, jer je prirodni i očekivani smjer ubodnog kanala u situaciji kada napadač drži nož u lijevoj ruci i njime zamahuje prema prsima druge osobe upravo onaj koji je utvrđen medicinskom obradom oštećenika, odnosno smjer ubodnog kanala, promatrano u sve tri osi u prostoru, odgovara ubodu zadanom od strane ljevoruke osobe.

10.7.      Svjedok N. G. je, protivno žalbenim tvrdnjama optuženice, u pogledu bitnih činjenica dosljedno iskazivao tijekom cijelog ovog postupka navodeći da sam trenutak uboda nije vidio, no da se sjeća da se oštećenik u jednom trenutku uhvatio za prsa i rekao: „Srce mi je probola, ubola me u srce, umrijeti ću“, a nakon toga je vidio nož u ruci optužene E. M. M..

10.8.      U odnosu na činjenicu da su daktiloskopskim pretragama tog noža na oštrici pronađena dva fragmentarna traga papilarnih linija jagodice istog prsta za koja je daktiloskopskim vještačenjem utvrđeno da je riječ o otiscima kažiprsta lijeve ruke svjedoka N. G., treba imati na umu da je taj svjedok već u svom prvom iskazu danom u ovom postupku 2. veljače 2006. objasnio da je, nakon što je čuo oštećenika kako govori da mu je srce probola i da će umrijeti, a u ruci optuženice vidio nož, taj nož on uzeo iz njezine ruke i bacio ga negdje u kuhinju. Osim što je svjedok G., dakle, tijekom cijelog ovog postupka dosljedno iskazivao u pogledu odlučnih činjenica, njegov je iskaz u skladu i s prvim iskazom oštećenika i u skladu s materijalnim dokazima, zbog čega ga je, i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim.

10.9.      Optužena E. M. M. nije u pravu ni kada u žalbi tvrdi da je iskaz svjedoka N. G. neistinit i zbog toga što je on u stadiju istrage bio glavni osumnjičenik. Naime, kaznena prijava protiv N. G. odbačena je 23. veljače 2016. (tri tjedna nakon inkriminiranog događaja), nakon što je oštećeni D. L. 17. veljače 2016. dao svoj prvi iskaz u ovom postupku, u kojemu je naveo da je njegovom ozljeđivanju prethodio sukob s optuženom E. M. M. u kojemu G. nije sudjelovao te da ga je nožem napala i ubola upravo optuženica.

10.10.  Obranu optužene E. M. M. prema kojoj je svjedok G. iz njezinih ruku izvukao nož i njime nehotice ubo oštećenika u srce tako što je tim nožem išao sebi preko ramena, pri čemu sam trenutak uboda ona nije vidjela jer je ispred nje stajao svjedok G., dok je oštećenik bio iza njega, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio nevjerodostojnom, neživotnom i usmjerenom izbjegavanju kaznene odgovornosti. Naime, osim što je obrana optuženice u suprotnosti s iskazom svjedoka N. G. (kojega je, kao što je već prethodno navedeno, prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim), ona je i u suprotnosti, kako s prvim iskazom samog oštećenog D. L. danim u stadiju istrage (koji iskaz je prvostupanjski sud također, kao što je već prethodno navedeno, pravilno ocijenio vjerodostojnim), tako i s njegovim iskazom s rasprave. Ovo tim više kada se ima na umu da je dinamika nastanka ozljede oštećenika kako ju je on opisao u svom prvom iskazu potvrđena i od strane stalnog sudskomedicinskog vještaka, prof. dr. sc. D. M.. Pri tome treba istaknuti da je varijantu u kojoj je ubod oštećenom D. L. zadala upravo optužena E. M. M., i to na način kako je to oštećenik opisao u svom prvom iskazu u stadiju istrage dodatno potkrijepila i činjenica utvrđena upravo na temelju navoda same optuženice s djelomične rekonstrukcije, a to je da je ona ljevoruka (o čemu je već prethodno detaljnije rečeno).

11.           Optužena E. M. M. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti i dovesti u vezu s njezinom krivnjom i njezino postupanje nakon djela, odnosno nespornu činjenicu da je ona ručnikom pritisnula ubodnu ranu oštećenom D. L. do dolaska hitne pomoći i time posve sigurno omogućila da liječnička intervencija bude pravovremena i da se spasi život oštećenika. Smatra da iz toga, sve da je i zadala inkriminirani ubod, proizlazi da nije postupala s izravnom namjerom usmrćenja oštećenika.

11.1.      Ovim se žalbenim navodima, iako su istaknuti u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zapravo osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o krivnji optuženice odnosno njenoj namjeri da ubije oštećenog D. L.. Međutim, bez uspjeha. Naime, u žalbi opisano postupanje optužene E. M. M. nakon što je oštećeni D. L. već uboden uslijedilo je, dakle, nakon što je kazneno djelo već pokušano. Stoga se to naknadno postupanje optuženice ne može promatrati u kontekstu utvrđivanja bitnih obilježja kaznenog djela, odnosno na temelju njega zaključivati o obliku krivnje optuženice u vrijeme kada je ona poduzela samu radnju kojom je pokušala počiniti predmetno kazneno djelo.

12.           Optužena E. M. M. također tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi izostavio dio iskaza psihijatrijske vještakinje, doc. dr. sc. E. D.-H. koja je navela da bi postupak optuženice "bio poduzet bez razmišljanja i razmatranja posljedica". Žaliteljica zaključuje da iz toga proizlazi neizravna namjera jer da onaj tko postupa bez razmišljanja i razmatranja posljedica ne postupa s ciljem da počini kazneno djelo, već pristajući na posljedicu.

12.1.      Prije svega, stalna sudska vještakinja medicinske struke iz područja psihijatrije, doc. dr. sc. E. D.-H. u svom je pisanom nalazu i mišljenju, opisujući značajke dissocijalnog poremećaja ličnosti kojega je utvrdila kod optužene E. M. M., navela da osobe s takvim poremećajem ličnosti (dakle, općenito, a ne konkretna optuženica) odluke donose u trenutku bez razmišljanja ili razmatranja posljedica za sebe ili druge (stranica 10. pisanog nalaza i mišljenja, odnosno list 360 spisa). Ni u jednom dijelu svog pisanog nalaza i mišljenja, a ni prilikom iskazivanja na raspravi ova vještakinja nije takvim ocijenila, odnosno opisala postupanje optužene E. M. M. u konkretnom inkriminiranom događaju. Nadalje, prilikom izvanraspravnog ispitivanja u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom 30. srpnja 2018. vještakinja je pojasnila da je razdražljivost dio karaktera optuženice s obzirom na njezin poremećaj ličnosti jer takve osobe lako planu i na najmanji povod.

12.2.      Prema tome, i ovdje se radi o nastojanju optužene E. M. M. da kroz tvrdnju o istaknutoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz konteksta svega onoga što proizlazi iz psihijatrijskog vještačenja izdvoji i istakne samo onaj dio koji odgovara njezinom prikazu vlastitog postupanja u smislu umanjenja njegovog kriminalnog značaja i da tom izdvojenom dijelu dade potpuno drugačije značenje od onoga kakvo ono zapravo ima. Imajući, dakle, u vidu da je vještakinja doc. dr. sc. D.-H. pojasnila da je razdražljivost dio karaktera optuženice s obzirom na dissocijalni poremećaj ličnosti koji je kod nje utvrdila, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je vještakinja time otklonila mogućnost da je optuženica inkriminirane zgode postupala s nižim oblikom krivnje bez razmišljanja i razmatranja posljedica.

13.           Optuženica nije u pravu ni kada tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja njezinih dokaznih prijedloga, i to prijedloga za provođenje kontrolnog sudskomedicinskog vještačenja na okolnosti mogućnosti nastanka ozljede oštećenika te prijedloga za provođenje toksikološkog vještačenja radi utvrđivanja na koji način je akutno pijano stanje kod nekih od sudionika inkriminiranog događaja utjecalo na njihove kognitivne sposobnosti i mogućnost prisjećanja događaja, a s obzirom na to da su oni bili pod značajnim utjecajem alkohola, ali i droge.

13.1.      Prije svega treba reći da su navedeni prijedlozi nisu bili usmjereni na dokazivanje nekih odlučnih činjenica koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, već na provjeru vjerodostojnosti već izvedenih dokaza koji su se odnosili na važne činjenice. Zbog toga ustrajavanje u žalbi na potrebi njihovog izvođenja ne opravdava žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već osporavanje pravilne ocjene provedenih dokaza i utvrđenja utemeljenih na njima, čime se, zapravo, pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja.

13.2.      Suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno odlučio odbiti kao odugovlačeće istaknute dokazne prijedloge obrane, a za svoju je odluku dao jasne, dostatne i valjane razloge koji su ovome sudu u cijelosti prihvatljivi, tako da se i žaliteljica upućuje odgovarajuće dijelove obrazloženja pobijane presude (stranica 3., odlomci 2. i 3.).

14.           Kako je, dakle, prvostupanjski sud sve personalne i materijalne dokaze izvedene u ovom postupku savjesno i detaljno analizirao te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti i u povezanosti s obranom optuženice, a potom pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši da su se u postupanju optužene E. M. M. ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja pokušaja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. kako je to opisano u izreci pobijane presude, neosnovana je žalba optužene E. M. M. podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.
15.           Pobijana presuda ispitana je i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., a ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optužene E. M. M. bio povrijeđen kazneni zakon.
16.           Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio otegotne okolnosti, a da je precijenio olakotne okolnosti na strani optužene E. M. M., pri čemu da neosuđivanost  i primjereno držanje pred sudom nemaju značaj osobito olakotnih okolnosti, dok izraženo kajanje niti nije utvrđeno jer je optuženica poricala kazneno djelo do kraja postupka. Državni odvjetnik jedinom olakotnom okolnošću na strani optuženice smatra činjenicu da žrtva u ovom ponovljenom postupku nije inzistirala na kaznenom progonu optuženice, što bi se moglo tumačiti kao da su se oni pomirili. Smatra da je optuženicu opravdano osuditi na strožu kaznu zatvora bez primjene odredaba o ublažavanju kazne.

16.1.      Optužena E. M. M. u okviru iste žalbene osnove tvrdi da otegotnih okolnosti na njezinoj strani zapravo nema, dok su stupanj krivnje i jačina povrede zaštićenog dobra pogrešno ocijenjeni otegotnima jer da obje okolnosti predstavljaju i objektivna obilježja kaznenog djela, a da to znači da su dvostruko vrednovane. S druge strane, smatra da su utvrđene joj olakotne okolnosti brojne, a pri tome da je prvostupanjski sud takvima propustio cijeniti činjenice da je ona zapravo spasila život oštećenom D. L. jer je do dolaska hitne pomoći pritiskala ručnikom njegovu ranu i time spriječila da iskrvari, zatim da je prethodno zadobila tjelesne ozljede od strane oštećenika, doprinos oštećenika koji je svojim napadom provocirao događaj te činjenicu da je sam oštećeni L. tražio od suda da optuženicu oslobodi optužbe.

16.2.      Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne. Jednako tako im je, suprotno žalbenim navodima oboje žalitelja, dao pravilan značaj.

16.3.      Tako su optuženoj E. M. M. olakotnima cijenjeni dosadašnja neosuđivanost, primjereno držanje pred sudom, izraženo kajanje zbog događaja, činjenica da ozljeda nanesena oštećenom D. L. ipak nije ostavila trajne posljedice po njegovo zdravlje, zatim okolnost da oštećenik ne inzistira na kažnjavanju optuženice te protek vremena od počinjenja kaznenog djela, dok su joj otegotnim cijenjeni postupanje s izravnom namjerom kao najvišim oblikom krivnje, pri čemu je ona bila smanjeno ubrojiva, kao i jačina povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra koja se očituje u nastupanju teške i po život opasne ozljede oštećenika, pri čemu je smrtni ishod izbjegnut zahvaljujući odgovarajućoj i pravodobnoj liječničkoj intervenciji.

16.4.      Smatrajući da su olakotne okolnosti na strani optuženice takve naravi da se može očekivati da će se svrha kažnjavanja u odnosu na istu postići i blažom kaznom od propisane, prvostupanjski sud je, prema ocjeni ovoga suda, a suprotno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, opravdano primijenio institut ublažavanja kazne i optuženu E. M. M. za pokušaj kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine i deset mjeseci. Upravo takva kazna je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini te okolnostima pokušanog kaznenog djela i osobi optuženice kao počiniteljice te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

16.5.      Zbog toga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za to da se optuženicu osudi na strožu kaznu zatvora bez primjene instituta ublažavanja kazne, pri tome ne navodeći nijednu novu okolnost koja bi njezinom postupanju davala teži značaj.

16.6.      Jednako tako, nije prihvaćena ni žalba optužene E. M. M. koja se zalaže za još blaže kažnjavanje, također ne navodeći neke nove okolnosti koje bi imale značaj olakotnih i time dovele do izricanja joj još blaže kaznene sankcije. Ova žaliteljica nije u pravu ni kada ističe da su stupanj krivnje i jačina povrede zaštićenog dobra pogrešno ocijenjeni otegotnim okolnostima i time prilikom odmjeravanja kazne dva puta ocijenjeni. Naime, odredbom članka 47. KZ/11. propisano je da će sud pri izboru vrste i mjere kazne, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a među njima i jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra. Prema tome, nema govora o tome da bi iste okolnosti optuženici bile dvostruko vrednovane.

17.           Odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju predmeta od optužene E. M. M., koja je ispitana u skladu s odredbom članku 478. ZKP/08.-19., pravilna je i utemeljena na zakonu.
18.           Budući da žalbe državnog odvjetnika i optužene E. M. M. nisu osnovane, na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 22. rujna 2021.