- 1 -              III Kr 101/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 101/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog P. M., zbog kaznenog djela iz članka 140. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11., 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. studenog 2017. broj KZD-49/2015-58 i presuda Županijskog suda u Sisku od 18. veljače 2021. broj Kžzd-7/2018-16, u sjednici održanoj 22. rujna 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              I. Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog P. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan te se preinačuje pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. studenog 2017. broj KZD-49/2015-58 i presuda Županijskog suda u Sisku od 18. veljače 2021. broj Kžzd-7/2018-16. u pravnoj oznaci djela u odnosu na točku 2. izreke te se izriče da je osuđeni P. M. radnjama činjenično opisanim u točkama 2. a), b) i c) izreke prvostupanjske presude, počinio tri kaznena djela bludnih radnji iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11.

 

              II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se pravomoćna presuda u odluci o kazni na način da se osuđenom P. M. za svako kazneno djelo iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 155. stavka 1. KZ/11., utvrđuju kazne zatvora od po 3 (tri) mjeseca, dok se prihvaća pravomoćnom presudom utvrđena kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 140. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude pa se osuđeni P. M., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. studenog 2017. broj KZD-49/2015-58 i presuda Županijskog suda u Sisku od 18. veljače 2021. broj Kžzd-7/2018-16, osuđen je P. M. zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i tri kaznena djela bludnih radnji iz članka 155. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 154. stavka 1. alineje 2. KZ/11. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

 

2. Protiv te presude osuđenik je po braniteljici, odvjetnici V. D. L. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude s prijedlogom da se ukinu presude Općinskog suda u Osijeku od 22. studenog 2017. broj KZD-49/2015-58 i presuda Županijskog suda u Sisku od 18. veljače 2021. broj Kžzd-7/2018-16 te da se prihvati prijedlog za odgodu izvršenja pravomoćne presude "ukoliko to prethodno ne učini prvostupanjski sud".

 

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor s mišljenjem da je zahtjev neosnovan.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je dostavljen osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

5. Zahtjev je osnovan.

 

6. Iako je u zahtjevu navedeno da je podnesen zbog povrede iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su utjecale na presudu, iz dijela obrazloženja u kojem se ukazuje na pogrešnu kvalifikaciju kaznenih djela bludnih radnji opisanih u točkama 2. a), b) i c) prvostupanjske presude vidljivo je da je zahtjev podnesen i zbog povrede iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Naime, tvrdnja zahtjeva da "maloljetnost sama po sebi ne podrazumijeva da je samo zbog te okolnosti oštećenik bio posebno ranjiv" odnosi se na pitanje pravilne primjene zakona i povredu iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

6.2. Osuđenik je u tom pogledu u pravu budući da je iz činjeničnog supstrata kaznenih djela bludnih radnji opisanih u točkama 2. a), b) i c) izreke prvostupanjske presude vidljivo da nedostaje opis posebne ranjivosti žrtve. Naime, u tom pravcu je u činjeničnom opisu jedino navedeno da je žrtva bila maloljetna, odnosno u dobi od navršenih 17 godina, no ta dob sama po sebi, u nedostatku nekih drugih okolnosti, ne znači posebnu ranjivost kako je to s pravom istaknuto u zahtjevu. Dakle, takav činjenični opis ne sadrži takve okolnosti iz kojih bi proizlazila posebna ranjivost žrtve kao kvalifikatorna okolnost pa stoga predstavlja opis tri kaznena djela bludnih radnji u osnovnom obliku iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11., a ne u kvalificiranom obliku iz članka 155. stavka 2. u vezi članka 155. stavka 1. i članka 154. stavka 1. točke 2. KZ/11, kako je osuđenik proglašen krivim. Time je došlo do povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. na štetu osuđenika.

 

6.3. Stoga je ovaj drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na točke 2. a), b) i c) izreke i izrekao da je osuđeni P. M. radnjama činjenično opisanim u točkama 2. a), b) i c) izreke prvostupanjske presude, počinio tri kaznena djela bludnih radnji iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11.

 

6.4. Uslijed preinačenja u pravnoj oznaci djela trebalo je preinačiti pravomoćnu presudu i u odluci o kazni, cijeneći sve one okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne kako su utvrđene i navedene u obrazloženju pravomoćne presude. Stoga su osuđeniku za svako od tri kaznena djela iz članka 155. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 155. stavka 1. KZ/11. utvrđene kazne zatvora od po tri mjeseca, dok je prihvaćena kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca za kazneno djelo iz članka 140. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, pa je P. M., uz primjenu odredbi članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju devet mjeseci, kao u točki II. izreke ove odluke.

 

6.5. U zahtjevu osuđenik nadalje navodi da je u prvostupanjskoj presudi primijenjen Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.), koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, iz čega osuđenik potom zaključuje da je sud primijenio blaži zakon sukladno članku 3. stavku 1. KZ/11., a da nije obrazložio primjenu blažeg zakona. Također smatra da je primijenjen još jedan kazneni zakon jer iz iste presude nije vidljivo na što se odnosi naznaka "Kazneni zakon/11". Potom navodi da je u drugostupanjskoj presudi primijenjen Kazneni zakon objavljen u „Narodnim novinama" broj 125/11. i 144/12. na temelju čega osuđenik izvodi daljnji zaključak da je u "konkretnom kaznenom predmetu primijenjeno više Kaznenih zakona" bez obrazloženja u tom pravcu zbog čega je u drugostupanjskom postupku došlo do postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.,  zbog čega je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude te uslijed čega sama presuda nema razloga u odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni. Vezano za to se poziva na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-2562/2012. od 29. svibnja 2012. prema kojem sudovi u svojim odlukama moraju jasno i nedvosmisleno odrediti pravnu osnovu za donošenje tih odluka, a to podrazumijeva označavanje i navođenje mjerodavnog propisa navođenjem njegova imena te broja "Narodnih novina" u kojima je objavljen. Također smatra da je zbog istaknutih povreda ostalo otvoreno pitanje koji je zakon, s aspekta primjene blažeg zakona, primijenjen pa slijedom navedenog osuđenik ne može jasno i nedvosmisleno odrediti pravnu osnovu za donošenje odluka, zbog čega mu je "teško povrijeđeno i pravo na pravilno suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u aspektu prava na obrazloženu odluku".

 

6.6. Osuđenik je u pravu kada navodi da su sudovi dužni jasno i nedvosmisleno odrediti pravnu osnovu za donošenje svojih odluka, no ovdje se nipošto ne radi o primjeni različitih zakona kako to osuđenik smatra, nego o omaški prilikom označavanja "Narodnih novina" u kojima je objavljen primijenjeni Kazneni zakon, s obzirom da iz sadržaja prvostupanjske i drugostupanjske odluke proizlazi da je primijenjen onaj zakon koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela. Osim toga, u zahtjevu nije konkretizirano koje dvojbe osuđenik ima vezano za primijenjeni zakon, a niti iz kojeg činjeničnog navoda ili zakonskog opisa kaznenih djela u izreci zaključuje da bi bio primijenjen blaži zakon. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III-7633/2014. od 22. veljače 2017. u sličnoj situaciji zauzeo stajalište da nepreciznost u navođenju "Narodnih novina" nije od takvog značaja da bi se presuda "mogla smatrati arbitrarnom". Stoga, kod takvog stanja stvari u drugostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj: 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) u aspektu prava na obrazloženu odluku.

 

6.7. U zahtjevu se također navodi da, vezano za kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., u prvostupanjskoj odluci nije obrazloženo bitno obilježje kaznenog djela duljina trajanja neželjenog kontakta, koja je relevantna i za odmjeravanje kazne, tako što sud nije jasno i nedvosmisleno utvrdio što se zbilo 1. travnja 2013. kada je započelo činjenje tog kaznenog djela. Nakon toga se citira i detaljno analizira pojedine dokaze te utvrđenja za to kazneno djelo te se dovodi u vezu sa činjeničnim utvrđenjima u odnosu na kazneno djelo bludnih radnji iz članka 155. stavka 2. i drugih KZ/11. pa shodno tome podnositelj zahtjeva zaključuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer prvostupanjska presuda nema razloga u odlučnim činjenicama, odnosno da su oni potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, što je drugostupanjski sud trebao uočiti po službenoj dužnosti.

 

6.8. Osim što se ovaj pravni lijek ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. počinjene u prvostupanjskom postupku, kako to jasno proizlazi iz članka 517. ZKP/08., za istaknuti je da se ovi prigovori suštinski i sadržajno odnose na činjenična pitanja. Niti takvi prigovori ne mogu biti predmet razmatranja u okviru ovog pravnog lijeka jer bi se time uveo treći stupanj odlučivanja o činjenicama, a što također nije u skladu s člankom 517. ZKP/08. u kojem su određeni razlozi zbog kojih se može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. 

 

6.9. U zahtjevu se daljnjim opširnim obrazloženjem ističe da je drugostupanjski sud na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., po službenoj dužnosti, također trebao primijetiti daljnje povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. počinjene u prvostupanjskoj presudi o naravi odnosa između osuđenika i oštećenika, intenziteta dopisivanja i slanja poruka, točnog broja poruka te korištenih telefonskih brojeva, kao i da je propustio razjasniti zašto je inkriminiran period prije siječnja 2014., čime je drugostupanjski sud, po mišljenju osuđenika, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni.

 

6.10. No, takvim rezoniranjem osuđenik u stvari ponovno ističe i problematizira činjenična pitanja, a navodne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. počinjene u prvostupanjskoj presudi, zbog kojih se ne može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek, ponovno prikazuje kao bitne povrede odredaba kaznenog postupka počinjene u žalbenom postupku, pa je zbog navedenog i taj dio zahtjeva neosnovan.

 

6.11. Naime, prema članku 487. stavku 1. ZKP/08. drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene razloge i iznijeti povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što ne znači da je dužan obuhvatiti svaki pojedini navod žalitelja, već samo one bitne i važne za donošenje drugostupanjske odluke. U konkretnom slučaju drugostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno odgovorio na ključne prigovore žalbe. Stoga su neosnovani daljnji navodi zahtjeva kojima se ističu propusti drugostupanjskog suda vezano za pitanje koji dokazi terete osuđenika za počinjenje kaznenog djela bludnih radnji te pitanje zbog kojih okolnosti se iskaz oštećenika ocjenjuje kao istinit, logičan i uvjerljiv.

 

7. Slijedom svega navedenog, sukladno članku 519. u vezi članka 513. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 22. rujna 2021.