1             

Poslovni broj Gž-4408/2020-4

Poslovni broj Gž-4408/2020-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S.,  OIB: ..., zastupane po punomoćniku K. B. odvjetniku iz S., protiv  tuženika  S. J. iz S.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. Š. odvjetnici iz S. radi raskida  ugovora o darovanju, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 1 P-1040/2019 od 19. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2021.,

p r e s u d i o    j e

                Odbija se kao neosnovana  žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 1 P-1040/2019 od 19. studenoga 2020. u točki I. izreke i točki II. izreke u dosuđujućem dijelu.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi raskida ugovora o darovanju nekretnine sklopljenog između tužiteljice kao darovateljice i tuženika obdarenika 22. ožujka 2019., te zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini k.č. br. ...kuća i dvor, upisana u z.k. ul.... k.o. P.. Tužiteljica je obvezana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od  6.250,00 kn sa zateznom kamatom od  12. studenoga 2020. do isplate, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan.

Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve  žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

U žalbi navodi da su razlozi presude pogrešni te da su utvrđene činjenice pogrešno protumačene. Naglašava da tužbenim zahtjevom traži raskid, a ne opoziv ugovora o darovanju i to iz razloga što ugovorom nije predviđen namet nužan za život i zdravlje tužiteljice, budući da tuženik nije preuzeo brigu o svojoj majci pa da je jasno da takav ugovor ne predstavlja pravu volju tužiteljice. Osim toga naglašava da darovanjem jedne polovine nekretnine nije darovano samo prizemlje kuće tuženiku, budući da se kuća u P. sastoji od prizemlja, prvog kata i potkrovlja pa da je na taj način oštećena i tužiteljica i njezin sin B. M. koji je o svom trošku izgradio potkrovlje. N. da je išla kod javnog bilježnika "prepisati" unuku prizemlje kuće u P. uz uvjet da on brine o svojoj majci L. J., što da nije navedeno u sadržaju ugovora o darovanju, a tvrdnja o motivu sklapanja ugovora (da B. M. ne proda kuću u bescjenje) da je promašena jer da sin jedini brine o njoj, pomaže joj oko njezinih svakodnevnih potreba u kući, te je izgradio potkrovlje s apartmanom koji se iznajmljuje. Glede (ne)zahvalnosti tuženika, ističe da  joj tuženik isplaćuje zaradu od nekretnine u P. što da ga ne čini zahvalnim. Njegova nezahvalnost da se očituje u tome što je bez osnove upisao u zemljišnim knjigama suvlasništvo na ½ dijela nekretnine  bez preuzetih obveza prema svojoj majci. Tvrdi da je već u  tužbi navela da nije bila suglasna s besplatnim stjecanjem tuženika, bez nameta, a namet je bilo nužno ugovoriti budući da njezina kćer, a tuženikova majka L. J. ne može sama brinuti o sebi, jer je psihički bolesna. Tužiteljica navodi da je rođena 1939., da je slabo pokretljiva s poremećajem centra za ravnotežu, da je tuženik organizirao  odlazak kod odvjetnika u vrijeme dok je njezin sin bio u zatvoru, te da ugovor o darovanju nije pročitala niti je dobila primjerak  ugovora. Tvrdi da je sud pogrešno ocijenio  životnu situaciju stranaka obzirom da  žive u istoj zgradi, da  tužiteljica  živi sa sinom i kćerkom u istom stanu, dok  tuženik živi sa svojom obitelji dva kata ispod, u istoj zgradi. Osporava da bi probleme u obitelji stvarao B. M. te tvrdi da  probleme stvara njegova sestra, kćer  tužiteljice koja je psihički bolesna. Osporava istinitost iskaza svjedoka J. C., odvjetnika koji je sastavio prijeporni ugovor o darovanju te smatra da je i njegov iskaz kao i sve dokaze potrebno pažljivo ocijeniti "u smislu zablude tužiteljice u pogledu predmeta i opsega darovanja". Smatra da o tome nisu izneseni razlozi u presudi pa da je počinjena  bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.  toč. 11.   ZPP-a.

Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio zbog  nepostojanja razloga za opoziv darovanja iz čl. 494. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO-a), budući da je tužbom zatražila sudski raskid ugovora zbog  nepostojanja odredbe o  nametu te zbog neispunjenja nameta i zablude u pogledu predmeta i opsega darovanja. Podredno navodi da postoje i uvjeti za opoziv darovanja i zbog nezahvalnosti  tuženika i zbog osiromašenja tužiteljice.

Predlaže presudu suda prvog stupnja preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, ali ne iz razloga koji su u presudi navedeni. Nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tužiteljica u žalbi jer  su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

Prije svega valja naglasiti da prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva  koji su stavljeni u postupku. U ovom parničnom postupku je sud bio ovlašten odlučivati isključivo o razlozima za raskid prijepornog ugovora o darovanju, jer je takav tužbeni zahtjev postavljen, što znači da  nije bio ovlašten odlučivati o razlozima za opoziv darovanja ili pak poništenje ugovora o darovanju,  o čemu se činjenično raspravljalo u postupku pa i sada tužiteljica u žalbi takve razloge bez osnove elaborira.

Odredbe o  ugovoru o  darovanju su sadržani u člancima  479. do  498. ZOO-a pa je tako odredbom čl.  479. st. 1. ZOO-a propisano da  ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to  prihvati. Kao jednu  vrstu ugovora o darovanju, zakon propisuje i darovanje s nametom pa se tako uglavkom o nametu može obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži (čl. 484. ZOO). U nastavku su propisana pravila o ispunjenju nameta, o pravu obdarenika odbiti ispunjenje nameta, te o uvjetima pod kojima se obdarenik može osloboditi od obveze ispunjenja nameta.

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka činjenično tvrdi da je bila voljna sklopiti ugovor o darovanju s tuženikom, ali da je predmetom ugovora moglo biti samo prizemlje kuće u P. te da je u ugovoru trebao biti unesen uglavak o nametu prema kojemu je tuženik trebao brinuti o svojoj majci, kćerci tužiteljice L. J..

Dakle, tužiteljica se nije ni činjenično pozvala na razloge za  opoziv darovanja, a to su razlozi koje sud prvog stupnja elaborira u pobijanoj presudi i u konačnici utvrđuje da nisu ostvareni i  zbog toga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice. Kako je uvodno navedeno, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev radi raskida ugovora te s tim u svezi na činjenice koje je tužiteljica iznosila tijekom postupka, sud je pogrešno primijenio materijalno  pravo kada se upustio u ocjenu postojanja razloga za opoziv darovanja, koji razlozi su propisani odredbama čl. 493. do 498. ZOO-a. To, međutim, u konačnici nije utjecalo na zakonitost pobijane presude jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo također odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

Glede pozivanja tužiteljice na mane volje, na zabludu prilikom sastava ugovora o darovanju, treba ukazati da je zabluda mana volje zbog koje je ugovor pobojan u smislu  odredbe čl. 330. ZOO-a, a ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi u skladu s odredbom čl. 331. ZOO-a. Tužiteljica tužbenim zahtjevom nije tražila poništaj ugovora o darovanju pa sve činjenice koje su utvrđivane u postupku te sve činjenice na koje se tužiteljica poziva u smislu postojanja mana volje ne mogu biti predmetom raspravljanja u situaciji kad takav tužbeni zahtjev nije postavljen.

Na kraju treba navesti da su razlozi raskida ugovora o darovanju propisani u čl. 485. ZOO-a pa tako darovatelj može raskinuti ugovor ako obdarenik ne ispuni namet ni u naknadno ostavljenom primjerenom roku (st. 4.).

Međutim, ta pravna mogućnost postoji kada je između ugovornih stranaka ugovoren namet u korist darovatelja, koja pretpostavka u nazočnom slučaju nije ispunjena, budući da prijeporni ugovor ne sadrži uglavak o nametu, a tužiteljica tvrdi da je takav uglavak trebao biti sastavni dio ugovora te da je prevarena, odnosno da je bila u zabludi kada je potpisala ugovor koji ne sadrži njezinu volju. Kako je već navedeno te tvrdnje bi bile relevantne da je postavljen tužbeni zahtjev za poništaj ugovora, ali u okviru postavljenog zahtjeva, takve tvrdnje nisu relevantne.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 22. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara