- 1 -              I Kž 449/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 449/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B. P. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. J. B. P. i opt. I. Z. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 12. veljače 2018. broj K-5/16-52, u sjednici održanoj 22. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. J. B. P. i branitelja opt. J. B. P., odvjetnika Đ. M.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. J. B. P. i opt. I. Z. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sudu u Šibeniku proglasio je krivim opt. J. B. P. zbog jednog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. st. 1. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu odgodom izvršenja izrečene kazne zatvora pod uvjetom da u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od opt. I. Z. je oduzeta imovinska korist u iznosu od 11.136,30 kuna koju je opt. I. Z. pribavio navedenim kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. KZ/11, a koju je isti dužan platiti u korist proračunskih sredstava u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

 

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08-17) u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i toč. 6. ZKP/08-17 opt. J. B. P. je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u odnosu na osuđujući dio presude u ukupnom iznosu od 19.246,40 kuna, i to na ime troškova provedenih psihijatrijskih vještačenja u dva navrata, ukupan iznos od 7.112,00 kuna, na ime troška provedenog dopunskog knjigovodstvenog vještačenja po vještaku V. K. iznos od 6.250,00 kuna, na ime pristupa vještaka V. K. na raspravna ročišta, te davanja usmenog nalaza i mišljenja sa dopunama u tri navrata, ukupan iznos od 2.352,00 kune, na ime troška svjedoka S. V. iznos od 856,20 kuna, na ime troška svjedoka B. M. također iznos od 856,20 kuna, na ime troška svjedoka P. S. iznos od 820,00 kuna, te na ime paušala iznos od 1.000,00 kuna, sve to u gore naznačenom ukupnom iznosu od 19.246,40 kuna, u roku od mjesec dana, računajući od pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe, dok je odlučeno da iznos od 8.000,00 kuna koji se odnosi na knjigovodstveno vještačenje za kaznena djela pod toč. 2. i pod toč. 3 optužbe, za koja je optuženik oslobođen optužbe, pada na teret proračunskih sredstava.

 

1.3. Istom presudom, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-17 pod toč. 1. izreke te presude oslobođen je optužbe opt. I. Z. zbog jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/11, a odlukama pod toč. 2. i 3. izreke pobijane presude na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-17 oslobođeni su optužbe opt. J. B. P. zbog počinjenja dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 i opt. I. Z. zbog dva kaznena djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/11.

 

1.4. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-17 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP/08-17, koji se odnose na nužne izdatke opt. I. Z., te nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te su presude žalbu podnijeli državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. J. B. P., putem branitelja Đ. M., odvjetnika iz Š., protiv osuđujućeg dijela presude, „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana presuda preinači i optuženik oslobodio od optužbe, podredno, da se u tom dijelu presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i opt. I. Z., putem branitelja V. P., odvjetnika iz Š., protiv odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda u navedenom dijelu „preinači u smislu naprijed navedenih žalbenih razloga“.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08-17 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti opt. J. B. P. i njegovog branitelja Đ. M. koji su, u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08-17, u žalbi zahtijevali da ih se o obavijesti o sjednici vijeća, dok je u odnosu na uredno izvještenog državnog odvjetnika sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19) sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalbe opt. J. B. P., opt. I. Z. i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

7. Optuženi J. B. P. pobija osuđujući dio presude „iz svih žalbenih razloga“, što bi ukazivalo da se u konkretnom slučaju žali iz žalbenih osnova iz čl. 467. ZKP/08-17, tj. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka.

 

7.1. Međutim, iz sadržaja obrazloženja njegove žalbe proizlazi da se on u biti žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni jer ostale žalbene osnove ne obrazlaže. Doduše, u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. J. B. P. tvrdi da je „obrazloženje presude proturječno razlozima odnosno u bitnom presuda nema obrazloženje“. Na taj način ovaj optuženik sugerira da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17, ali u obrazloženju ne konkretizira koji su to razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni da se presuda ne bi dala ispitati, već se obrazlažu isključivo prigovori činjeničnog karaktera.

 

7.2. Stoga je na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08-19 ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, povodom njegove žalbe, kao i žalbi opt. I. Z. i državnog odvjetnika, u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka taksativno navedene u toč. 1. citiranog propisa, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, u smislu toč. 2. citirane zakonske odredbe.

 

7.3. Optuženi J. B. P. neosnovano osuđujući dio prvostupanjske presude, kojim je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11 na način da je u tri navrata poslovnu karticu čiji je korisnik tvrtka A. d.d. Š. i koja je bila na njegovo ime dao opt. I. Z. koji ju je potom koristio u privatne svrhe za plaćanje jela i pića u restoranima i za smještaj u hotelu P. u Z., na koji način je opt. I. Z. na štetu A. Š. d.o.o. stekao protupravnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 11.136,30 kuna, pobija navodeći da on niti jednim propisom nije bio ograničen u korištenju poslovne karticu oštećene tvrtke jer se radi o privatnoj firmi, a ne o tvrtki u državnom vlasništvu, niti o javnoj ustanovi. Ističe da su u postupku ispitani predstavnici oštećene tvrtke i članovi nadzornog odbora kao svjedoci naveli da su svi troškovi koji su plaćeni poslovnom karticom optuženika odobreni i da su prihvaćeni kao troškovi učinjeni u poslovne svrhe te da A. d.d. Š. nije oštećen. Zbog toga smatra da se ne može raditi o kaznenom djelu iz čl. 246. st. 1. KZ/11 jer nedostaje bitno obilježje tog kaznenog djela, a to je šteta za pravnu osobu o čijim se imovinskim interesima optuženik kao direktor bio dužan skrbit.

 

7.4. Međutim, suprotno navedenim prigovorima, nema dvojbe da optuženik nije mogao, neovisno o tome što u tom pravcu ne postoje posebni interni propisi u oštećenoj tvrtki, poslovnu karticu tvrtke koja je glasila na njegovo ime, a namjena joj je bila da optuženik kao direktor njome plaća službene troškove koje ima u obavljanju svoje funkcije, davati opt. I. Z., osobi koja nema veze s poslovanjem oštećene tvrtke, i to da ovaj njome plaća svoje privatne račune u restoranu i hotelu. O ovom pitanju i nije potrebna šira elaboracija, jer se nedvojbeno radi o nezakonitom postupanju budući da se sredstva jedne pravne osobe koja imaju isključivu namjenu podmirivanja službenih troškova, koriste bez ikakve pravne osnove za privatne potrebe treće osobe.

 

7.5. Optuženi J. B. P. na taj način tvrtki čiji je direktor i o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzrokuje štetu, a opt. I. Z. pribavlja protupravnu imovinsku korist i time ostvaruje sva subjektivna i objektivna obilježja predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11, neovisno o tome što po pitanju štete za tvrtku navode predstavnici te tvrtke i članovi upravnog odbora. Uostalom, svjedoci A. V., bivši šef financija Sektora za računovodstvo i financije oštećene tvrtke, M. K., knjigovođa u službi računovodstva te tvrtke i V. V. S., rukovoditeljica Sektora za računovodstvo i financije, u svojim su iskazima ukazali koja je bila namjena poslovne kartice tvrtke, na koji su se način trebali opravdavati službeni troškovi koje je direktor firme imao u obavljanju svoje funkcije te su opisali probleme koje su imali u knjiženju troškova koje je opt. J. B. P. imao, a nije ih propisno dokumentirao odgovarajućem dokumentacijom (računima, putnim nalozima i sl.). Dakle, i iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da opt. J. B. P. pri plaćanju službenom karticom ne postupa na zakonit način, čime oni demantiraju tvrdnje obrane da u takvom raspolaganju službenom karticom nije bio ograničen nikakvim propisima.

 

7.6. Prema tome, kada su sve odlučne okolnosti u vezi ovog kaznenog djela potpuno i pravilno utvrđene, irelevantno je mišljenje članova upravnog odbora oštećene tvrtke po pitanju štete za firmu, jer nema dvojbe da je za sporni iznos od 11.136,30 kuna tvrtka A. d.d. Š. oštećena budući da su njenim sredstvima bez pravne osnove plaćeni privatni troškovi treće osobe.

 

7.7. Tvrdnje opt. J. B. P. koje se odnose na postizanje nagodbe s E. C. C. d.o.o. Z. u vezi plaćanja potraživanja banke od njega kao dužnika u kontekstu počinjenja predmetnog kaznenog djela nisu relevantne jer se radi o okolnostima nastalim nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela.

 

7.8. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba opt. J. B. P. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Neosnovano se opt. J. B. P. žali zbog odluke o kazni jer kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od dvije godine nije prestroga kaznena sankcija već se radi o primjerenoj sankciji s obzirom na pogibeljnost predmetnog kaznenog djela te na isprano utvrđene olakotne okolnosti (neosuđivanost i obiteljske prilike), a u odsustvu otegotnih okolnosti. Blaža kazna od izrečene ne bi ostvarila svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 kako u smislu individualne tako niti u smislu generalne prevencije.

 

8.1. Stoga nije osnovana žalba opt. J. B. P. niti zbog odluke o kazni.

 

9. S druge strane, u odnosu na osuđujući dio presude neosnovane se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatrajući da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je opt. J. B. P. u samo tri navrata svoju poslovnu karticu predao na korištenje opt. I. Z. te da je trebalo prihvatiti tvrdnju optužbe da se radilo o korištenju kartice u 457 navrata na način da je opt. J. B. P. ovu karticu ili davao opt. I. Z. da njome plaća svoje privatne račune, ili je on osobno plaćao račune za korist opt. I. Z. i da je time ovom na štetu oštećene tvrtke pribavio imovinsku korist u iznosu od 229.682,64 kune pa da je time opt. J. B. P. počinio kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, a opt. I. Z. kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/11.

 

9.1. Naime, navedena teza optužbe, da se radilo o toliko velikom broju zlouporabe poslovne kartice od strane opt. J. B. P., temelji se prvenstveno na činjenici da opt. J. B. P. za sve te račune nije imao valjano pokriće u smislu pravdanja tih izdatka putnim nalozima, vjerodostojnim računima i sl.

 

9.2. Međutim, sud prvog stupnja je potpuno pravilno utvrdio da se samo u tri navrata radilo o dokazanoj zlouporabi navedene poslovne kartice od strane opt. J. B. P. jer su te tvrdnje optužbe u cijelosti potvrđene iskazima svjedoka M. J., M. L. i D. J. i to u odnosu na plaćanje troškova konzumacije jela i pića u restoranu Z. u Š. koje je poslovnom karticom oštećene firme plaćao opt. I. Z. kao i u odnosu na plaćanje računa hotela P. u Z. koji je nesporno navedenom karticom platio osobno opt. I. Z. jer to doista i proizlazi iz računa od 9. studenog 2011. na iznos od 2.800,00 kuna. U odnosu na sva ostala sporna plaćanja vještak za knjigovodstvo i financije V. K. je naveo da se ne može izjasniti tko je bio korisnik kartice pri plaćanju jer o tome nema odgovarajuće dokumentacije (potpisanih slipova, odnosno računa s potpisima korisnika). Stoga je sud prvog stupnja u nedostatku pouzdanih dokaza tko je plaćao sve ostale račune s pravom ove tvrdnje optužbe da je opt. J. B. P. i u svim ostalim slučajevima zlouporabio poslovnu karticu za korist opt. I. Z. pravilno našao nedokazanim jer postoji mogućnost da je opt. J. B. P. plaćanja vršio osobno za svoje potrebe, što nije predmet optuženja.

 

9.3. Kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja je pravilno opt. J. B. P. oglasio krivim samo zbog tri slučaja zlouporabe poslovne kartice na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude i zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11, a ne zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 kako se to optužnicom ovom optuženiku stavljalo na teret, tako da je u tom pravcu neosnovana žalba državnog odvjetnika.

 

10. Jednako tako, iz istih je razloga neosnovana žalba tužitelja i u odnosu na oslobađajući dio presude koji se odnosi na opt. I. Z. kao poticatelja opt. J. B. P. na zlouporabu korištenja poslovne kartice u toliko navrata.

 

11. Što se tiče oslobađajućeg dijela u odnosu na opt. I. Z. kao poticatelja J. B. P. u vezi tri slučaja dokazane zlouporabe službene kartice za koju je ovaj optuženik pobijanom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11, sud prvog stupnja je i u tom pravcu našao nedokazanim navode optužbe.

 

11.1. Naime, prvostupanjski sud s pravom ukazuje da sama činjenica da je opt. I. Z. u tri inkriminirajuća slučaja plaćao svoje privatne račune u restoranu i hotelu, u nedostatku personalnih, odnosno materijalnih dokaza, nije dovoljna da se izvan bilo kakve sumnje izvede zaključak da je opt. Z. potaknuo opt. J. B. P. da mu baš u tu svrhu da poslovnu karticu svoje tvrtke kako bi on njome plaćao svoje privatne račune. S obzirom na to da su oba optuženika bila u poslovnom odnosu u vezi ugovora o zakupu (koji se odnosi na toč. 2. i 3. izreke pobijane presude) nije isključena mogućnost da je opt. J. B. P. samoinicijativno, bez traženja opt. I. Z., tom svom poslovnom partneru iz nekih svojih pobuda dao poslovnu karticu svoje tvrtke, tada se ne može govoriti o dokazanom poticanju. Stoga, bez konkretnih dokaza, sama pravila logike na koja upućuje žalba državnog odvjetnika, kako nije logično da bi opt. J. B. P., a bez traženja opt. I. Z. samoinicijativno dao svoju poslovnu karticu ovome da ju koristi za svoje privatne potrebe, nisu dostatna za donošenje osuđujuće presude u odnosu na opt. Z. kao poticatelja.

 

11.2. Stoga je i u ovom dijelu oslobađajući dio presude suda prvog stupnja na zakonu utemeljen, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

12. Neosnovano se u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi žali opt. I. Z. jer, iako mu optužba nije dokazala da je poticao opt. J. B. P. u kaznenopravnom smislu, nema sumnje da on plaćajući tuđom karticom svoje privatne izdatke koji se odnose na konzumaciju jela i pića i noćenje u hotelu, u ukupnom iznosu od 11.136,30 kuna, ne postupa u dobroj vjeri jer zna da svoje računa plaća tuđim sredstvima i na koje on nema nikakvo pravo.

 

12.1. Promašena je žalbena tvrdnja opt. I. Z. da iz obrane opt. J. B. P. proizlazi da se eventualno radilo o jednom ili dva slučaja plaćanja računa u restoranu kada je i on bio nazočan, ali da je karticu radi plaćanja računa ostavio opt. Z. jer je morao ranije otići, budući da iz iskaza svjedoka M. J., konobara u restoranu Z., proizlazi da opt. J. B. P. nije bio nazočan i da je račune spornom karticom plaćao opt. I. Z. Na posredan način to potvrđuje i vlasnik tog restorana M. L. komu je M. J. to ispričao.

 

12.2. Iz navedenih razloga, budući je opt. J. B. P. počinjenjem predmetnog djela za opt. I. Z. ostvario imovinsku korist, a ovaj u stjecanju te koristi nije postupio u dobroj vjeri, osnovano je sud prvog stupnja na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od opt. I. Z. tu protupravnu koristi oduzeo, zbog čega žalba opt. I. Z. nije osnovana.

 

13. Nadalje, neosnovano se žali državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude kojom su pod toč. 2. i 3. izreke oba optuženika oslobođena od optužbe i to opt. J. B. P. zbog dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, a opt. I. Z. zbog dva kaznena djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/11 jer izvedeni dokazi ne potvrđuju tu tezu optužbe.

 

13.1. Naime, najvažnija okolnost na kojoj optužba gradi svoju tezu da se radi o predmetnim kaznenim djelima je nalaz i mišljenje vještaka V. K. iz kojeg proizlazi da je predmetna zakupnina koja je ugovorena u oba inkriminirana slučaja u iznosu od 4.150,00 Eura, između tvrtki čiji je direktor opt. J. B. P. A. d.d., odnosno A. p. d.o.o. kao zakupaca i tvrtke Z. d.o.o. kao zakupodavca, čiji je vlasnik opt. I. Z., znatno viša od stvarne tržišne koja da je u inkriminirano vrijeme iznosila 2.175,60 Eura, uslijed čega da je na štetu navedenih tvrtki A. d.d., odnosno A. p. d.o.o., a za korist opt. I. Z. nastala protupravna imovinska korist u iznosu 471.836,80 kuna (toč. 2. izreke prvostupanjske presude), odnosno u iznosu od 132.704,10 kuna (toč. 3.).

 

13.2. Međutim, sud prvog stupnja s pravom oslobađa od optužbe oba optuženika za oba ova kaznena djela ukazujući da je vještak K. na raspravi naveo da mu nisu bili poznati ugovorni uvjeti zakupa u vezi dobivene koncesije korištenja poslovnog prostora i da nije razmatrao uvjete za peronizaciju i sl., već je naveo da je imao u vidu samo podatke porezne uprave u vezi cijena zakupa na datoj lokaciji.

 

13.3. Kraj takovog stanja stvari sud prvog stupnja prihvaća obrane optuženika da se u konkretnim okolnostima radilo o zakupu specifičnog poslovnog prostora, autobusnog kolodvora u V., za čiji je rad potrebna koncesija, odnosno odobrenje odgovarajućeg ministarstva, da se osim prostora vanjske i unutarnje čekaonice za putnike, prostora za prodaju karata, garderobe za djelatnike, sanitarnih čvorova, radilo i o zakupu stajališta za autobuse, što su oštećene tvrtke prijevoznicima posebno naplaćivale u vidu tzv. peronizacije.

 

13.4. Prema tome, kada je na ovaj način relativiziran značaj nalaz i mišljenje vještaka K. u vezi procjene stvarne tržišne vrijednosti zakupa, jer je prvotni nalaz o tržišnoj visini zakupnine utemeljen samo na podacima porezne uprave o cijenama zakupa poslovnih prostora u V., ali koji se nisu odnosili na ovakvu vrstu poslovnog prostora, a imajući u vidu iskaze svjedokinja V. V. S. i S. V., koji su potvrdili obranu opt. J. B. P. da je prije zaključenja spornih ugovora od njih zatražio da naprave analizu isplativosti zaključenja takvog znatno skupljeg novog ugovora o zakupu u odnosu ne prethodni i u kojoj su one izračunale da se unatoč znatno višoj cijeni zakupa novi ugovor isplati u kontekstu znatnih prihoda koje imaju od naplate karata i naplate tzv. peronizacije, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u ovom dijelu optužba nije dokazala svoje navode.

 

13.5. Uz navedeno, sud prvog stupnja je, cijeneći iskaze članova nadzornog odbora oštećenih tvrtki, S. P., N. S. i V. S., koji korespondiraju s zapisnicima sjednica nadzornog odbora, i koji svjedoci su na gotovo suglasan način naveli da se o pitanju nove zakupnine službeno razgovaralo, ali da je na sjednicama prihvaćeno obrazloženje opt. J. B. P. da se radi o poslovno isplativom potezu za tvrtku tako da u tome nisu vidjeli ništa sporno, izveo zaključak da kod opt. J. B. P. nije postojala namjera počinjenja predmetnih kaznenih djela.

 

13.6. Nadalje, sud prvog stupnja je imao u vidu i da je svjedok N. A., vlasnik sličnog poslovnog prostora u V., potvrdio obranu opt. J. B. P. da mu je on prije zaključenja prvog ugovora o zakupu slao poziv za isticanje svoje ponude zakupa, ali da mu na to nije odgovorio. To ukazuje da ovaj optuženik nije postupao s unaprijed stvorenom namjerom da pogoduje isključivo opt. I. Z. već je i na drugoj strani pokušao dobiti ponude i drugih potencijalnih zakupodavaca, što također opovrgava tvrdnje optužbe o njegovom dolusnom postupanju.

 

13.7. Na temelju svih ovih okolnosti, uz činjenicu da je sud prihvatio obrane optuženika da se prije zaključenja prvog ugovora o zakupu od 7. prosinca 2009. nisu poznavali, ispravno sud prvog stupnja zaključuje da kod opt. J. B. P. nije dokazna namjera počinjenja predmetnih kaznenih djela i da je odlučujuća pobuda za zaključenje navedenih ugovora bila da se oštećenim društvima omogući nastavak poslovanja uz ostvarenje dobiti od provizija u vezi prodaje karata i tzv. peronizacije koja je naplaćivana drugim autobusnim prijevoznicima.

 

13.8. Uslijed toga, a ne nalazeći ničim dokazanu niti tvrdnju optužbe da je opt. I. Z. opt. J. B. P. poticao na počinjenje predmetnih kaznenih djela sud prvog stupnja na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-17 pravilno optuženike oslobađa optužbe za ova kaznena djela.

 

13.9. Državni odvjetnik svojom žalbom ne dovodi u sumnju ispravnost ovih utvrđenja suda prvog stupnja jer osim što prigovara da je u tijeku postupka trebalo dodatnim ispitivanjem svjedoka I. R. i pribavom odgovarajuće dokumentacije provjeriti tvrdnje iz obrane opt. J. B. P. o navedenoj koncesiji i naplati tzv. peronizacije, ne iznosi niti jednu okolnost koja bi s uspjehom osporila pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja. To stoga jer se zaključak suda prvog stupnja o nedokazanosti kriminalne namjere kod opt. J. B. P. ne temelji samo na tom dijelu obrane u vezi isplativosti zaključenja ugovora o zakupu, već i na temelju niza naprijed navedenih dokaza, tako da se radi o neutemeljenim žalbenim prigovorima državnog odvjetnika.

 

14. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, na temelju čl. 482. ZKP/08-19 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 22. rujna 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.