- 1 -              Rev-x 548/2015-2

 

 

 

 

Broj: Rev-x 548/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz K., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika A. d.d. Z., P. P., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri, P. S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-107/12 od 4. veljače 2015., kojom je djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama poslovni broj P-649/10 od 6. listopada 2011., u sjednici održanoj 21. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 68.721,74 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke (točka I. izreke), ujedno je je kao neosnovan odbijen zahtjev za naknadu štete na ime troškova liječenja u iznosu od 4.450,00 kn (točka II. izreke), te je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka III. izreke).

 

2. Sud drugog stupnja je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke i odbio tužbeni zahtjev za razdoblje od siječnja 2004. do kolovoza 2011. u iznosu od 50.812,52 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je naznačeno u tom dijelu izreke (točka a), dok je u preostalom dijelu točke I. izreke prvostupanjska presuda ukinuta (točka b).

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom a) tužitelj podnosi reviziju zbog svih revizijskih razloga 385. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Predlaže u tom dijelu ukinuti drugostupanjsku presudu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Iako se revident poziva na „sve revizijske razloge iz članka 385. stavak 1. i 2. ZPP-a“ iz čega bi proizlazilo da pobijanu odluku spori i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred nižestupanjskim sudovima, takve razloge postupovnopravne naravi ne navodi određeno niti obrazlaže u čemu bi se sastojala konkretna povreda, slijedom čega ih ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP).

 

8. Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između invalidske mirovine koju prima i plaće koje bi primao da je nastavio raditi i to u vremenu od studenog 1997. do prosinca 2000., te u razdoblju od siječnja 2004. do kolovoza 2011. uvećan za zakonske zatezne kamate.

 

9. U postupku koje je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj zbog posljedica teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi ... više nije bio sposoban za rad i morao je otići u mirovinu,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pločama poslovni broj P-283/06 od 5. lipnja 2007. utvrđeno da su za nastanak navedene prometne nezgode odgovorni tužitelj i tuženik, svaki u omjeru od 50%,

 

- da je tužitelju rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, P. S. od 8. prosinca 1997. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 23. rujna 1997. i to jer je kod tužitelja nastao gubitak sposobnosti za rad zbog bolesti u omjeru od 50% i nesreće na poslu u omjeru od 50%,

 

- da je tužitelj 31. ožujka 2005. napunio 65 godina života i 20 godina staža osiguranja i time ostvario uvjete za starosnu mirovinu na temelju odredbe članka 103. točka 3. tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04 i 68/05) jer iz rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, P. S. broj IN-96554 od 8. prosinca 1997. proizlazi da je rođen ... te da je u trenutku nezgode imao ... godina radnog staža,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi nakon toga nastavio s radom,

 

- da je tužitelj zahtjev za naknadu izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. kolovoza 2011. postavio u podnesku predanom u spis na ročištu 12. rujna 2011. godine.

 

10. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, sud drugog stupnja primjenom odredbe članka 372. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 112/999, 88/01 i 35/05 - u nastavku teksta: ZOO/91) ocjenjuje da su sva pojedina mjesečna potraživanja dospjela do 12. rujna 2008. zastarjela. U tom se smislu u obrazloženju pobijane odluke ističe da je osnovan tuženikov prigovor zastare (istaknut u podnesku od 6. listopada 2011.) za sve pojedine mjesečne tražbine dospjele do 12. rujna 2008., budući je tužitelj prvi put zahtjev za naknadu izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. kolovoza 2011., postavio nakon isteka trogodišnjeg zastarnog roka i to podneskom na ročištu glavne rasprave od 12. rujna 2011.

 

11. Osim toga, sud drugog stupnja zaključuje da je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade za kasnije razdoblje, tj. nakon 31. ožujka 2005. neosnovan jer da tužitelj nakon tog dana više ne bi radio jer je ostvario uvjete za starosnu mirovinu propisane odredbom članka 103. toč. 3. tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04 i 68/05), budući je napunio 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, koje činjenice da su razvidne iz priloženog rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, P. S. broj IN-96554 od 8. prosinca 1997. (list spisa 45. i 46.), a pored toga da tužitelj nije ničim dokazao da bi nakon tog dana nastavio s radom.

 

12. Ponajprije treba istaknuti da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenom potraživanju već o naknadi štete koja sukcesivno nastaje. Naknadu štete koja sukcesivno nastaje oštećeni može zahtijevati u obliku rente, ali i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje.

 

13. Zastara zahtjeva za naknadu štete u obje navedene situacije ocjenjuje se prema članku 376. stavak 1. ZOO/91, kojom je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Međutim, prema odredbi članka 392. stavak 3. ZOO/91, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.

 

14. U odnosu na pitanje tijeka i prekida zastare u slučaju podnošenja sukcesivnih odštetnih zahtjeva tijekom parnice, postojala je različita praksa drugostupanjskih sudova, ali i samog revizijskog suda (vidljivo iz odluka br. Rev-714/2003-2 od 23. rujna 2003., Revx-514/13 od 18. veljače 2015., Rev-934/13 od 9. prosinca 2015., Rev 3327/2014-2 od 29. travnja 2020., Revr-739/16 od 10. siječnja 2017., Revr 1068/16-2 od 9. travnja 2019., Rev-1273/1999-2 od 4. lipnja 2020. i dr.), slijedom čega je na sjednici građanskog odjela, Vrhovni sud Republike Hrvatske, pod br. Su-IV-16/2021-17 od 20. rujna 2021., zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN, br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“

 

15. U konkretnom slučaju tužitelj u tužbi podnesenoj 12. srpnja 2000. zahtijeva isplatu 80.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2000., dakle traži isplatu do tada dospjele štete zbog izgubljene zarade, dok je daljnji zahtjev za naknadu izgubljene zarade, za razdoblje od siječnja 2004. do kolovoza 2011., istaknuo u podnesku predanom u spis tek na ročištu od 12. rujna 2011.

 

16. U tom je podnesku tužitelj istodobno povisio tužbeni zahtjev (preinačio tužbu) za naknadu izgubljene zarade za 1997., 1998. i 1999., s tim da je u odnosu na neke mjesece tih godina zatražio i veće iznose od onih koji su mu dosuđeni ranijom pravomoćnom odlukom poslovni broj P-283/06 od 5. lipnja 2007. U odnosu na naknadu štete za vrijeme od 1997. do 1998. rješenjem drugostupanjskog suda prvostupanjska je presuda ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, stoga taj dio pobijane odluke nije predmet ovog revizijskog razmatranja.

 

17. Prema tome, budući da je u ovom slučaju presudom Općinskog suda u Pločama poslovni broj P-283/2006 (pravomoćna 5. rujna 2007.) odlučeno o zahtjevu za naknadu sporne štete u vidu izgubljene zarade, uz ostalo i za razdoblje od siječnja 2000. do prosinca 2003., a kako tužitelj u podnesku od 12. rujna 2011. nije ni utužio štetu za to razdoblje koje je obuhvaćeno pravomoćnošću prije naznačene presude, time je došlo do jasnog prekida kontinuiteta u postavljanju sukcesivnih odštetnih zahtjeva jer je spor u odnosu na taj dio tražbine „svršen na neki drugi način“ kako je to propisano člankom 392. stavak 3. ZOO/91. Stoga je zastara naknade štete iz osnove izgubljene zarade za naknadno i slijedeće sukcesivno potraživanje, u najpovoljnijem slučaju za tužitelja (pa i slijedom sudske prakse iz odluka br. Rev 3327/2014-2 od 29. travnja 2020., Rev-842/07 od 29. listopada 2008. i Rev-714/03 od 23. rujna 2003.) počela teći nakon pravomoćnosti spomenute presude, tj. od dana 6. rujna 2007., a ne od kada je spor za prvopostavljeni zahtjev okončan. Dakle, subjektivni rok zastare iz članka 376. stavak 1. ZOO/91 za izgubljenu zaradu u vremenu od 1. siječnja 2004. pa nadalje, kako je to pravilno ustvrdio drugostupanjski sud, u ovom je slučaju istekao još 6. rujna 2010.

 

18. Prekid tijeka zastare sukcesivnih zahtjeva (polazeći od dijela postojeće sudske prakse koja ide u prilog revidentovim tvrdnjama - Rev 3327/2014-2 od 29. travnja 2020.) mogao bi doći u obzir samo onda kada postoji kontinuitet prvo pokrenute parnice i daljnjih odštetnih zahtjeva, ali ako tog kontinuiteta nema jer je iz nekog razloga prekinut vremenski slijed za naknadni i u redoslijedu slijedeći sukcesivni zahtjev na bilo koji način, tj. izvansudskim nagodbama stranaka ili kao u ovom slučaju pravomoćnom presudom (od 2000. do 2003.), tada rok za novi sukcesivni odštetni zahtjev ne teče od završetka postupka koji je pokrenut za prvoutuženu sukcesivnu tražbinu naknade štete već od nekog drugog trenutka. Taj je trenutak u pravilu vezan za vrijeme nastupa pravomoćnosti sudske odluke donesene nakon podnošenja tužbe za prvi ili za neki kasniji odštetni sukcesivni zahtjev ili od dospijeća nagodbe koja je u međuvremenu sklopljena.

 

19. Pritom revidentu valja odgovoriti da na njegovoj strani, neovisno gdje se ovaj parnični spis nalazio (kod prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda) nije bilo nikakvih zapreka za podnošenje novog sukcesivnog odštetnog zahtjeva u vremenu nakon nastupa pravomoćnosti prije naznačene pravomoćne presude. Naime, nema sumnje da u konkretnom slučaju nisu postojale objektivne okolnosti koje bi tužitelja na bilo koji način onemogućile u ostvarenju njegovog prava na naknadu štete, a niti je tuženik poduzimao napore ili radnje kojima bi ga na pravno neprihvatljiv način spriječio da na vrijeme podnese svoj zahtjev i tako prekine tijek zastare. Pravilo je da protiv onoga koji ne može valjano djelovati, zastara ne teče (contra non valentem agere non currit praescriptio), ali to u ovom slučaju nije moguće primijeniti iz razloga koji su već dovoljno obrazloženi i svoje ishodište nalaze u neaktivnosti tužitelja.

 

20. Drugostupanjski sud pritom zaključuje da je s jedne strane odštetni zahtjev u zastari do 12. rujna 2008., ali da je s druge strane istovjetno (iz drugog razloga) još i neosnovan u vremenu nakon 31. ožujka 2005. kada je tužitelj otišao u starosnu mirovinu. Na takav se način razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva djelomično isključuju („preklapaju“), međutim, to samo za sebe ne znači da već zbog toga pobijanu presudu nije moguće ispitati ili da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

21. Zapravo je iz razloga na koje se poziva pobijana presuda pravilno odbijen i dio tužbenog zahtjeva za vrijeme do kolovoza 2011., budući da bi tužitelj u to vrijeme po zakonu bio umirovljen odlaskom u starosnu mirovinu, slijedom čega u njegovom slučaju više ne postoji razlika između plaće iz radnog odnosa i (invalidske) mirovine, već samo eventualna razlika između mirovine koju tužitelj prima i one mirovine (upitno možebitno veće) koju bi ostvario da je radio cijelo vrijeme do odlaska u starosnu mirovinu. Međutim, tužitelj nije tako ni postavio svoj tužbeni zahtjev, niti je uopće dokazivao da bi u vremenu nakon 65-te godine života i odlaska u starosnu mirovinu stvarno primao manju mirovinu nego oni radnici („komparanti“) koji su bili na poslu do odlaska u starosnu mirovinu, ali niti da bi nakon 65 godine života on nastavio dalje raditi.

 

22. Slijedom toga su glede istaknutih okolnosti prihvatljivi jasni i uvjerljivi pravni zaključci drugostupanjskog suda budući da su utemeljeni na stanju spisa i odgovarajućoj primjeni odredbe iz članka 373.a ZPP-a, stoga ih tužitelj u reviziji neuspješno osporava.

 

23. Prema tome, u pobijanoj presudi materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja.

 

24. Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

              Ivan Vučemil, v.r.