- 1 -              Revd 4003/2021-2

Broj: Revd 4003/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. H. iz L., OIB ..., zastupanog po odvjetnicima iz OD M. i p., protiv tuženice P.B.Z. d.d., iz R., OIB ..., zastupane po odvjetnicima iz OD L. i p. d.o.o., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-202/2021-2 od 25. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-816/2019-36 od 21. prosinca 2020., u sjednici održanoj 21. rujna 2021.,

r i j e š i o   j e :

              Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-202/2021-2 od 25. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-816/2019-36 od 21. prosinca 2020.

2. Pobijanom presudom je utvrđena je ništetnost odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF te je tuženoj naloženo da tužitelju na ime preplate kredita zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 6.651,89 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki preplaćeni mjesečni iznos u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 30. travnja 2014. a na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF iznos od 21.228,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki preplaćeni mjesečni iznos u razdoblju od 03. travnja 2007. do 12. lipnja 2014.

3. 1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da prvo pitanje, kojim tuženica u biti traži odgovor na to je li sud u individualnoj parnici, koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan pravnim utvrđenjem iz takve presude ako se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP", nije važno za rješenje ovog spora.

3. 2. U ovoj parnici se vezano za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva radi o istoj kategoriji pravnih odnosa kao što je to bio slučaj u sporu radi kolektivne zaštite interesa potrošača. Riječ je o sudskom razrješenju pravnih odnosa nastalih na temelju ugovora o kreditu s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, bez unaprijed određenih parametara promjene. Sud je u ovoj parnici ocijenio ništetnima određene odredbe ugovora na temelju činjenica utvrđenih u postupku dokazivanja u ovom sporu, a samo u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva se pozvao i na pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

3. 3. Kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio predmetom kolektivnog spora, jer u tom sporu nije bilo riječi o zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata. Ujedno se napominje da je glede pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača i vezanosti suda u individualnim parnicama radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ujednačena praksa revizijskog suda.

4. Pitanje koje se odnosi na (ne)dovoljnu određenost promjenjive kamatne stope ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Rev-1172/2018, Rev-3142/18., Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i dr., te jer je riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu.

5. Za pravna pitanja koja se odnose na:

              a) mogućnost- ovlaštenje suda da, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumači na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka, odnosno u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao, pružajući tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu, nalažući isplatu po osnovi „preplaćenih“ kamata kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i kao da je ugovoren fiksni tečaj kroz cijelo razdoblje otplate, dakle, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu,

              b) na mogućnost- ovlaštenje suda da u tumačenju i primjeni utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na individualni ugovorni odnos u pogledu kojeg tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu, da intervenira na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu i, posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev, a koje postupanje izravno zadire u poslovanje financijske institucije glede kreiranja pojedine kategorije kreditnih proizvoda, kao i u samovoljno i nedopuštenu „korekciju“ tržišnih uvjeta u pogledu kreiranja tečaja valute uz koju je vezana glavnica kredita, što u konačnici dovodi do toga da se potrošača neosnovano stavlja u povoljniji položaj nego što je to mogao biti u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (jer mu se „nadoknađuje šteta“ čija je visina utvrđena primjenom arbitrarnih i nepostojećih uvjeta kreditiranja i tržišnih uvjeta koji određuju tečaj valute i to od strane suda koji je za takvu intervenciju u ugovorni odnos stranaka bez njihove obostrane privole apsolutno nenadležan),

              tuženica nije iznijela razloge važnosti tih pitanja jer se nije pozvala ni na jednu odluku višeg suda niti revizijskog suda u kojem bi bilo izneseno pravno shvaćanje koje je protivno pravnom shvaćanju iz pobijane odluke ili pravno shvaćanje koje izravno odgovara na postavljena pitanja, zbog čega ona nisu važna, a osim toga tuženica u postavljenim pitanjima polazi i od pogrešne pretpostavke da su nižestupanjski sudovi u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao "pružili tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu", odnosno da su "intervenirali na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu i, posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora", i "stavljanju potrošača u povoljniji položaj nego što je bio u trenutku sklapanja ugovora".

6. Pravno pitanje naznačeno u prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, a koje se odnosi na prekid zastare uslijed podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) i tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd-1494/2020., a o kojem je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.

7. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u svezi čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 21. rujna 2021.

                                                        Predsjednica vijeća:

                            Viktorija Lovrić, v.r.