- 1 -              Revt 204/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 204/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. T. N. G., S. R. Nj., M., kojeg zastupaju punomoćnici N. J. i K. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. i G. u Z., protiv tuženika T. z. g. D., D., kojeg zastupa punomoćnik Nebojša Krce-Ivančić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i p. iz D., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7605/13-3 od 30. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku br. P-456/11 od 11. srpnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2021., 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja ukinuto je u cijelosti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z. br. Ovrv-501/09 od 23. listopada 2009., te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da se naloži tuženiku (ovršeniku) da tužitelju namiri potraživanje u iznosu od 41.400,00 EUR, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Isto tako odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da mu tuženik isplati iznos od 193.200,00 EUR uvećano za zatezne kamate na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.). Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 89.552,90 kn (toč. III.), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 8.624,00 kn (toč. IV.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke (toč. I.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 14.000,00 kn (toč. II.).

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, time da tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorene naknade na temelju ugovora sklopljenog između stranaka 29. ožujka 2007. za razdoblje od prosinca 2008. do travnja 2012.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-              da su parnične stranke sklopile E. T. ugovor 29. ožujka 2007., s dopunama i izmjenama od 6. rujna i 21. prosinca 2007., na određeno vrijeme do 31. prosinca 2012.,

-              da je prema čl. 1.1. Ugovora ugovoreno da će tužitelj producirati programske segmente u trajanju od 13 sekundi s lokacije u D. i vršiti prijenos istih Centru ... u M.,

-              da je čl. 7. i 8. Ugovora ugovorena obveza tuženika da plaća produkcijsku naknadu u iznosu od 13.800,00 EUR, koja se plaća 1. siječnja, 1. travnja, 1. srpnja i 1. listopada svake godine,

-              da tužitelj nije dokazao da je nakon veljače 2008. pružao ugovorene usluge tuženiku,

-              da iz iskaza svjedoka J. Đ. i D. A. sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu,

-              da iz iskaza svjedoka T. S. proizlazi da se ugovor izvršavao do veljače 2008. do kada je on bio direktor tuženika,

-              da tužitelj nakon što ga je tuženik obavijestio dopisom od 3. prosinca 2008. da ne može ubuduće plaćati naknadu za usluge tužitelju nije raskinuo ugovor.

 

9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje ZOO), jer tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu, radi čega niti tuženik nije dužan platiti naknadu.

 

Kod toga se ističe da tužitelj neosnovano smatra da je tuženik dužan platiti utužene račune neovisno o tome je li tužitelj ispunio svoje obveze iz čl. 1.1. ugovora, pozivajući se pri tom na čl. 8. st. 3. Ugovora prema kojoj odredbi tužitelj pridržava pravo suspendirati produkciju programskih segmenata u slučaju bilo kakvog kašnjenja u plaćanju od strane tuženika.

 

Drugostupanjski sud smatra da prema odredbi čl. 320. st. 2. ZOO nejasne odredbe u naplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.

 

10. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, nisu su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

11. Naime, tužitelj tvrdi da je tuženik raskinuo ugovor još 3. prosinca 2008. i to zbog financijskih razloga, te da pobijana presuda nema razloga o tome je li tuženik imao opravdani razlog za raskid ugovora. Sama činjenica da je tuženik obavijestio tužitelja da ne može ubuduće plaćati naknadu za usluge tužitelju ne znači da je tuženik raskinuo ugovor, već je upravo tužitelj, nakon takve obavijesti tuženika, imao mogućnost raskinuti ugovor ili tražiti ispunjenje ugovora. Upravo iz činjenice da je tužitelj tražio ispunjenje ugovorne obveze iz Ugovora od strane tuženika – plaćanje ugovorne naknade za emitiranje, jasno ukazuje da tužitelj nije smatrao da je ugovor raskinut. Stoga su neosnovane tvrdnje u reviziji da je tuženik raskinuo sporni ugovor, pa je i irelevantno je li za to tuženik imao opravdani razlog.

 

12. Neosnovano tužitelj ukazuje i na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja. U situaciji kada tužitelj utužuje ugovorenu naknadu za emitiranje za cijelo razdoblje trajanja ugovora, isti je bio dužan dokazati da je ispunio svoju obvezu, tj. da je producirao programske segmente u trajanju od 13 sekundi s lokacije u Dubrovniku i izvršio njihov prijenos Centru za emitiranje EARTH TV u Njemačkoj.

 

13. Kako tužitelj nije dokazao da je vršio sporno emitiranje, dakle da je pružio ugovorenu uslugu, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen. Prema odredbi čl. 7. ZOO kod naplatnih ugovora svaka ugovorna strana za korist koju dobiva prema ugovoru, mora drugoj ugovornoj strani dati jednaku protuvrijednost, što i predstavlja jedno od temeljnih načela obveznog prava – jednaka vrijednost činidaba.

 

Pravilno pri tom drugostupanjski sud ističe da je tužitelj imao mogućnost, nakon što ga je tuženik obavijestio da ne može vršiti plaćanja po Ugovoru, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete zbog prijevremenog raskida ugovora, a što se nije dogodilo.

 

Budući da tužitelj u spornom razdoblju, a prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nije vršio uslugu tuženiku koju je trebao prema Ugovoru, to niti tuženik nema obvezu platiti uslugu koju nije dobio. Tvrdnje tužitelja da je isti vršio uslugu tuženiku i u spornom razdoblju predstavlja tvrdnju kojom se pobija činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

14. Kako revizijski razlozi nisu osnovani, to je valjalo reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

15. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

 

Zagreb, 21. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.