- 1 -              Rev 1443/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1443/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., P., kojeg zastupa punomoćnik Z. F., odvjetnik u P., protiv tuženika J. d.d., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P., Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1257/2014-2 od 19. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-163/2011-56 od 7. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv odluke o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja u dijelu kojim je:

 

- naloženo tuženiku da tužitelju „s naslova nemogućnosti daljnjeg napredovanja i zapošljavanja i gubitka buduće zarade isplati ukupni novčani iznos rente od 198.547,74 kn“ sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose (t. I. izreke prvostupanjske presude);

 

- naloženo tuženiku da tužitelju, počevši od 1. ožujka 2014. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, plaća rentu u iznosu od 3.807,73 kn na mjesec sa zateznim kamatama (t. II. izreke) i

 

- naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 80.000,00 kn sa zateznim kamatama (t. IV. izreke).

 

2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio sa žalbom (u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda potvrđena u t. I., II. i IV. njene izreke), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovom revizijskom sudu da nižestupanjske presude preinači tako da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ih ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se ona odbije kao neosnovana.

 

4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako se ona revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

5. Revizija protiv onoga dijela presude kojim je odlučeno o glavnoj stvari i zateznim kamatama nije osnovana, a odnosu na odluku o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

6. Iako je tuženik u uvodnom dijelu revizije naveo da je pobijana drugostupanjska presuda „obuhvaćena brojnim postupovnopravnim povredama“, iz daljnjih je revizijskih navoda razvidno da upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, obrazlažući njeno postojanje tvrdnjama kako odluci nedostaju razlozi kojima se opravdava zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i na povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. toga Zakona, ustvrdivši da su „krajnje šture, paušalne i nejasne konstatacije“ koje je drugostupanjski sud dao u odnosu na žalbene prigovore.

 

7. Obrazloženje predmetne prvostupanjske presude sadrži jasne razloge o tome kako su ocijenjeni izvedeni dokazi i koje su činjenice tako utvrđene te primjena kojih materijalnopravnih odredbi na te činjenice dovodi do zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i zašto određeni tuženikovi prigovori nisu osnovani, pa je tako obrazloženje te presude u potpunosti sastavljeno u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, a tu je presudu, ispitavši tuženikovu žalbu, sud drugoga stupnja ocijenio pravilnom i zakonitom pozvavši se na ovlast iz odredbe čl. 375. st. 5. toga Zakona, prema kojoj sud drugoga stupnja, ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Samim tim, i obrazloženje pobijane drugostupanjske sadrži jasne i neproturječne razloge, pa i o tuženikovim žalbenim prigovorima, jer su oni već istaknuti u postupku pred sudom prvoga stupnja, a taj je sud ocjenu njihove neosnovanosti obrazložio.

 

8. Za napomenuti je kako tuženik revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP djelomično obrazlaže i tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza, nudeći pritom vlastito viđenje činjeničnog stanja na koje je trebalo primijeniti materijalno pravo te tako, nedopušteno s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP, drugostupanjsku odluku pobija zbog navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.

 

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu izgubljene zarade.

 

11. Utvrdivši:

 

- da je tužitelj 28. veljače 2008., tada u dobi od dvadeset godina, teško tjelesno povrijeđen u prometnoj nesreći za koju je kriv tuženikov osiguranik,

 

- da je uslijed zadobivenih povreda tužitelj potpuno i trajno nesposoban za bilo kakav rad,

 

- da je neposredno prije štetnog događaja tužitelj okončao srednjoškolsko obrazovanje stekavši zvanje strojarskoga tehničara,

 

- da je tužitelj, prema prethodnom dogovoru s konkretnim poslodavcem (trgovačkim društvom), trebao zasnovati radni odnos sa zaposlenjem u struci za konkretnu plaću, do čega je trebalo doći upravo u razdoblju u kojem se dogodila prometna nesreća, i što se nije ostvarilo upravo zbog štetnog događaja koji je prouzročio njegovu potpunu i trajnu nesposobnost za rad,

 

prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj kao oštećenik, od tuženika kao osiguratelja, na temelju odredbe čl. 965. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) ima pravo zahtijevati naknadu štete te je tuženika obvezao, na temelju odredbe čl. 1095. toga Zakona, kojom je propisano da je odgovorna osoba dužna plaćati određenu novčanu rentu ozlijeđenome ako on zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, da tužitelju plaća mjesečnu rentu u visini plaće koju bi primao da se zaposlio, obvezavši ga i da već dospjele iznose plati u ukupnom iznosu.

 

12. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tuženik ponovno, kao i u vezi s postupovnopravnim prigovorima, nedopušteno djelomično obrazlaže ukazivanjem na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ono vezano za utvrđenu činjenicu da bi se tužitelj, da nije bilo štetnoga događaja sigurno zaposlio, kao i ono vezano za utvrđenje visine plaće koju bi ostvarivao. Tako obrazložene revizijske razloge revizijski sud s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP ne može uzeti kao osnovane.

 

13. Tri su daljnja tuženikova materijalnopravna prigovora.

 

13.1. Prvi se tiče istaknutog prigovora zastare dijela tužiteljeve tražbine za određeno razdoblje. Tuženik, naime, ukazuje na to da je tužitelj u tužbi postavio zahtjev za izgubljenu zaradu za razdoblje od lipnja 2009., a u podnesku od 31. prosinca 2012. da je povukao zahtjev za razdoblje prije lipnja 2010. jer je u njemu zatražio nadoknadu izgubljene zarade za razdoblje tek nakon lipnja 2010., da bi potom u jednom od sljedećih podnesaka, ponovno zatražio naknadu izgubljene zarade za prijašnje razdoblje. Tuženik smatra da je potonjim podneskom tužitelj preinačio tužbu tako da je ponovno zatražio naknadu štete za razdoblje za koje je osnovan prigovor zastare zbog proteka trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 230. ZOO. Međutim, time što je, prepisujući više puta u podnescima razdoblje za koje traži zateznu kamatu, u jednom od podnesaka, iz bilo kojeg razloga, ispustio određeno razdoblje, a da pritom nije izričito djelomično povukao tužbu za novčani iznos na koji se odnosi to razdoblje, tužitelj nije tužbu djelomično povukao, pa stoga nije niti kasnije preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, kako to pogrešno smatra tuženik. Stoga nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

 

13.2. Drugi se materijalnopravni revizijski prigovor tiče tuženikove tvrdnje da je iznos dosuđene rente, u visini plaće koju bi tužitelj primao da se mogao zaposliti, trebalo umanjiti za iznos koji tužitelj ostvaruje na temelju prava iz socijalnog osiguranja. Nije sporno da je tužitelj ostvario pravo na osobnu invalidninu na temelju odredbe čl. 54. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ br. 157/13). Ovo se pravo priznaje osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njihovih osnovnih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice. Dakle, po svojoj svrsi i pravnoj naravi osobna invalidnina predstavlja svojevrsnu naknadu za oštećenje organizma koje za posljedicu ima smanjenje životne aktivnosti. S obzirom na to da se tom invalidninom otklanjaju one iste štetne posljedice kao i pravičnom novčanom naknadom za neimovinsku štetu (umanjenje životne aktivnosti), osobna se invalidnina uzima u obzir pri odmjeravanju novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Takvo je pravno shvaćanje ovaj sud izrazio u odlukama Rev 3258/2015-2 od 12. rujna 2018., Rev 1128/07 od 5. ožujka 2008., Rev 492/06 od 26. srpnja 2006., Rev 627/09-2 od 31. ožujka 2010. i Revx 48/10 od 22. rujna 2010. Kako je predmet postupka u ovoj parnici naknada imovinske štete koju tužitelj trpi u vidu izgubljene zarade, nema pravne osnove da se iznos utvrđen po osnovi izgubljene zarade umanji za ono što tužitelj prima po osnovi osobne invalidnine.

 

13.3. Konačno, tuženik smatra da je ukupni iznos utvrđen tužitelju na ime imovinske štete zbog gubitka zarade trebalo umanjiti i za primanja koja ostvaruje tužiteljeva majka na ime statusa roditelja njegovatelja. Ovom pak shvaćanju, koje tuženik k tome neosnovano potkrepljuje inače pravilnim zaključkom kako „pravo na status roditelja njegovatelja ne bi bilo priznato tužiteljevoj majci M. P. da nema invalidnosti tužitelja P. M.“ nema uporišta niti u jednom propisu, a tuženik pogrešno smatra da je takvo shvaćanje izraženo u odluci Županijskog suda u Splitu Gžx-692/2014 od 9. prosinca 2015. i da proizlazi iz zaključka sa sastanka sudaca predstavnika građanskih odjela održanog 26. i 27. studenoga 1985. Naime, ta shvaćanja općenito ukazuju na to da se određena primanja uračunavaju u odgovarajuće vrste (osnove) štete, dok, po naravi stvari, gubitak zarade što je trpi oštećenik ne može biti umanjen za ono što prima njegov njegovatelj u svrhu njege oštećenika.

 

14. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo ju je, u dijelu kojim se njome pobija odluka o glavnoj stvari i zateznim kamatama, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

16. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija jer ona nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.). Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.