- 1 -              Revt 105/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 105/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d., OIB …, V., kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u V., protiv I-tuženika B. d.d. u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G., te odvjetnik H. M. iz B. i II-tuženika S. M. V. d.d. u stečaju G., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7555/13-5 od 7. listopada 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1536/11-42 od 12. travnja 2013., u sjednici vijeća dana 21. rujna 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7555/13-5 od 7. listopada 2015..se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Trgovački sud u Rijeci presudom poslovni broj P-1536/11-42 od 12. travnja 2015., sudio je:

 

„I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju G. Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen dana 13.07.2001. god. između B. trgovina i usluge d.d. S. kao kupca i V. d.d. za trgovinu G. kao prodavatelja koji je ovjeren od strane javnog bilježnika I. R. iz S. pod brojem OU-8838/01 od 18.07.2001. god. kao i provedene kompenzacije.

 

II. Prvotuženik je dužan vratiti u stečajnu masu drugotuženika pravo vlasništva te mu u tu svrhu izdati brisovno očitovanje radi upisa brisanja prava vlasništva na nekretninama:

 

- k.č. br. 2669, kuća-zgrada površine 919 m2 i dvorište površine 2032 m2 kat. plan br. 2300/A u naravi robna kuća u G. k.o. G. jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda

 

Prvotuženik je dužan vratiti u stečajnu masu drugotuženika stečenu imovinsku korist na osnovu prijenosa prava vlasništva na nekretnini k.č. br. 264, kuća i dvor površine 242 čhv odnosno 871,20 m2 upisane u kat. plan br. 1141/A k.o. P. u naravi robna kuća u iznosu od 650.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 13.07.2001. god. do 31.12.2007. god., a po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1.01.2008. god. do isplate.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da prvotuženik vrati u stečajnu masu drugotuženika stečenu imovinsku korist na osnovu prijenosa prava vlasništva na nekretnini k.č. br. 264, kuća i dvor površine 242 čhv odnosno 871,20 m2 upisane u kat. plan br. 1141/A k.o. P. u naravi robna kuća u iznosu od 350.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 13.07.2001. god. do 31.12.2007. god., a po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1.01.2008. god. do isplate.

 

IV. Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 450.873,00 kn u roku od 8 dana.“

 

2. Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pž-7555/13-5 od 7. listopada 2015. prihvatio je žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu te je odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju G. U. o kupoprodaji nekretnine sklopljen dana 13.07.2001. između B. trgovina i usluge d.d. S. kao kupca i V. d.d. za trgovinu G. kao prodavatelja koji je ovjeren od strane javnog bilježnika I. R. iz S. pod brojem OU-8838/01 od 18.07.2001. kao i provedene kompenzacije.

 

2. Prvotuženik je dužan vratiti u stečajnu masu drugotuženika pravo vlasništva te mu u tu svrhu izdati brisovno očitovanje radi upisa brisanja prava vlasništva na nekretninama: - k.č. br. 2669, kuća-zgrada površine 919 m2 i dvorište površine 2032 m2 kat. plan br. 2300/A u naravi robna kuća u G. k.o. G., jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

 

3. Prvotuženik je dužan vratiti u stečajnu masu drugotuženika stečenu imovinsku korist na osnovu prijenosa prava vlasništva na nekretnini k.č. br. 264, kuća i dvor površine 242 čhv odnosno 871,20 m2 upisane u kat. plan br. 1141/A k.o. P. u naravi robna kuća u iznosu od 650.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 13.07.2001. god. do 31.12.2007. god., a po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1.01.2008. god. do isplate.

 

4. Tuženici su dužni solidarno tužitelju naknaditi parnični trošak.“

 

2.1. Tužitelju je naloženo u roku od osam dana naknaditi prvotuženiku parnične troškove u iznosu od 225.197,00 kuna (toč, II. izreke), a odbijen je zahtjev prvotuženika da mu tužitelj naknadi parnične troškove u iznosu od 129.900,00 kuna (toč- III. izreke).

 

3. Tako je suđeno u sporu radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika po pravilima Stečajnog zakona ( Narodne novine broj 94/96, 9/99, 129/00, 123/03, dalje: SZ), koji se u ovom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme poduzimanja pravne radnje.

 

4. Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Tužitelj revizijom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju, te da ukine ili preinači drugostupanjsku i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženicima naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

 

5. Tužitelj je naknadnim podneskom od 19. ožujka 2021., nakon isteka roka u kojemu je mogao podnijeti reviziju, dostavio Vrhovnom sudu RH podnesak koji po svom sadržaju nije dopuna revizije, niti je podnesen u roku za reviziju, pa taj podnesak nije uzet u razmatranje.

 

6. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

7. Revizija je neosnovana.

 

8. Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Pobijana presuda je donesena u sporu radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika kojom radnjom je I-tuženik stekao pravo vlasništva na nekretnini-robnoj kući u G., na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog dana 13. srpnja 2000. između kupca B. d.d. i prodavatelja V. d.d.. U trenutku sklapanja ugovora kupac je imao tražbinu prema prodavatelju, pa je tu tražbinu prebio s tražbinom prodavatelja po osnovi kupovne cijene za nekretninu. Na taj način je B. d.d. prije otvaranja stečaja nad prodavateljem u cijelosti namirio svoju tražbinu prema V. d.d., dok su drugi vjerovnici u stečaju samo djelomično namirili svoje tražbine.

 

10. Tužitelj, koji je jedan od stečajnih vjerovnika V. d.d. u stečaju čija je tražbina priznata, u ovoj parnici pobija pravnu radnju stečajnog dužnika. U parnici je bilo sporno jesu li ispunjene posebne pretpostavke za pobijanje iz čl. 131. SZ, odnosno konkretno je li radnja koja je poduzeta u okviru deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga (u ovom slučaju preko četiri godine), poduzeta s namjerom stečajnog dužnika da ošteti svoje vjerovnike, te je li druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Pri tome se znanje za namjeru pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

 

11. Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. i 2. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen, te je odbio tužbeni zahtjev. Pri tome je drugostupanjski sud našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka je prvostupanjskog suda utemeljena na tim dokazima te da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi dijelom pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

11.1. Po shvaćanju drugostupanjskog suda ispunjene su opće pretpostavke iz čl. 128. SZ za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika, ali nisu ispunjene posebne pretpostavke iz čl. 131. SZ, jer da nije bilo namjere stečajnog dužnika oštetiti vjerovnike.

 

11.2. U obrazloženju je navedeno da, sukladno odredbi čl. 131. st.1. SZ-a, pravna radnja koju je dužnik poduzeo s namjerom da ošteti vjerovnike može se pobijati uz kumulativno ispunjenje triju posebnih pretpostavki: radnja mora biti poduzeta u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga do otvaranja stečajnog postupka; dužnik je radnju poduzeo s namjerom da ošteti svoje vjerovnike; druga strana (vjerovnik prema kojem je radnja poduzeta) morala je u vrijeme poduzimanja radnje znati za namjeru dužnika pri čemu se znanje za namjeru pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.

 

11.3. Imajući na umu utvrđenje da je stečajni postupak nad drugotuženikom otvoren 10. ožujka 2004., a da je pravna radnja uknjižbe prava vlasništva kupljene nekretnine poduzeta na temelju ugovora sklopljenog 13. srpnja 2000., kao i da su ugovor i izjave o prijeboju (kompenzaciji), koje su u knjigovodstvu pravog prednika drugotuženika provedene 24. prosinca 2001. i 28. prosinca 2001., sklopljeni u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, sud je zaključio da se radi o pravnoj radnji poduzetoj u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka.

 

11.4. Međutim prema shvaćanju drugostupanjskog suda nije postojala namjera oštećenja vjerovnika. U obrazloženju presude je navedeno da namjera postoji ako bi dužnik općenito htio oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje ili ako bi znao da bi ono moglo nastupiti pa je na njega pristao. Na tužitelju je teret dokazivanja ove dužnikove namjere, a tužitelj u tom nije uspio.

 

11.5. Pri tome sud polazi od toga kako nije sporno da je prvotuženik bio dugogodišnji poslovni partner pravnog prednika drugotuženika i njegov glavni dobavljač, a obveza prema prvotuženiku je na dan 31. prosinca 2000. iznosila 5,375.312,00 kn odnosno ukupno 48,72% svih obveza prema dobavljačima, kao i da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji prvotuženik predstavljao trgovačko društvo preko kojeg je kupovana glavnina robe značajnijih proizvođača, prije sklapanja predmetnog ugovora postojao je dug pravnog prednika drugotuženika prema prvotuženiku na temelju ugovora o prodaji broj 190/2001 s time da su stranke ugovora njegovu visinu iskazale u iznosu od 9,000.000,00 kn na ime isporučene robe i zateznih kamata. Sklapanjem predmetnog ugovora pravni prednik drugotuženika je za prodane nekretnine procijenjene po strankama ugovora na iznos od 9,000.000,00 kn primio odgovarajuću protuvrijednost, odnosno zatvorio je svoj postojeći dug prema prvotuženiku.

 

11.6. Sud je zaključio da je primarna namjera drugotuženika bila namiriti dospjelo dugovanje i nastaviti poslovanje s glavnim dobavljačem. Na temelju navedenih pravnih radnji pravni prednik drugotuženika je doista i nastavio poslovati sve do 2004. godine, kada je otvoren stečajni postupak. Sama činjenica da u trenutku kada neko trgovačko društvo zapadne u financijske poteškoće to društvo plati nekom od svojih vjerovnika dužni iznos ne ukazuje automatski na namjeru oštećenja drugih vjerovnika. U vrijeme sklapanja ugovora i namirenja tražbine prijebojem račun pravnog prednika drugotuženika nije bio blokiran, i drugotuženik nije bio insolventan, pa po shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelj nije dokazao niti da bi prvotuženik kao druga strana u vrijeme poduzimanja te radnje znao za takvu namjeru drugotuženika kao dužnika oštetiti ostale vjerovnike.

 

12. Stoga prema shvaćanju drugostupanjskog suda nije riječ o pobojnoj pravnoj radnji u smislu odredbe čl. 131. SZ, pa je tužbeni zahtjev odbijen.

 

13. Tužitelj revizijom pobija drugostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14. Prema tvrdnji tužitelja bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP je počinjena time što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, razlozi u presudi su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

15. Nadalje, tužitelj drži da je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP počinjena u vezi s odredbama čl. 8. i drugih kod ocjene dokaza.

 

16. U obrazloženju ovih revizijskih razloga tužitelj je sadržajno ukazao na (po njemu) pogrešan pravni pristup u primjeni odredbe čl. 131. SZ, te je sam ocijenio dokaze i zaključio da je postojala namjera drugotuženika poduzimanjem pravne radnje oštetiti vjerovnike, a da je drugotuženik znao za tu namjeru. Pri tome je tužitelj analizirao i dokaze o financijskom stanju dužnika, nalaze revizora iz 2000.. godine i uzajamnu povezanost prvo i drugo tuženika, uz konačni zaključak da je postojala namjera prvotuženika oštetiti vjerovnike, i znanje prvotuženika za tu namjeru.

 

17. Sadržaj revizije ne ukazuje na konkretne nedostatke u izreci i obrazloženju presude niti na proturječnosti samog obrazloženja ili proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

18. Jedini navod o proturječnosti između sadržaja presude i isprava na koje se sud pozvao odnosi se na utvrđenje suda da u vrijeme poduzimanja pravne radnje II-tuženik nije bio insolventan, dok tužitelj tvrdi da nalaz vještaka ukazuje na insolventnost.

 

18.1. Suprotno tvrdnji tužitelja navod suda nije u suprotnosti sa sadržajem nalaza vještaka koji je iznio jasnu tvrdnju da u vrijeme poduzimanja pravne radnje račun V. d.d. nije bio blokiran. Također nalaz vještaka nije ukazivao na to da dužnik nije trajnije ispunjavao svoje dospjele novčane obveze. S tim u vezi se napominje da je prema odredbi čl. 4. SZ dužnik nesposoban za plaćanje ako ne može trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze. Okolnost da je dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelomično tražbine nekih vjerovnika sama po sebi ne znači da je on sposoban za plaćanje (st. 3.). Smatrat će se da je dužnik nesposoban za plaćanje ako u razdoblju od dva mjeseca nije s bilo kojega od njegovih računa kod bilo koje pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnoga prometa isplaćena barem jedna petina iznosa koji je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu bez daljnjega pristanka dužnika naplatiti s toga računa (st. 4.). Zaključak suda o tome da dužnik nije bio insolventan nije u suprotnosti s dokazima na koje se sud pozvao.

 

18.2. Tužitelju se u odnosu na navode iz revizije napominje da je u postupku utvrđeno da je II-tuženik u vrijem poduzimanja pravne radnje bio prezadužen prema definiciji prezaduženosti iz čl. 4. st. 8. SZ, jer njegova ukupna njegova imovina ne pokriva postojeće obveze, ali je drugostupanjski sud dao razloge zašto u tim okolnostima nije bilo namjere II-tuženika namirenjem I-tuženika oštetiti ostale vjerovnike.

 

19. Prema ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su izveli dokaze koji se odnose na odlučne činjenice, u skladu s prijedlozima stranaka, a odluka je donesena ocjenom svakog dokaza i svih dokaza zajedno, pa nije počinjena bitna povreda odredaba čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

 

20. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na pogrešna pravni pristup i pogrešno utvrđene odlučne činjenice treba imati na umu da pogrešan pravni pristup sam po sebi, kada i postoji, ne znači postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati, dok pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP.

 

21. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

22. Sporna je i u revizijskom stupnju postupka pravila primjena odredbe čl. 131. st. 1. i 2. SZ i s tim u vezi pravno shvaćanje o tome kad će se smatrati da postoji namjera stečajnog dužnika oštetiti vjerovnike i kad postoji znanje druge strane za tu namjeru.

 

23. Pravno shvaćanje o navedenim spornim pitanjima na kojemu se temelji obrazloženje pobijana drugostupanjska presuda prihvaća i ovaj sud.

 

24. Pri tome ovaj sud nalazi suvišnim, a dijelom i netočnim, općeniti navod iznesen u obrazloženju o postupcima radi pobijanja pobijanju pravnih radnji stečajnog dužnika prema kojemu „…zadaća stečajnog postupka nije ispitivati svaku moguću poslovnu radnju stečajnog dužnika unazad 10 godina od podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka bez obzira na štetu koju se time čini pravnoj sigurnosti u poslovnom prometu, ali i državi, bespotrebnim angažiranjem sudskog aparata u parnicama unaprijed osuđenima na neuspjeh.“

 

24.1. U ovom slučaju nije riječ o tome da bi stečajni upravitelj ispitivao po službenoj dužnosti sve radnje stečajnog dužnika unazad deset godina prije otvaranja stečajnog postupka, nego je stečajni vjerovnik, u skladu s ovlastima iz Stečajnog zakona (čl. 127. do 144. SZ), podnio tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji smatrajući da je riječ o pobojnoj radnji. Također nije prihvatljiva tvrdnja suda da je pobijanje pravnih radnje stečajnog dužnika bespotrebna radnja unaprijed osuđena na neuspjeh, jer je pravo stečajnih vjerovnika na pobijanje pravnih radnji uređeno zakonom s ciljem uvećanja stečajne mase stečajnog dužnika, koju stečajni vjerovnik poduzima u korist svih stečajnih vjerovnika. Ishod ovih parnica ne može se unaprijed ocijeniti uzaludnim, i na ovaj način obeshrabrivati stečajne vjerovnike na korištenje svojih zakonom uređenih prava na tužbu, jer ishod svake pojedinačne parnice ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

 

25. Neovisno o navedenoj primjedbi, u ovom slučaju je sud cijenio okolnosti konkretnog slučaja i pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev.

 

26. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

27. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

28. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

29. Stoga je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nisu počinjene povrede odredaba postupka na koje je ukazano revizijom, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.