- 1 -              Rev-x 968/2013-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 968/2013-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja A. Š.1, OIB …, II-tužiteljice A. Š.2, OIB … i III-tužiteljice maloljetne I. Š., OIB …, koju zastupa majka i zakonska zastupnica T. Š., OIB …, svih iz M., koju zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., kojeg zastupa A. K., dipl. pravnica, zaposlenica tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1634/11-2 od 19. veljače 2013., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5143/03-36 od 9. prosinca 2010., u sjednici održanoj 21. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1634/11-2 od 19. veljače 2013., u dijelu (točki II izreke) u kojem je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5143/03-36 od 9. prosinca 2010., kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o  j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti svakom od tužitelja po 79.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, s tim da pojedini mjesečni iznos od 1.000,00 kn unutar tih iznosa za svakog od tužitelja dospijeva do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec, sve po kamatnoj stopi pobliže naznačeno u izreci prvostupanjske odluke, kao i naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 12.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2010. do isplate.

 

2. Presudom suda drugog stupnja, povodom žalbe tuženika, presuđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tuženika "C. o." d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-5143/03-36 od 9. prosinca 2010. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev I. tužitelja mlljt. A. Š.1, II. tužiteljice mlljt. A. Š.2 i III. tužiteljice mlljt. I. Š. svakome do iznosa od po 49.666,50 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, dok svaki mjesečni iznos od 1.000,00 kn, unutar prije spomenutog iznosa, za svakog tužitelja dospijeva do svakog 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 1. travnja 2006. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 1. svibnja 2010. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tužitelja do iznosa od 7.749,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2010. pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II. Preinačuje se ista presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev svakog tužitelja preko 49.666,50 kn do 79.000,00 kn (za 29.333,50 kn) i trošak svih tužitelja preko 7.749,00 kn do 12.300,00 kn (za 4.551,00 kn) i sudi:

 

Odbijaju se I. tužitelj mlljt. A. Š.1, II. tužiteljica mlljt. A. Š.2 i III. tužiteljica mlljt. I. Š. svaki s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od po 29.333,50 kn i svaki s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška od po 1.517,00 kn.

 

III. Nalaže I., II. i III. tužiteljima nadoknaditi tuženiku trošak nastao povodom uloženog pravnog lijeka u iznosu od 1.262,44 kn u roku od 15 dana.

 

IV. Odbijaju se I., II. i III. tužitelji sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nisu ostvarili uspjeh tužitelji podnose reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Predlažu revizijskom sudu preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti ili da se drugostupanjska presuda ukine i u tom dijelu predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točki 1. do 3. članka 382. stavka 2. ZPP. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članka 382. stavak 3. ZPP).

 

7. U podnesenoj reviziji tužitelji su sadržajno, ali dovoljno jasno postavili određeno pravno pitanje tijeka zastare u slučaju sukcesivnog uzastopnog utuživanja naknade štete za proteklo razdoblje, koje se zapravo svodi na upit - je li prekid zastare iz članka 392. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) djeluje tako da za svako slijedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od kada je prethodni spor za prvo utuženo potraživanje okončan?

 

8. U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja revidenti se pozivaju na odluke revizijskog suda broj Rev-842/07 od 29. listopada 2008., Rev-714/03 od 23. rujna 2003. i Rev-1273/1999 od 4. lipnja 2002., tvrdeći da je pobijana presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju izraženom u tim revizijskim odlukama.

 

9. Revizija tužitelja je dopuštena jer se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da glede ovog pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale gubitkom uzdržavanja zbog smrti njihovog oca, istaknut protiv osiguravatelja iz obvezne automobilske odgovornosti, s tim da je u revizijskom dijelu postupka, kao i u žalbenom dijelu parnice, ostalo sporno još samo materijalnopravno pitanje nastupa zastare (dijela) utužene tražbine.

 

11. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbene zahtjeve pojedinih tužitelja na ime gubitka uzdržavanja zbog smrti njihova oca u štetnom događaju od 10. listopada 1998. jer je utvrđeno da je sad pok. prednik tužitelja u vremenu od listopada 2003. do svibnja 2010. doprinosio za svakog od tužitelja najmanje po 1.000,00 kn mjesečno, što tuženik tijekom postupka koji je prethodio reviziji zapravo nije ni osporavao.

 

12. Prema obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, prvostupanjski je sud, budući da je tuženik u podnesku od 21. siječnja 2009. i potom na ročištu od 11. ožujka 2009. priznao tužbeni zahtjev na ime izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od 1. studenog 1998. do 1. listopada 2003., donio djelomičnu presudu kojom je svakom od tužitelja pravomoćno dosuđeno po 59.000,00 kn, kao i troškovi tog dijela postupka. U odnosu na prigovor zastare, u prvostupanjskoj se presudi navodi da su tužitelji na ročištu održanom 11. ožujka 2009. i podneskom od 18. svibnja 2010. povisili tužbeni zahtjev zatraživši naknadu štete za izgubljeno uzdržavanje u razdoblju od 1. listopada 2003. do ožujka 2009., tj. za 65 mjeseci po 1.000,00 kn svakom. Polazeći od zaključka o priznanju tužbenog zahtjeva za prethodno razdoblje, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare navodeći da je zastara u ovom slučaju prekinuta dužnikovim priznanjem te da je zastarni rok potom počeo teći iznova.

 

13. Drugostupanjski sud, prije svega ističe da sporna tražbina nije povremeno potraživanje već naknada štete, s tim da se ovdje radi o šteti koja će uzastopno nastajati u budućnosti pa se tužba u tom slučaju može podnijeti sa zahtjevom za plaćanjem mjesečne rente ili pak uzastopnim (sukcesivnim) utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, kao u konkretnom slučaju. Slijedom toga, sud drugog stupnja navodi da se rokovi zastare u takvom slučaju računaju prema odredbama članka 376. odnosno 377. ZOO/91, dok za slučaj uzastopnog utuživanja za svako slijedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan ili svršen na neki drugi način, sukladno članku 392. stavak 3. ZOO/91.

 

14. U pobijanoj drugostupanjskoj odluci ističe se da je u konkretnoj parnici za tražbine tužitelja utužene za razdoblje od 1. studenog 1998. do 1. listopada 2003. spor okončan donošenjem djelomične presude dana 11. ožujka 2009. (koja je postala pravomoćna 6. travnja 2009.), zbog čega da rokovi zastarijevanja počinju teći iznova od dana donošenja odnosne presude. Kako su tog dana tužitelji postavili tužbeni zahtjev za prije naznačeno razdoblje (od 1.10.2003. do 1.3.2009.), a budući da svaki mjesečni iznos zastarijeva u roku od 3 godine „od dana kada je tužbeni zahtjev podnesen“, drugostupanjski sud zaključuje da je zastara, imajući na umu vrijeme podnošenja novog tužbenog zahtjeva (11.3.2009.), nastupila za sva ona mjesečna potraživanja pojedinog tužitelja u iznosu od po 1.000,00 kn u vremenu od 1. listopada 2003. do 10. ožujka 2006., odnosno za 29 mjeseci i 10 dana, što da predstavlja za svakog od tužitelja iznos od po 29.333,50 kn.

 

15. Slijedom toga, drugostupanjski sud je, primjenom odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu tako da je djelomično odbio tužbene zahtjeve svakog tužitelja u prije naznačenom iznosu.

 

16. Polazeći od potrebe da se u izvanrednoj reviziji odgovori na pitanje o tijeku zastare u slučaju sukcesivnog uzastopnog utuživanja naknade štete za proteklo razdoblje, sve u svezi s navodima iz revizije o pravnom djelovanju članka 392. stavka 3. ZOO/91 i sudskoj praksi na koju se pozivaju tužitelji, valja istaknuti da se navedena zakonska odredba ne može tumačiti niti primijeniti na način kako to u ovom slučaju ističu revidenti.

 

17. U revizijskoj odluci (ukidno rješenje na koje se pozivaju revidenti) broj Rev-1273/1999-2 od 4. lipnja 2002., istaknuto je slijedeće:

 

„U ovoj fazi revizijskog postupka predmet je odlučivanja potraživanje tužiteljice s naslova naknade štete, zbog nemogućnosti obrađivanja poljoprivrednog zemljišta i to u godini 1989. i 1990. u iznosu od po 4.356,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i potraživanje s naslova naknade štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 41.356,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom i uz isplatu rente za ubuduće.

 

Drugostupanjski je sud, preinačujući prvostupanjsku presudu, u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev smatrajući, suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, da je nastupila zastara za navedena potraživanja neovisno o tome da li se primjenjuje odredba čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 112/99 - dalje ZOO), ili odredbe čl. 377. istog Zakona, budući da je u ovom slučaju šteta počinjena kaznenim djelom.

 

Za sada se, međutim, ne može utvrditi da li je pravilno odlučeno o pitanju zastare budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava prvostupanjski, kao niti drugostupanjski sud nisu utvrđivali i cijenili sve one okolnosti koje su trebali uzeti u obzir da bi se moglo zaključiti da li je za navedena potraživanja nastupila zastara.

 

Prema stajalištu ovog revizijskog suda kod ocjene pitanja zastare treba polaziti od toga da se zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni prema propisu čl. 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtjeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

 

Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, a ovdje se upravo radi o takvoj šteti zbog gubitka prihoda u poljoprivredi, odnosno zbog troškova tuđe pomoći i njege, oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente.

 

U tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. Zakona o obveznim odnosima, a za svako slijedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kad je prethodni spor okončan (čl. 392. st. 3. ZOO).

 

Nadalje, treba uzeti u obzir da pokretanje i vođenje kaznenog postupka prekida zastarijevanje kaznenog gonjenja, pa stoga povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

 

Zastarijevanje koje je bilo na taj način prekinuto počinje ponovno teći tek kada postane pravomoćna presuda kojom je štetnik proglašen krivim za štetni događaj.“.

 

18. U odluci Rev-714/2003-2 od 23. rujna 2003. (presuda i ukidno rješenje kojim je djelomično prihvaćena revizija tuženika) revizijski sud je istaknuo slijedeće:

 

„Tužbenim zahtjevom zatražena je isplata naknade na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, koje je nastupilo nakon okončanja spora vođenog pred prvostupanjskim sudom pod br. P-198/82, a za koje je tužiteljica saznala nakon izvršenih pregleda 1990. godine, te rente za tuđu njegu i pomoć, kao i medicinsku pomoć (masažu) od 16. travnja 1990. godine.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, u dosadašnjem postupku je utvrđeno da je kod tužiteljice nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja, jer je u prethodnoj parnici smanjenje životne aktivnosti bilo utvrđeno u razmjeru od 40 – 60%, dok ono sada iznosi 70% (prema vještacima prim. Dr. M. A. i dr. R. S. invaliditet tužiteljice je svakako veći u odnosu na ranije stanje za preko 10%), a što je tužiteljica saznala 16. travnja 1990. godine prilikom kontrolnog pregleda. Kako prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO) potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da nije nastupila zastara tražbine za ovaj oblik štete, jer je tužba podnesena 12. listopada 1992. godine. Imajući na umu da je u odnosu na već značajan stupanj invalidnosti nastupilo daljnje smanjenje životne aktivnosti tužiteljice, koja je mlada osoba (1980. godine, u vrijeme ozljeđivanja, imala je 18 godina), po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su pravilno, uz primjenu odredbe čl. 200. ZOO, tužiteljici za ovaj oblik štete dosudili odgovarajuću pravičnu naknadu u iznosu od 60.000,00 kn. Stoga je revizija tuženika odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP, ukoliko se odnosi na obvezu naknade štete za duševne bolove zbog daljnjeg smanjenja životne aktivnosti.

 

U postupku je utvrđeno da je tužiteljici zbog invalidnosti potrebna tuđa njega i pomoć u domaćinstvu tri puta tjedno po šest sati, kao i medicinska pomoć koja se sastoji od manualne masaže zbog hipotrofije mišića dva puta tjedno po jedan sat. Za razdoblje od 16. travnja 1990. do 16. travnja 1998. godine tužiteljici je dosuđeno za tuđu njegu i pomoć 37.440,00 kn (po cijeni rada od 15,00 kn po satu), te za medicinsku pomoć 45.760,00 kn (po cijeni rada od 55,00 kn za jedan sat). Od 16. travnja 1998. godine i ubuduće tužiteljici je dosuđena renta i to u iznosu od 360,00 kn mjesečno i za medicinsku pomoć 440,00 kn mjesečno, odnosno ukupno 800,00 kn mjesečno.

 

Nižestupanjski sudovi nisu prihvatili prigovor zastare potraživanja za ovaj oblik materijalne štete, zauzevši stav da zastara potraživanja rente počinje teći od dana završetka liječenja odnosno stabilizacije zdravstvenog stanja.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda izneseno stajalište nije pravilno. Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO bez obzira na to zahtjeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtjeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Stoga, renta za tuđu njegu i pomoć, te medicinsku pomoć ne predstavlja povremeno potraživanje kako to revident tvrdi, pa u ovom slučaju ne dolazi do zastare samog prava zahtijevati rentu u smislu čl. 373. st. 1. i 2. ZOO.

 

Kako vrijeme zastare potraživanja naknade štete počinje teći otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može već zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, riječ je o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u vrijeme kad bude izložen izdacima za taj oblik štete. U konkretnom sporu to znači, da je rok zastarjelosti zahtijevati naknadu štete za tuđu pomoć i njegu, te za medicinsku pomoć počeo teći već saznanjem tužiteljice da će joj u budućnosti biti potrebna tuđa njega i pomoć, te medicinska pomoć.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, u dosadašnjem postupku nisu utvrđene činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti prigovora zastare. U ponovnom postupku bit će potrebno utvrditi kada je tužiteljica saznala da će joj u budućnosti biti potrebna tuđa pomoć i medicinska njega, te s obzirom na tu činjenicu odlučiti o prigovoru zastare potraživanja naknade za ovu štetu.“.

 

19. U reviziji tužitelja naznačena je i odluka Rev-842/07 od 29. listopada 2008. (ukidno rješenje povodom revizije tužitelja), u kojoj je istaknuto:

 

„U ovom sporu radi naknade štete s naslova izgubljene zarade, koja se zahtijeva u obliku novčane rente, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da se radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju prema odredbama čl. 372. i čl. 373. ZOO. Utuženo potraživanje, kako se to pravilno ističe u reviziji, predstavlja rentni odštetni zahtjev zbog izgubljene zarade.

 

Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu iz čl. 376. i čl. 377. ZOO, u tumačenju kojih je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo sljedeća pravna shvaćanja, koja su pretočena i u sudsku praksu, a koja glase:

 

"Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i 377. ZOO-a bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

 

Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente.

 

U tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. Zakona o obveznim odnosima, a za svako slijedeće utuženo potraživanje (utuženje) teče novi rok zastare od dana kad je prethodni spor okončan (čl. 392. st. 3. ZOO).

 

Prednji stav primjenjuje se i na odnose nastale u vrijeme važenja Zakona o zastari potraživanja (čl. 19. i 20.)." (Pregled sudske prakse broj 33/49).

 

Budući da sudovi prigovor zastare nisu ocijenili prema odredbi čl. 376. ZOO, to je i činjenično stanje relevantno za primjenu tih odredaba ostalo nepotpuno utvrđeno, tako da je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenično stanje relevantno sa stajališta primjene odredaba čl. 376. ZOO, prema kojima zastarijevanje počinje teći od kad je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), odnosno od kada je šteta nastala (objektivni rok).

 

Budući da tužitelj naknadu štete s naslova izgubljene zarade potražuje zbog nezaposlenosti koja je nastupila kao posljedica zadobivene tjelesne ozljede na radu kod tuženika, kao i zbog odlaska u invalidsku mirovinu, za pitanje osnovanosti prigovora zastare odlučno je utvrditi kad je tužitelju dostavljeno rješenje o naknadi za vrijeme nezaposlenosti i kad mu je dostavljeno rješenje o pravu na invalidsku mirovinu (na koje se tužitelj poziva već u tužbi), jer tek od tada zastara ovog potraživanja počinje teći.“.

 

20. U odnosu na postavljeno pitanje u revizijskoj odluci broj Rev 3327/2014-2 od 29. travnja 2020., povodom izvanredne revizije, izraženo je slijedeće shvaćanje:

 

„Tužitelj je u reviziji naznačio pravno pitanje koje glasi:

 

Da li kod naknade štete koja nastaje i utužuje se sukcesivno zastara za drugo i svako slijedeće utuženo razdoblje nastupa:

 

a) istekom roka od tri godine počevši od dana kada je spor za prethodno utužen period pravomoćno okončan u smislu čl. 392. st. 3. ZOO-a ili

 

b) istekom roka od tri godine počevši od dana kada je tužitelj saznao za štetu i štetnika u smislu odredbe čl. 376. st. 1 ZOO?

 

Vezano za razloge važnosti navedenih pitanja u smislu st. 3. čl. 382. ZPP tužitelj određeno ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

O pravnom pitanju naznačenom u reviziji, a koje ovaj sud ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Revx-514/13 od 18. veljače 2015., Revx-445/11 od 31. siječnja 2012. i Rev-934/13 od 9. prosinca 2015.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud odbija dio tužbenog zahtjeva (za period od 15. svibnja 1996. do 5. srpnja 2002.) uz zauzeto shvaćanje da se kao datum početka tijeka zastare uzima datum od kada je tužitelj imao saznanja o obimu i trajnosti tuđe pomoći njege odnosno (…) da je za navedeni period nastupila zastara potraživanja obzirom da se zastara za naknadu štete ravna prema odredi čl. 376. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 1118/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) bez obzira na to zahtijeva li se naknada štete za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovitom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtijeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu (…) kako je tužitelj još 27. studenog 2000. (datum vještačenja u predmetu P-59/05) imao saznanja o obimu i trajnosti tuđe pomoći i njege u vidu nemedicinske pomoći druge osobe u svakodnevnom životu, a tužbu je u ovom predmetu podnio 5. srpnja 2005. to mu je za period unatrag tri godine od podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nepodudarno je shvaćanju ovog suda izraženom u odlukama poslovni broj Revx-445/11 od 31. siječnja 2012. i Rev-934/13 od 9. prosinca 2015. Iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi pravno shvaćanje prema kojem se zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni prema propisu čl. 376. i čl. 377. ZOO, bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je prema redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade štete za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. U tom slučaju rokovi zastare za prvoutuženo potraživanje računaju se prema odredbama čl. 376. i čl. 377. ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan.

 

Stoga se u konkretnom slučaju tijek zastare za drugo utuženje tužitelja (prvi postupak se vodio pod poslovnim brojem P-80/97 (prije P-59/05) ne teče od dana saznanja za štetu i štetnika već od dana kada je prethodni spor okončan.

 

Slijedom izloženog, a polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova, posebno činjenice da je prvi postupak koji je tužitelj vodio protiv tuženika pod poslovnim brojem P-80/97 (prije P-59/05) pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-580/09 od 18. studenog 2010., a tužba je u ovom predmetu podnesena 5. srpnja 2005., valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i na temelju čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao izreci presude.“.

 

21. Međutim, u revizijskoj odluci broj Revr 1068/16-2 od 9. travnja 2019. revizijski sud zauzima je slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Na temelju ovako utvrđenog činjenično stanja prvostupanjski sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da se radi o sukcesivnom utuživanju razlike plaće za proteklo razdoblje, slijedom čega se rokovi zastare za svako sljedeće utuženo potraživanje računaju od dana kada je prethodni spor okončan, a obzirom da je presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1643/99, kojom je tužitelju dosuđena izgubljena zarada za ranije razdoblje od travnja 1996. do 30. studenog 2005. postala pravomoćna 16. listopada 2009. i da je drugostupanjsku presudu tužitelj u tom predmetu zaprimio 12. ožujka 2010., prvostupanjski sud je zaključio da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 17. studenog 2008. zastara nije nastupila sukladno čl. 138. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje ZR) prema kojem potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine. Stoga je prvostupanjski sud na temelju provedenog vještačenja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu od 722.429,65 kn na ime naknade plaće dok je odbio zahtjev za isplatu 21.846,31 kn na ime otpremnine zbog odlaska u mirovinu.

 

Drugostupanjski sud potvrdio je odluku prvostupanjskog suda.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda iz tužbe proizlazi da je tužitelj zatražio izgubljenu zaradu za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. prosinca 2008., kao i mjesečnu rentu od 1.500,00 kn počev od 1. prosinca 2008. pa dok za to postoje zakonski uvjeti stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je najstarije utuženo potraživanje izgubljene zarade za prosinac 2005. dospjelo na naplatu 15. siječnja 2006., a tužba je podnesena 17. studenog 2008. stoga zastara potraživanja izgubljene zarade za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. prosinca 2008. u trogodišnjem zastarom roku prema čl. 138. ZR nije nastupila. Drugostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj podneskom od 26. rujna 2014. ograničio potraživanje izgubljene zarade do 23. travnja 2013. kad je umirovljen te je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužitelj podneskom od 25. veljače 2015. zatražio isplatu izgubljene zarade od 742.091,33 kn za razdoblje od 1. prosinca 2005. do umirovljenja 23. travnja 2013., a prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke.

 

Pritom drugostupanjski sud navodi da je tužitelj podneskom od 25. veljače 2015. „jedino povisio tužbeni zahtjev što u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP predstavlja objektivnu preinaku tužbe, pri čemu do promjene činjeničnih navoda tužbe prema kojima tužitelj traži isplatu izgubljene zarade za cijelo utuženo razdoblje nije došlo“ stoga zastara tužiteljeve novčane tražbine nije nastupila.

 

Zaključivši da je prvostupanjski sud pravilno, na temelju provedenog vještačenja, utvrdio visinu izgubljene zarade, stoga je drugostupanjski sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu 722.429,65 kn.

 

Ovakav zaključak nižestupanjskih sudova ovaj sud ne može prihvatiti.

 

Budući da je u pobijanoj presudi sud pravilno zaključio da je povećanjem tužbenog zahtjeva došlo do preinake tužbe osnovano revident navodi da je za ocjenu zastare mjerodavan dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev jer se glede tog zahtjeva (razlike) parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev (tako i u Revr-1797/10 od 19. ožujka 2013.).

 

Zastara zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene zarade (konkretno istaknutog u obliku novčane rente) cijeni se prema čl. 376. i čl. 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je prema redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtjeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade štete za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. U tom slučaju rokovi zastare za prvoutuženo potraživanje računaju se prema odredbama čl. 376. i čl. 377. ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan sukladno čl. 392. st. 3. ZOO (tako u odlukama Rev-934/13, Revr-739/16, Revx-420/11).

 

Podneskom od 25. veljače 2015. tužitelj je sukladno čl. 191. st. 1. ZPP objektivno preinačio tužbu jer je prvo postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade od 54.000,00 kn (mjesečni iznos od po 1.500,00 kn za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. prosinca 2008.), kao i zahtjev za isplatu rente od 1.500,00 kn od 1. prosinca 2008. pa nadalje povećao na ukupan iznos od 742.091,33 kn zatraživši naknadu s osnove izgubljene zarade za iznose dospjele od prosinca 2005. do travnja 2013. u većim iznosima od 1.500,00 kn mjesečno.

 

Povišeni tužbeni zahtjev tužitelj je istaknuo 25. veljače 2015., stoga nisu u zastari svi utuženi, s nalazom i mišljenjem vještaka usklađeni zahtjevi za pojedine mjesece za razdoblje od tri godine unazad preinake tužbe tj. za razdoblje od 25. veljače 2012. do 25. veljače 2015.

 

Stoga sukladno čl. 376. st. 1. ZOO objektivnom preinakom tužbe u zastari je iznos preko u tužbi postavljenog zahtjeva za isplatu izgubljene zarade preko iznosa od po 1.500,00 kn za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. prosinca 2008. (u ukupnom iznosu od 54.000,00 kn), kao i zahtjev za isplatu rente preko iznosa od 1.500,00 od 1. prosinca 2008. pa do 25. veljače 2012.

 

Stoga pravilno revident ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti ocijenili prigovor zastare neosnovanim.

 

Budući da je prigovor zastare potraživanja, koji je istaknuo revident, djelomično osnovan valjalo je reviziju tuženika djelomično prihvatiti te djelomično preinačiti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada preko mjesečnih iznosa od 1.500,00 kn za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 25. veljače 2012. s pripadajućom zateznom kamatom i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti.

 

Nije zastarjelo potraživanje za naknadu štete na ime izgubljene zarade koje je dospjelo tri godine unazad od dana preinake tužbe 25. veljače 2015., znači potraživanje dospjelo 25. veljače 2012. pa do odlaska tužitelja u mirovinu 2013.“.

 

22.1. Kako je već istaknuto (stavak 9. obrazloženja) revizija je dopuštena jer se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer u odnosu na postavljeno pitanje postoji - ne samo različita praksa drugostupanjskih sudova već i nedosljedna praksa samog revizijskog suda.

 

22.2. Tako je, uz ostalo, u revizijskoj odluci broj Rev-1273/1999-2 od 4. lipnja 2002. obrazloženo da - naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, a ovdje se upravo radi o takvoj šteti zbog gubitka prihoda u poljoprivredi, odnosno zbog troškova tuđe pomoći i njege, oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente s tim da se u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju po odredbama članka 376. odnosno članka 377. ZOO/91, a za svako slijedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kad je prethodni spor okončan (članak 392. stavak 3. ZOO).

 

22.3. Nasuprot tome, iako u odluci broj Revr 1068/16-2 od 9. travnja 2019. revizijski sud također citira prije istaknuto shvaćanje, različit je pravni zaključak koji polazi od činjenice da je tužitelj preinačio tužbu povisivši tužbeni zahtjev 25. veljače 2015., slijedom čega se u ovoj odluci (za razliku od one iz stavka 22.2) izražava shvaćanje da nije zastarjelo samo ono potraživanje za naknadu štete na ime izgubljene zarade koje je dospjelo tri godine unazad od dana preinake tužbe. To je bitno različito jer prema shvaćanju iz odluka broj Rev-1273/1999-2 i Rev 3327/2014-2, zastara ne bi nastupila niti za one tražbine dospjele tri godine unazad od preinake ili podnošenja tužbe budući da bi za njih počela teći tek okončanjem postojeće (ili prethodne) parnice.

 

23. Prema odredbi članka 392. stavak 3. ZOO/91, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.

 

24. Pritom valja imati na umu da se prekid zastare nastao podizanjem tužbe za naknadu štete (koja ne sadrži i zahtjev za plaćanje novčane rente ubuduće) može odnositi isključivo na tražbinu koja čini sadržaj konkretnog tužbenog zahtjeva, ali ne i na onaj budući dio koji nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom. Podnesenom tužbom u tom slučaju zastara se prekida samo u odnosu na tražbinu koja je tužbenim zahtjevom jasno pravno identificirana i određena u svojoj visini jer institut prekida tijeka zastare po svojoj pravnoj naravi nema nikakvog pravnog učinka, a niti smisla u odnosu na one tražbine glede kojih još nije ni počeo teći zastarni rok. To drugim riječima znači da svakim naknadnim novim sukcesivnim utuženjem iz osnove izgubljenog uzdržavanja, ali i objektivnom preinakom postojeće tužbe (povišenjem tužbenog zahtjeva) tek od tog trenutka (sukladno pravnom shvaćanju iz Revr-1797/10 od 19. ožujka 2013), dolazi do prekida zastare u odnosu na novo sukcesivno utuženje ili povišeni dio zahtjeva. Zastara je općenito i najčešće u međusobnoj ovisnosti od dospijeća ili ovršnosti tražbine te zakonskih odredbi o početku tijeka zastare, dok je prekid zastare institut povezan s radnjama vjerovnika i nastaje podizanjem tužbe ili njezinom preinakom, ali kako je već rečeno pravni učinci prekida odnose se samo na onaj dio tražbine koji je sadržan u tužbenom zahtjevu. Prekid zastare po prirodi stvari ne može krajnje apstraktno i neograničeno djelovati još i na sve one tražbine koje će (istina izvjesno) uslijediti ubuduće iz osnove izgubljenog uzdržavanja i koje još nisu dospjele, niti su ovršive, a niti su konačno definirane i u odnosu na koje još uvijek nema potrebe za pravno relevantnim radnjama vjerovnika koje bi prekinule tijek (nezapočete) zastare.

 

25. To sve tim više jer vjerovniku, u ovom slučaju tužiteljima, tijekom postojeće parnice nije bilo onemogućeno (niti im je tko branio) sukcesivno i na vrijeme (u roku od tri godine od dospijeća svake pojedinačne tražbine) tijekom postupka preinačiti tužbu i na vrijeme, nakon prvotnog utuženja, preinakom obuhvatiti i slijedeće tražbine naknade štete ili su to mogli uraditi posebnom tužbom. U tom smislu, tužitelji bez uporišta u zakonu, a dijelom i postojećoj praksi, smatraju da se prekid zastare koji je nastupio nakon prvotnog utuženja bezuvjetno proteže i na sve daljnje buduće tražbine iz iste činjenične i pravne osnove bez obzira koliko je vremena prošlo od podnošenja tužbe za prvoutužene dospjele tražbine i neovisno od trenutka kada je postavljen novi tužbeni zahtjev ili preinačena tužba za slijedeću sukcesivnu tražbinu. Takav je pravni pristup pogrešan jer zanemaruje ono što je važno u ovakvim postupcima, naime, ovdje nije bitna okolnost da će šteta izvjesno nastajati tužiteljima i u budućnosti, već su zapravo odlučni učinci instituta prekida zastare. Kako prekid zastare nastupa tek odgovarajućim radnjama vjerovnika i sadržajno je vezan samo za tu radnju, tj. kod podnošenja ili preinake tužbe za njihov tužbeni zahtjev, to sukladno članku 361. stavak 1., članku 376. i 392. stavak 3. ZOO/91, svaka buduća uzastopna tražbina naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja (koje se ostvaruje mjesečno) može biti obuhvaćena prekidom zastare samo podizanjem (ili preinačenjem) tužbe u okviru zastarnog roka od tri godine koji kod naknade ovakve štete, nakon oštećenikova saznanja za štetnika i opseg štete i prvotnog pravodobnog utuženja dospjelih tražbina, za slijedeće tražbine teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa naknade štete.

 

26. Upravo zbog nejedinstvene sudske prakse i potrebe njezinog preispitivanja sa svrhom osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela, pod br. Su-IV-16/2021-17 od 20. rujna 2021., zauzeo slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN, br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“.

 

26.1. Drugačiji bi pristup bez daljnjega bio protivan odredbama o prekidu zastare te bi za posljedicu imao pravno neprihvatljiv učinak „neograničene“ buduće zaštite od nastupajuće zastare, koji u ovom slučaju pogrešno pretpostavljaju tužitelji. U prije spomenutim revizijskim odlukama istaknuto je da - ako se buduća šteta može već zajedno sa sadašnjom sagledati, tj. ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, riječ je o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u vrijeme kad bude izložen izdacima za taj oblik štete. Zato za sve daljnje sukcesivno utužene slijedeće tražbine, zbog načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev, zastarni rok (za razliku od prvoutuženih dospjelih iznosa) ne može teći prema pravilima iz članka 376. i 377. ZOO-a, tj. od saznanja za štetu i štetnika, a niti se na njih, kako je već rečeno, može odnositi odredba članka 392. stavak 3. ZOO/91. Konačno, na tužiteljima je bio izbor na koji će način utužiti tražbinu naknade štete iz osnove izgubljenog uzdržavanja (koja se ostvaruje u mjesečnim iznosima slično kao i svako uzdržavanje), stoga ako su oštećenici podignuli tužbu isključivo za dospjele iznose takve tražbine, kao u ovoj parnici, tada su prekinuli tijek zastare samo za novčani iznos iz tužbenog zahtjeva i samo se na tu tražbinu odnosi zakonska odredba o prekidu zastare iz članka 392. stavak 3. ZOO/91.

 

27. Slijedom rečenog, kako je to pravilno ocijenio i sud drugog stupnja u ovom parničnom postupku, nisu u zastari samo naknadno utuženi zahtjevi za razdoblje od tri godine od utuženja, tj. od 11. ožujka 2009. pa unatrag, dok su svi naknadno utuženi novčani zahtjevi od 1. listopada 2003. do 10. ožujka 2006. zastarjeli pa je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu osnovano prihvaćen (tako i u Revr-1068/2016).

 

28. Nema sumnje da u konkretnom slučaju nisu postojale objektivne okolnosti koje bi tužitelje na bilo koji način onemogućile u ostvarenju njihovog odštetnog prava, a niti je tuženik poduzimao napore ili radnje kojima bi ih na nelojalan i pravno neprihvatljiv (mala fide) način spriječio da na vrijeme tijekom iste parnice podnesu svoj novi sukcesivni odštetni zahtjev i tako pravodobno prekinu tijek zastare. Pravilo je da protiv onoga koji ne može valjano djelovati, zastara ne teče (Contra non valentem agere non currit praescriptio), ali to u ovom slučaju nije moguće primijeniti jer su tužitelji zasigurno bili u mogućnosti na vrijeme utužiti i sve one naknadno dospjele tražbine koje su preinačenjem pravilno djelomično odbijene pobijanom drugostupanjskom presudom.

 

28.1. Osim toga, s obzirom na postojeću i neujednačenu sudsku praksu, posebice revizijskog suda, predvidljiva očekivanja tužitelja u odnosu na postavljena pitanja, a samim time i rezultat ovakve parnice, nisu mogla biti izvjesna u mjeri koja bi im dala značenje „legitimnih očekivanja“ brižljivih i savjesnih oštećenika u ovakvim postupcima.

 

29. Iako to nije predmet pravnog pitanja koje je postavljeno u ovoj izvanrednoj reviziji, u odnosu na priznanje tužbenog zahtjeva, samo i tek usput valja istaknuti da se priznanje odnosi i djeluje isključivo na ono što je sadržaj priznatog tužbenog zahtjeva, ali ne i na one tražbine koje su bile predmet naknadnog utuženja.

 

30. Iz navedenih razloga, postupajući isključivo u granicama koje revizijskom sudu određuje postavljeno pravno pitanje (članak 392.a stavak 2. ZPP) i razlozi njegove važnosti, reviziju tužitelja u odnosu na glavnu stvar, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo je odbiti i presuditi kao u izreci.

 

31. U odnosu na troškove parničnog postupka revizija tužitelja u tom dijelu nije dopuštena.

 

32. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

33. Prema tom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. stavak 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

 

34. Stoga je reviziju tužitelja u odnosu na troškove postupka, primjenom članka 392.b stavak 1. u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a, valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.