- 1 -              Rev 2518/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2518/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Č. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. P. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž 6566/16-25 od 20. ožujka 2018. kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1604/13-38 od 24. ožujka 2016., u sjednici održanoj 21. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži nalaganje tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. studenog 2007. pa do isplate te naknaditi parnične troškove. U stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 39.062,50 kuna.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 40.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. studenoga 2007. do 30. lipnja 2010. U stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 40.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015., do isplate. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 39.062,50 kuna. Prema stavku III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 7.950,00 kuna.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženika kao osnovanu, preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke II. i III. na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije te se naloži tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.062,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude uz daljnji trošak revizije sukladno navedenom troškovniku u iznosu od 15.850,00 kuna, podredno da vrati predmet na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu pred drugo drugostupanjsko vijeće. Potražuje trošak revizije.

 

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

7.1. Suprotno tvrdnji tuženika, obje nižestupanjske presude su jasne, a izreke su razumljive. Prvostupanjski sud se određeno izjasnio o pravnoj kvalifikaciji spora te o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora, koje su od tih činjenica nesporne, a koje su sporne te je sporne činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, te kako je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio. U obrazloženju su navedene odredbe materijalnog prava koje se primjenjuju u rješenju spora.

 

7.2. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali je ocijenio da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljio presudu te je prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 373. toč. 2. i čl. 368. st. 1. ZPP djelomično potvrdio i djelomično preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari ocijenivši osnovanim tužbeni zahtjev uz zaključak da su stranke zapravo sklopile ugovor o kupoprodaji, a ne predugovor, jer su se suglasile u predugovoru o sastojcima ugovora (predmet i cijena).

 

8. Ni sam tužitelj, koji se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka nije određeno naveo zbog kojih razloga nije moguće ispitati pobijanu presudu, a revizijski navodi koji se odnose na ovu bitnu povredu svode se u bitnome na osporavanje pravnog shvaćanja na kojemu su utemelji obrazloženje pobijane presude i s tim u svezi zaključaka suda o odlučnim činjenicama. Međutim, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje po čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušten revizijski razlog, a eventualna pogrešna primjena materijalnog prava, kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu pobijanu presudu moguće ispitati.

 

9. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koju se revizijom ukazuje. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je treba primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

10. Predmet spora u ovoj parnici je vraćanje dvostruke kapare koju tužitelj potražuje od tuženika nakon što je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnine, u naravi četverosobnog stana na drugom katu u Z., sklopljen 26. studenoga 2007. između tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja.

 

11. U revizijskom postupku sporno je ima li tužitelj pravo tražiti vraćanje dvostruke kapare. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 304. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. ZOO, s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa.

 

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile 26. studenoga 2007. Predugovor o kupoprodaji nekretnine u Z., i to četverosobnog stana na drugom katu,

 

- da su se stranke obvezale zaključiti glavni ugovor o kupoprodaji najkasnije do 29. prosinca 2007.,

 

- da je tužitelj kao kupac, tuženiku kao prodavatelju u trenutku sklapanja Predugovora isplatio iznos od 20.000 EUR-a na ime kapare,

 

- da do sklapanja glavnog ugovora nije došlo,

 

- da je tuženik predao zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na pet stanova u zgradi u kojoj se nalazi i predmetni stan i da je na temelju rješenja zemljišnoknjižnog odjela od 10. prosinca 2007. kao vlasnik predmetnog stana upisan M. P.,

 

- da tuženik nikada nije bio upisan kao vlasnik predmetnog stana,

 

- da se tuženik pisano obratio tužitelju 2. siječnja 2008. zatraživši od tužitelja očitovanje o namjeri sklapanja glavnog ugovora na što se tužitelj oglušio.

 

13. Imajući na umu navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da do sklapanja glavnog ugovora nije došlo krivnjom tužitelja koji je, oglušujući se na usmeni i pisani poziv tuženika, odustao od njegovog sklapanja, a kako je to bilo predviđeno čl. 5. Predugovora te pozivajući se na odredbu čl. 304. st. 1. ZOO-a, ocijenio da tuženik ima pravo zadržanja primljene kapare i stoga odbija tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

 

14. S obzirom na takva utvrđenja drugostupanjski sud zaključuje da budući da je među strankama postojala suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kupoprodaji (stvar koja se prodaje i kupoprodajna cijena), da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji, a ne predugovor, pa polazeći od sadržaja ugovora kojim su stranke utvrdile da je tuženik zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana (čl. 1. ugovora) kao i da se tužitelj preostali dio kupovnine obvezuje isplatiti tuženiku odmah po ishođenju vlasničkog lista za navedenu nekretninu, ocjenjuje da je za neispunjenje ugovora odgovoran tuženik pa kako je tužitelj prema odredbi čl. 304. st. 2. ZOO mogao tražiti naknadu štete i isplatu kapare ili vraćanje dvostruke kapare, (što je predmet ovog postupka) to preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan te nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos dvostruke kapare odnosno 40.000,00 EUR.

 

15. Tuženik revizijom osporava pravilnu primjenu materijalnog prava glede pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na dvostruku kaparu po čl. 304. st. 2. ZOO, osporavajući u bitnome zaključak drugostupanjskog suda da su stranke sklopile glavni ugovor, a ne predugovor. Tuženik drži da je do raskida ugovora došlo isključivo zato što tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu odnosno nije sklopio glavni ugovor.

 

16. Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

17. Prije svega valja poći od sadržaja Predugovora od 26. studenoga 2007. Prema sadržaju Predugovora stranke su ugovorile predmet i cijenu, te odredile dinamiku i način isplate cijene, a ugovorile su i kaparu koju je kupac predao prodavatelju. Time su stranke faktički sklopile ugovor o kupoprodaji iako ga nisu naslovile kao predugovor.

 

17.1. S obzirom na to među strankama nije sporno da je ugovor raskinut, ostaje za ocjenu je li pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj (kupac) ima pravo na vraćanje dvostruke kapare po čl. 304. st. 2. ZOO.

 

18. Prema odredbi čl. 304. st. 1. ZOO propisano je da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Prema stavku 2. istog članka ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

 

19. Kapara je po svojoj prirodi i obveznopravnim učincima sredstvo osiguranja ugovora. Iz sadržaja odredbe čl. 304. st. 1. i 2. ZOO slijedi da je za njenu primjenu nužna pretpostavka da je samo jedna od ugovornih strana odgovorna za njeno ispunjenje.

 

20. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova da je u ovom slučaju tuženik odgovoran za neispunjenje ugovora i u konačnici za raskid ugovora, a tuženik je primio kaparu, dužan je na temelju odredbe čl. 304. st. 2. ZOO vratiti dvostruku kaparu kako to tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.

 

21. Tvrdnje revidenta, u smislu da je pogrešno utvrđeno da je tuženik trebao ispuniti ugovornu obvezu i da je isključivo odgovoran za neizvršavanje ugovora, jer je obveza tuženika bila ishoditi "čisti" zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu, a ne izvadak koji bi glasio na tuženika, ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga uopće nije moguće podnijeti reviziju (čl. 385. ZPP) pa takve revizijske navode ovaj sud nije niti razmatrao.

 

22. Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.