- 1 -              Rev 860/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 860/2021-4

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. V. i S. L., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. V. i S. L. u S., protiv tuženika H. – H. d.d. Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-155/2015-2 od 14. siječnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-325/15-22 od 28. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-155/2015-2 od 14. siječnja 2016. te se predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

III. Dopuna revizije tužitelja od 27. rujna 2017. odbacuje se kao nepravovremena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-325/15-22 od 28. listopada 2015. sudio je:

 

"I. Utvrđuje se da nije zakonit i dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju P. B. iz S., S., OIB: …, dao tuženik H. - H. d.d., Z., OIB: …, Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu broj HP-02/2-000029/14 od 14. ožujka 2014., te da prema tome radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja vrati na posao.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna (dvijetisućepetstokuna), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

2. Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj: Gž R-155/2015-2 od 14. siječnja 2016. uvažio je žalbu tuženika i preinačio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-325/15-22 od 28. listopada 2015. tako da je pod točkom I. izreke kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da nije zakonit i dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju P. B. iz S.,  S., OIB: …, dao tuženik H. - H. d.d., Z., OIB: …, Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu broj HP-02/2-000029/14 od 14. ožujka 2014., te da prema tome radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja vrati na posao."

 

2.1. Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 800,00 kuna u roku od 8 dana, a točkom III. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana, a dopuna revizije je nepravovremena.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Povodom revizije tužitelja protiv drugostupanjske presude ovaj sud je donio odluku broj: Revr-853/2016-2 od 5. veljače 2019. kojom je odbijena revizija tužitelja. Odluka revizijskog suda od 5. veljače 2019. ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1636/2019 od 13. srpnja 2021. u kojoj je sud naveo da je ovaj revizijski sud propustio meritorno odlučiti o prigovoru tuženika da postupak savjetovanja s radničkim vijećem oko utvrđivanja kolektivnog viška radnika i pri donošenju Programa zbrinjavanja viška radnika nije zakonito proveden.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 14. ožujka 2014., da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika.

 

9. Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, je li prilikom otkazivanja poštivao sve kriterije propisane čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11 i 82/11, dalje: ZR) kao i je li postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. ZR.

 

10. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme radio kod tuženika na radnom mjestu operater II, Divizija mreža na području Splitsko-dalmatinske županije,

 

- da je tužitelju odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao ugovor o radu,

 

- da je tužitelj 4. travnja 2014. protiv Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao,

 

- da je tužitelj uvršten u Program zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013. kojeg je tuženik 3. siječnja 2014. dostavio Hrvatskom Zavodu za zapošljavanje,

 

- da je tuženik Glavnom radničkom vijeću dostavio Program zbrinjavanja viška radnika na postupak savjetovanja, dok je na pojedinačne ugovore o radu radnika koji su uvršteni u taj Program postupak savjetovanja proveden između tuženika i Radničkih vijeća grupa područja,

 

- da se radničko vijeće protivilo Programu zbrinjavanja viška radnika zbog nedostavljanja podataka vezanih za ocjenu dodatnih kriterija za radnike,

 

- da iz Programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da je za radno mjesto Operater II, Divizija mreža, Splitsko-Dalmatinske županije predviđeno kao višak 60 izvršitelja (od ukupno 342 izvršitelja), a poslodavac je utvrdio da nema dovoljno poslova za sve izvršitelje uzimajući u obzir obujam poslova i raspoložive radnike,

 

- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu i iz Programa zbrinjavanja viška zaposlenika tuženik kao opravdan razlog za otkaz navodi da je smanjen broj usluga i ostvaren gubitak u poslovanju,

 

- da je tuženik odredio kriterije za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba, a to su zakonski kriterij (trajanje radnog odnosa, starost, invalidnost i obveze uzdržavanja) te dodatni kriterij (učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada te status branitelja Domovinskog rata),

 

- da radnik u odnosu na socijalne kriterije može dobiti maksimalno 30 bodova, a u odnosu na dodatne kriterije maksimalno 70 bodova,

 

- da je u Tablici priloženoj uz Program utvrđivanja viška radnika navedeno koliko je koji radnik na radnom mjestu "operater II" dobio bodova po socijalnom kriteriju po svakoj pojedinoj kategoriji, a koliko bodova po dodatnim kriterijima (učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada),

 

- da su radnika u pogledu učinkovitosti, stručnosti i kvalitete obavljenog rada ocjenjivale njemu nadređena A. T. te A. K..

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je odluka o otkazu nedopuštena te je prihvatio tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu postupio u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. i 4. ZR. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, navodi predsjednika Radničkog vijeća Ž. M. iz O. od 14. veljače 2014. da tuženik nije postupio sukladno čl. 149. st. 4. ZR odnose se na nedostavljanje potpunih podataka nužnih za donošenje odluke prilikom utvrđivanja viška radnika i donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika, a ne na postupak savjetovanja prilikom donošenja pobijane Odluke o otkazu.

 

11.1. Nadalje, navodi da postupak savjetovanja prilikom utvrđivanja viška radnika i donošenja programa zbrinjavanja viška radnika treba razlikovati od postupka savjetovanja prije donošenja pojedinačne odluke o otkazu pa stav radničkog vijeća o nezakonitosti Programa zbrinjavanja viška radnika, ne utječe na zaključak da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu ispunio svoju obvezu savjetovanja s radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 149. st. 1. i 4. ZR-a.

 

11.2. Prvostupanjski sud je zaključio i da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz zbog toga jer Pravilnikom o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženik nije raspodijelio po grupama područja, divizijama, sektorima i odjelima, niti je utvrdio potreban broj izvršitelja za predmetno radno mjesto (kako ukupan broj, tako i možebitni broj po grupama područja, divizijama, sektorima ili odjelima), a opis poslova za radno mjesto „operater II“ nije razgraničio po pojedinim organizacijskim jedinicama (grupama područja, divizijama, sektorima, odjelima), odnosno uskladio sa stvarnim stanjem na terenu, već je samo utvrdio općeniti opis poslova. Također tuženik nije dokazao da je zbog smanjenja količine pruženih usluga u poštanskim uredima na području Splitsko-dalmatinske županije i pada dobiti upravo u Sektoru upravljanja mrežom poštanskih ureda grupe područja 3 došlo do prestanka potrebe za radom 60 operatera II.

 

11.3. U odnosu na kriterije za utvrđivanje viška radnika, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik svoju tvrdnju iz Odluke o otkazu da je uzeo u obzir kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR nije potkrijepio niti jednim adekvatnim dokazom, a ocjenjivanje učinkovitosti i stručnosti (kao dodatnih kriterija), provedeno je na temelju subjektivne i paušalne procjene tužitelju nadređenih A. T. i A. K. pri čemu se predmetna procjena nije temeljila na ocjenama radnika iz prethodnih godina, bez mjerljivih pokazatelja i pisanog traga, što ne predstavlja pravilnu i dopuštenu primjenu dodatnog kriterija.

 

11.4. Zbog toga prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 3. ZR pa je utvrdio otkaz ugovora o radu nedopuštenim, a primjenom odredbe čl. 116. st. 1. ZR naložio je vraćanje tužitelja na rad.

 

12. Drugostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev. Taj sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da je postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom čl. 149. st. 1. ZR, ali je zaključio da je kod tuženika nastala potreba za smanjenjem broja izvršitelja na radnom mjestu "operater II" te da je tuženik imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i uštede u poslovanju izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika na određenim radnim mjestima. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da je tuženik postupio po odredbi čl. 107. st. 3. ZR odnosno da je vodio računa o socijalnim kriterijima kao i o dodatnim kriterijima pri čemu je prihvatio iskaz svjedokinje A. T. koja je ocjenjivala dodatne kriterije. Drugostupanjski sud smatra da je tuženik jasno i transparentno naveo kriterije koje uzima u obzir kod ocjenjivanja kojem će radniku dati prednost pri čemu je odredio maksimalan broj bodova od 30 za zakonske kriterije i maksimalno 70 bodova za dodatne kriterije.

 

13. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što nisu svi operateri I. Splitsko-dalmatinske županije uvršteni u Program zbrinjavanja viška radnika te da tuženik nije tužitelja usporedio sa svim radnicima na radnom mjestu Operater II u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nadalje, tužitelj smatra da je u dijelu dodatnih kriterija ocjenjivan subjektivno i paušalno te da je tuženik na pojedine radnike primijenio i dodatni socijalni kriterij prema kojem je odustao od otkaza za neke radnike koji su prema ocjeni trebali biti višak. Osim toga, tužitelj smatra da radničkom vijeću nisu dostavljeni svi podaci za ocjenu dodatnih kriterija za sve radnike niti su primijenjeni socijalni kriteriji pa je tuženik počinio povredu odredbe čl. 149. ZR.

 

14. Prema odredbi čl. 120. st. 1. ZR poslodavac koji utvrdi višak od najmanje 20 radnika i kojima će neovisno o načinu prestanka ugovora o radu, u razdoblju od 90 dana prestati ugovori o radu, dužan je na način i pod uvjetima propisanim tim zakonom, ako će poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu najmanje petorici radnika, savjetovati se s radničkim vijećem u cilju otklanjanja potrebe za otkazivanjem.

 

15. Prema odredbi st. 2. tog članka poslodavac je dužan, u cilju provođenja obveze savjetovanja iz st. 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, dobi, spolu, zvanju i radnom mjestu radnika koji bi mogli biti višak, odnosno koji će biti obuhvaćeni otkazivanjem u roku u kojem namjerava otkazati ugovor o radu, dodatnim kriterijima, uz one iz čl. 107. st. 3. tog Zakona, o kojima će poslodavac voditi računa pri odlučivanju o otkazivanju, te iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja uz onu iz čl. 119. tog Zakona.

 

16. Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da postupak savjetovanja prilikom utvrđivanja viška radnika i donošenja programa zbrinjavanja viška radnika treba razlikovati od postupka savjetovanja prije donošenja pojedinačne odluke o otkazu.

 

17. Međutim, kada poslodavac otkazuje ugovore o radu na temelju Programa zbrinjavanja viška radnika koji sadrži kriterije izbora radnika kojima će prestati ugovori o radu, onda savjetovanje s radničkim vijećem o Programu prema čl. 120. st. 1. i 2. ZR na temelju kojeg je donesena odluka o otkazu utječe na pravilnost primjene kriterija (zakonskih i dodatnih) na pojedine radnike, a time i na dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu (tako i u Revr-219/17 od 6. veljače 2019.).

 

18. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije ocijenio je li postupak savjetovanja glede Programa proveden u skladu s čl. 120. ZR (posebice s obzirom na tvrdnje tužitelja da radničkom vijeću nisu dostavljeni svi relevantni podaci o primijenjenim kriterijima), a posljedično tome nije ocijenio može li se na temelju Programa ispitati pravilnost primjene kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR i dodatnih kriterija o čemu ovisi dopuštenost otkaza.

 

19. Pri tome je nužno cijeniti i sadržaj podneska tuženika od 27. travnja 2015. u kojem tuženik navodi da su određene radnice izuzete iz Programa zbrinjavanja viška radnika te da je tuženik zbog njihovih teških situacija odustao od otkaza.

 

20. Nadalje, iz drugostupanjske presude nije vidljivo niti tko čini usporednu skupinu radnika prema Programu zbrinjavanja s kojima je sud uspoređivao tužitelja (je li to mjesto rada ili radno mjesto) niti je utvrdio je li u konkretnom slučaju, kada bi se i uzeli u obzir kriteriji koje je odredio tuženik kao poslodavac prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška zaposlenika (zakonski i dodatni), došlo do povrede odredbe čl. 107. st. 3. ZR. Naime, tužitelj je već u zahtjevu za zaštitu prava radnika naveo da je tuženik ostavio na radu radnike koji su po postavljenim kriterijima ispod tužitelja, a sud nije proveo uspoređivanje tužitelja s međusobno usporedivim radnicima niti je utvrdio je li u konkretnom slučaju tužitelj imao veći broj bodova u odnosu na broj bodova usporednih radnika, između ostalih i u odnosu na četiri radnice koje je poslodavac ostavio na radu, tj. nije utvrdio je li tuženik poštivao zakonske i dodatne kriterije koje je sam propisao i na temelju kojih je izvršio bodovanje svojih radnika (tako i u Revr-902/17 od 7. veljače 2018.).

 

21. Stoga su zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda ostale neraspravljene odlučne okolnosti glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

22. U ponovljenom postupku sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem te ocijeniti sve provedene dokaze i dati jasne razloge o odlučnim činjenicama nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (stavak II izreke).

 

24. Glede dopune revizije valja imati na umu odredbu čl. 382. st. 4. ZPP prema kojoj se revizija podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.

 

25. U ovom slučaju drugostupanjska presuda je dostavljena punomoćniku tužitelja 24. veljače 2016. (povratnica na poleđini lista 579 spisa) te je rok iz čl. 382. st. 4. ZPP za podnošenje revizije, za tužitelja počeo teći slijedeći dan nakon što je njegov punomoćnik zaprimio drugostupanjsku presudu tj. 25. veljače 2016.

 

26. Posljednji dan roka za izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude bio je 25. ožujka 2016., koji je bio radni dan (petak). Dopunu revizije potrebno je podnijeti u istom roku kao i reviziju odnosno u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude.

 

27. S obzirom da je tužitelj dopunu revizije podnio putem e-maila upućenom ovom sudu 27. rujna 2017., dakle izvan propisanog roka od trideset dana od primitka drugostupanjske presude, slijedi da je njegova dopuna revizije nepravovremena.

 

28. Pri tome valja reći da je rok za podnošenje revizije pa tako i dopune revizije zakonski, prekluzivni, procesnopravni rok.

 

29. Valjalo je stoga, na temelju čl. 392.b st. 1. ZPP, dopunu reviziju tužitelja odbaciti kao nepravovremenu.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.