Poslovni broj: Gž-906/2021-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž-906/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja H. G. iz Z., U. L. J.  OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N.-S. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. A. iz Z., I. OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u Z., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Psp-9/2020-20 od 1. lipnja 2021., 21. rujna 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Psp-9/2020-20 od 1. lipnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom odlukom suda prvog stupnja, u toč. I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:               "Utvrđuje se da je tuženik A. A. iz Z., I., OIB: smetao tužitelja H. G. iz Z., L. J., OIB: ... u njegovom mirnom, zakonitom i poštenom posjedu četverosobnog stana s nusprostorijama koji se nalazi na drugom katu lijevo, u kući Z., I. dvorište i zgrada mješovite uporabe 887 m2, izgrađena na kat. čest. upisana pod E-4 u z.k.ul.br. k.o. C., na način što je dne 04. siječnja 2020. godine u 15,30 h i dne 9. siječnja 2020. godine u 15,00 h, te konačno dne 16. siječnja 2020. godine u 11,30 h tuženik s unutarnje strane brave ulaznih vrata stana umetnuo ključ i tako tužitelju onemogućio slobodan ulaz i nesmetan pristup stanu te na taj način oduzeo tužitelju posjed njegovog stana, i na način što je dne 9. siječnja 2020. godine tuženik verbalno smetao tužitelja kazavši mu da je tužitelj dužan svaki puta kada namjerava ući u stan dužan prethodno unaprijed najaviti se tuženiku da mu dozvoli pristup u stan, te 15. travnja 2020. godine bez prethodne suglasnosti tužitelja zamijenio postojeću bravu ulaznih vrata i ugradio novu bravu, pa mu se zabranjuje u buduće svako takovo ili slično smetanje, sve to kao i naknaditi trošak ovog postupka u roku osam dana sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do dana plaćanja".

 

1.1.              Istim je rješenjem, u toč. II izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "…i nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja na način da mu se zabranjuje s unutarnje strane postojeće ulazne brave stana držati umetnuti ključ,…", te je u toč. III izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

2.              Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv tog rješenja podnio je tužitelj, zbog svih žalbenih razloga, navodeći da isto nije doneseno u skladu s odredbama čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) i čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a. Ističe da je sud prvog stupnja u toč. I izreke pobijanog rješenja donio odbijajuće rješenje kumulativno za svih pet utuženih smetanja, ne praveći pri tome razliku u koje vrijeme i na koji način je počinjeno svako pojedino smetanje za sebe, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbe članka čl. 21. st. 1. i čl. 27. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV) na koje se pozvao i pogrešno zaključio da tužitelj nema pravo na zaštitu (su)posjeda od tuženika. Ukazuje da se u obrazloženju pobijanog rješenja nigdje ne navodi iz kojih razloga činjenične, postupovne i/ili pravne osnove je sud toč. II izreke pobijanog rješenja meritorno odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj na raspravi od 20. travnja 2021. povukao (i/ili alternativno se odrekao dijela tužbenog zahtjeva) radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja zbog promijenjenih okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, jer smatra da, obzirom da je tužitelj u navedenom dijelu prije zaključenja glavne rasprave povukao tužbu, onda sud nije imao valjanog razloga meritorno odbijati taj dio tužbenog zahtjeva kada povlačenjem on više ne postoji i nije predmet odlučivanja pa je time počinio daljnju bitnu povredu odredaba parničnog postupka i prekoračio tužbeni zahtjev (čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a) koji dio tužbenog zahtijeva u vrijeme donašanja odluke nije postojao. Ističe kako je tijekom postupka istaknuo da je (su)posjed tuženika nezakonit i nepošten jer se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi, te da se tuženik nalazi u suposjedu na nedopušten i nepravilan način, odnosno da se nalazi u nepoštenom ili vicioznom (su)posjedu potajno, prijevarom i zloupotrebom povjerenja jer se smrću pokojne majke tužitelja E. Š. G. bio dužan iseliti iz predmetnog stana, budući da ima u vlasništvu svoj stan u S., što nije učinio sve do 25. travnja 2020. Smatra da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio odredbu čl. 27. st. 1. ZV-a jer je tuženik od 4. siječnja 2020. počeo samovoljno onemogućavati i sprječavati tužitelja u njegovom dotadašnjem slobodnom suposjedu kakav je bio do tada, pa se zbog svih njegovih postupaka od siječnja 2020. pa sve do njegovog iseljenja 25. travnja 2020. ne može smatrati da se tuženik zakonito poslužio njegovim pravom samopomoći. Navodi da je umetanjem ključa s unutrašnje strane brave stana i zahtjevom da je tužitelj dužan svaki puta kada namjerava ući u njegov stan prethodno zatražiti i dobiti suglasnost tuženika, tuženik počeo sprječavati i onemogućavati tužitelju njegov slobodan suposjed od 4. siječnja 2020. kada je prvi puta tuženik namjerno stavio svoj ključ u bravu s unutrašnje strane ulaznih vrata u stan, s ciljem da spriječi nesmetani i slobodni svakodobni ulaz tužitelja u njegov stan i na taj način jednostrano i nasilno pokušao promijeniti postojeće suposjedovno stanje kakovo je bilo do tada, čime je bitno ograničio i onemogućio tužitelju dotadašnji način izvršavanja njegove faktične vlasti njegovog slobodnog i nesmetanog ulaska u njegov stan. Smatra da sud prvog stupnja, suprotno rezultatu postupka, pogrešno i neosnovano pod točkom 24. obrazloženja pobijanog rješenja zaključuje da je tužitelj na različite načine ograničio tuženiku dotadašnji način izvršavanja faktične pa je činjenično stanje onako kako ga je utvrdio i opisao sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja potpuno pogrešno i ne temelji se na rezultatu dokaznog postupka, već samo na pretpostavkama danim u iskazu sina tuženika i tuženika osobno. Zaključuje da je tuženik od siječnja 2020. pa sve do 25. travnja 2020. uporno opstruirao tužiteljev (su)posjed pa tim činima nije branio svoj suposjed, kojeg mu tužitelj nije osporavao, niti se može smatrati da se tuženik zakonito poslužio samopomoći. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijanog rješenja suda prvog stupnja na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno, ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje predmeta vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred drugim izmijenjenim raspravnim sucem.

 

3.              U svom odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode te predlaže odbijanje žalbe tužitelja kao neosnovane.

 

4.              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5.              Tužitelj u ovoj posjedovnoj parnici tvrdi da mu je tuženik samovlasno i protupravno oduzeo suposjed četverosobnog stana s nusprostorijama koji se nalazi na drugom katu lijevo, u kući Zagreb, Ilica 15, dvorište i zgrada mješovite uporabe 887 m2, izgrađena na kat. čest. upisana pod E-4 u z.k.ul.br. k.o. C., na način što je 4., 9. i 16. siječnja 2020. s unutarnje strane brave ulaznih vrata stana umetnuo ključ i tako tužitelju onemogućio slobodan ulaz i nesmetan pristup stanu te na taj način oduzeo tužitelju posjed njegovog stana, i na način što je 9. siječnja 2020. verbalno smetao tužitelja kazavši mu da je dužan svaki puta kada namjerava ući u stan prethodno se najaviti da mu dozvoli pristup u stan, te 15. travnja 2020. time što je bez prethodne suglasnosti tužitelja zamijenio postojeću bravu ulaznih vrata i ugradio novu bravu, čime je smetao tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu predmetnog stana, radi čega predlaže da se naloži tuženiku uspostava ranijeg posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja suposjeda, na način da u roku od 8 dana vrati stari cilindar i bravu na ulaznim vratima te da mu se zabrani s unutarnje strane postojeće ulazne brave stana držati umetnuti ključ.

 

6.              Pobijanim rješenjem takav je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz obrazloženje da je tuženik kao neposredni posjednik nesmetano imao u posjedu, odnosno koristio se predmetnim stanom na način da je u njemu živio, u čemu ga je tužitelj kao suposjednik stana bitno ograničio u dotadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti u toj mjeri da se tuženik počeo osjećati ugroženo pa utvrđeno smetanje koje se sastojalo u umetanju ključa s unutarnje strane brave, kako bi tuženik imao saznanja o ulasku tužitelja u stan, a da pri tome tužitelju ne osporava i ne brani ulazak u stan te suposjed stana, predstavlja dopuštenu samopomoć u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZV-a.

 

7.              Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

 

8.              Prije svega, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, na koju upućuje žalitelj u svojoj žalbi, jer sud prvog stupnja nije pobijanim rješenjem prekoračio tužbeni zahtjev kad je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja na način da mu se zabranjuje s unutarnje strane postojeće ulazne brave stana držati umetnuti ključ, u odnosu na kojeg je tužitelj povukao tužbu. Naime, sukladno čl. 193. st. 3. ZPP-a tužba se može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a tuženik na povlačenje nije pristao. Budući da se tužitelj, ukoliko tuženik ne pristane na povlačenje tužbe, odrekao tužbenog zahtjeva u tom dijelu, sud prvog stupnja je pravilno odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu u skladu s čl. 331.a st. 1. ZPP-a, ali je pritom propustio u obrazloženju pobijanog rješenja navesti razloge za odbijanje navedenog dijela tužbenog zahtjeva, pa je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, no, unatoč tome, pobijano je rješenje valjalo u tom dijelu potvrditi u skladu s čl. 373.a ZPP-a.

 

9.              Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Naime, protivno žalbi tužitelja glede ocjene dokaza, sud prvog stupnja je u svemu savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano zaključio o dokazanim odlučnim činjenicama. Svoje slobodno uvjerenje o izvedenim dokazima opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud.

 

10.              Odredbom čl. 24. st. 1. ZV-a propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili mu bitno ograničili dosadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

 

11.              Zaštita posjeda može se ostvariti sudskim putem ili putem dopuštene samopomoći, a u skladu s odredbama čl. 22. i 27. ZV-a. Sud pruža takvu zaštitu u posebnom hitnom postupku prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu (prema čl. 22. st. 2. ZV-a). Nadalje, prema odredbi čl. 27. st. 1. ZV-a, onaj tko ima pravo na zaštitu posjeda, smije svoj posjed zaštititi za vrijeme trajanja rokova iz čl. 21. st. 3. ovoga Zakona i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme ili ga u posjedovanju uznemirava, ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna, ali samo ako za zaštitu svoga posjeda ne primjeni silu veće jakosti nego li je primjerena okolnostima (dopuštena samopomoć).

 

12.              U ovom postupku, s obzirom na sadržaj žalbe tužitelja, nije sporno da je tužitelj vlasnik, a da su on i tuženik bili suposjednici predmetnog stana. Također, nije sporno da je tuženik na spomenute datume 4., 9. i 16. siječnja 2020. s unutarnje strane brave ulaznih vrata stana umetnuo ključ i tako tužitelju onemogućio slobodan ulaz i nesmetan pristup stanu, potom 9. siječnja 2020. tužitelju rekao da je dužan svaki puta kada namjerava ući u stan prethodno se unaprijed najaviti da mu dozvoli pristup u stan te da je 15. travnja 2020. bez prethodne suglasnosti tužitelja, zamijenio postojeću bravu ulaznih vrata i ugradio novu bravu, čije ključeve je predao tužitelju.

 

13.              Među strankama je i nadalje sporno je li se u konkretnom slučaju tuženik, poduzimanjem navedenih radnji, koristio dopuštenom samopomoći utemeljenoj na odredbi čl. 27. ZV-a i pripada li tužitelju, posljedično tome, pravo na posjedovnu zaštitu.

 

14.              Sud prvog stupnja je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP) posljednje stanje suposjeda prema kojem je tuženik kao neposredni posjednik nesmetano imao u posjedu, odnosno koristio se predmetnim stanom na način da je u njemu živio te da ga je tužitelj kao suposjednik stana bitno ograničio u dotadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti jer je bez dogovora s tuženikom iz stana iznosio stvari kojima se tuženik koristio (televizor i fotelju iz dnevnog boravka), zaključao je neke od prostorija u stanu prethodno premjestivši u njih namještaj i stvari iz drugih prostorija, a 2. siječnja 2020. u stanu je iz razvodne kutije izvadio strujne osigurače, čime je tuženika ostavio bez struje zbog čega su po pozivu tuženikovog sina intervenirali djelatnici policije, kao i da su se navedeni i drugi slični postupci ponavljali (odsječene žice od antene i struje, isključivano grijanje, rezani kablovi, onemogućavana upotreba kućanskih aparata, npr. stroja za pranje rublja i slično). Tim je radnjama zapravo tužitelj tuženiku bitno ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, pa se tuženik radnjama opisanim u tužbenom zahtjevu, opravdano poslužio dopuštenom samopomoći, primijenivši silu primjerenu okolnostima, u skladu s čl. 27. ZV-a.

 

15.              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovakav zaključak suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer je za to sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, dao ovom sudu u svemu jasne, logične i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom, stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja da tužitelju odbije pružiti zahtijevanu posjedovnu zaštitu, pa je posljedično tome žalbu tužitelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

16.              Slijedom svega navedenog, kako je sud prvog stupnja u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, kako je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i sukladno čl. 380. toč. 2. u svezi s čl. 381. i 368. te sukladno čl. 373.a ZPP-a, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

 

 

U Puli, 21. rujna 2021.

 

 

                                                                                                  Sutkinja:

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.