Broj: Rev-x 469/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja H. L. T. Z. iz B., II-tužitelja M. e. Dr. S. iz B., i II-tužitelja B. B. M. E. iz B., svih iz Mađarske, koje zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z., Z., zastupanog po punomoćnicima Lj. N. i Z. N., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. iz Z. i umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7567/11-2 od 3. lipnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6138/06 od 6. srpnja 2006., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.,

r i j e š i o   j e

              Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7567/11-2 od 3. lipnja 2014. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima 1.432.259,00 kn na ime naknade štete za vrijednost porušenih građevinskih objekata sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. studenog 1994. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima 1.698.450,00 kn kao naknadu za prouzročeni trošak upravnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. prosinca 2000. pa do isplate, dok mu je u točki III. izreke naloženo nadoknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 969.636,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i presuda suda prvog stupnja preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci odbijena je žalba umješača i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev Republike Hrvatske za miješanje u parnici na strani tuženika.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene u drugostupanjskom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu prihvaćanje revizije i donošenje odluke u skladu sa zakonom.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbama članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.432.259,00 kn na ime naknade štete zbog porušenih građevinskih objekata na k.č.br. 433 upisane u zk.ul.br. 4111 k.o. T., kao i zahtjev za isplatu 1.698,450,00 kn na ime troškova upravnog postupka, odnosno naknade štete zbog pregovora s tuženikom o isplati naknade za oduzetu nekretninu, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da su tužitelji upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici spornih nekretnina, da je tuženik, nakon što je 1991. po njemu doneseno rješenje o utvrđivanju općeg interesa za eksproprijaciju (s tim da rješenje o eksproprijaciji-izvlaštenju u ovom slučaju nikad nije doneseno), suprotno odredbi članka 28. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 78/06, 45/11 i 34/12), protupravno porušio objekte u vlasništvu tužitelja koji su se nalazili na kč.br. 433 k.o. T., kao i da je time tužiteljima nanesena šteta u visini vrijednosti porušenih objekata, pri čemu je visina naknade štete (od 1.432.259,00 kn) utvrđena putem vještaka građevinske struke, čiji je nalaz i mišljenje sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio. Također je utvrđeno da je prvostupanjskom presudom poslovni broj P-2743/05 od 20. lipnja 2005., koja je potvrđena drugostupanjskom presudom poslovni broj Gž-4162/05-2 od 28. veljače 2006., donesene u ovom parničnom postupku, tuženiku G. Z. naloženo vratiti tužiteljima u posjed nekretnine označene kao k.č.br. 433 upisane u zk.ul.br. 4111 k.o. T.

Osim toga, prvostupanjski sud ističe da su tužitelji trpjeli i daljnju štetu zbog neisplaćenih troškova koje su imali u upravnom postupku oko utvrđenja općeg interesa za izvlaštenje, budući su angažirali odvjetnika koji im je ispostavio račune za izvršene usluge, s tim da spomenuti troškovi, prema prvostupanjskoj odluci, predstavljaju štetu u vidu umanjenja imovine tužitelja. Visinu ovog dijela tužbenog zahtjeva (od 1.698,450,00 kn) sud prvog stupnja nalazi osnovanom ističući da je utemeljena na postojećim dokazima (računima) i odvjetničkoj tarifi.

Pritom, sud prvog stupnja nije prihvatio tuženikov prigovor zastare tražbine naknade štete koja se odnosi na porušene objekte ističući da je tuženik započeo rušenje u svibnju 1994. i dovršio krajem listopada te godine pa da je time samo započeo protupravno djelovanje, koje nije prestalo samim rušenjem objekata budući je tuženik i nadalje ostao u posjedu predmetnih nekretnina, ujedno vodeći pregovore o visini naknade za odnosnu nekretninu.

Polazeći od toga sud prvog stupnja zaključuje da u takvoj situaciji nije moglo doći do zastare navedenog dijela sporne tražbine neovisno što je tužba podnesena 7. prosinca 2000. Osim toga, izražava i shvaćanje da je tuženik 2000. priznao dug, ali da do isplate nije došlo na što da upućuje pismo konzulata Republike Mađarske od 11. ožujka 2004. i dopis odvjetnika B. R. od 10. ožujka 2004.

Zbog toga je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i tužiteljima dosudio utuženu novčanu tražbinu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Međutim, prihvaćajući žalbu tuženika, drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbija tužbeni zahtjev.

Obrazlažući svoju odluku sud drugog stupnja ističe da je rušenje predmetnih objekata nesporno završilo krajem listopada 1994., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7. prosinca 2000., a budući se radi o zahtjevu za naknadu štete, drugostupanjski sud zaključuje da je prigovor tuženika osnovan jer je protekao zastarni rok iz članka 376. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO).

Pritom, sud drugog stupnja nije prihvatio navode tužitelja o zastoju zastarijevanja u vezi s pokrenutim postupkom radi utvrđenja prava vlasništva u korist sadašnjeg tuženika, pa do okončanja tog postupka, kada je donesena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (3. ožujka 2004.).

Osim toga, drugostupanjski sud nije prihvatio ni tvrdnje tužitelja o priznanja duga od strane tuženika ističući da postojeći dokazi, iako je bilo razgovora oko isplate vrijednosti,  ne upućuju na uvjete priznanja iz članka 387. stavak 2. ZOO-a, odnosno, izjave vjerovnika ili na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Stoga je ocjena drugostupanjskog suda da do nedvojbenog priznanja duga od strane tuženika nije došlo.

Glede preostalog dijela sporne tražbine, tj. troškova koji su nastali u upravnim postupcima, sud drugog stupnja ističe da se prema odredbama ZPP-a (članak 154. i dr.) i Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96 - u daljnjem tekstu: ZUP) takvi troškovi određuju u tim postupcima. Pritom se ističe da ovi troškovi zapravo nisu niti pobliže navedeni, već su samo priložene preslike računa izdanih po punomoćniku tužitelja (listovi 11., 12. i 13. spisa), međutim, da se iz takvih dokaza ne može razabrati da li su računi po tužiteljima plaćeni, budući dokaza o tome nema, a niti na koje upravne postupke se odnose, kao i na koje radnje.

Polazeći od toga, primjenom odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

Revidenti tvrde da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer u obrazloženju pobijane presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su izneseni razlozi nejasni i to kako u odnosu prigovor zastare, tako i glede naknade za nastale troškove.

Pravilno se revizijom tužitelja upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koja onemogućava ispitivanje pobijane presude.

Naime, prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor zastare glede dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete uz dva bitna zaključka, prvi - da do zastare nije došlo jer tuženikovo protupravno djelovanje nije prestalo samim rušenjem objekata budući je on i nadalje ostao u posjedu predmetnih nekretnina i ujedno vodio pregovore o visini naknade za odnosnu nekretninu pa da zastara nije ni počela teći, i drugi - da je tuženik priznao dug u 2000., ali da do isplate nije došlo na što da upućuju postojeći dokazi u spisu.

Međutim, drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke zapravo nije dao jasne i određene pravne razloge u odnosu na prvi zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti prigovora zastare, stoga je ostalo nejasno zbog čega pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u tom dijelu nije prihvatljivo.

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda u konkretnoj pravnoj stvari, koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja (budući se poziva na odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a), prije nego što je postupak izvlaštenja bio dovršen, tuženik je iako vlasnicima nikad nije isplatio naknadu za predmetne nekretnine, ušao u posjed  i nezakonito porušio objekte u vlasništvu tužitelja te ujedno vodio pregovore oko plaćanja naknade vlasnicima, vodeći istovremeno i ovu parnicu. Pritom je cijelo vrijeme bio u posjedu odnosnih nekretnina.

Prema nespornim činjenicama, tuženik je već pravomoćno izgubio ovu parnicu u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva stvarnopravne prirode (P-2743/05 od 20. lipnja 2005), uz utvrđenje da su tužitelji vlasnici predmetnih nekretnina pa je tuženiku, sukladno članku 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZV), naloženo da im te nekretnine preda u posjed, dok je u odnosu na obveznopravne zahtjeve parnica nastavljena donošenjem prvostupanjske presude poslovni broj P-6138/06 od 6. srpnja 2006.

Slijedom toga i ako je stanje stvari takvo, prema shvaćanju revizijskog suda, prijepor se ne bi mogao razriješiti primjenom članka 376. ZOO-a, naime, u situaciji u kojoj vlasnici štite svoja vlasnička prava na nekretninama u odnosu na (ne)poštenog posjednika primjenjuju se odredbe iz članka 165. ZVDSP-a, u kojima su propisana ovlaštenja i određen pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika u odnosu na vlasnika stvari.

Člankom 165. stavak 1. i 2. ZVDSP-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovog članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

Prema tome, polazeći od činjenica koje je za sada dijelom ipak moguće ispitati, valja istaknuti da vlasnik osim stvarnopravnog zahtijeva koji ne zastarijeva ima prema (ne)poštenom posjedniku i obveznopravne zahtjeve koji zastarijevaju u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana, o čemu bi sud drugog stupnja, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, trebao voditi računa u nastavku ovog postupka.

U odnosu na zaključak suda prvog stupnja da je, uz ostalo, došlo i do priznanja duga, što po tom sudu proizlazi iz provedenih dokaza, valja istaknuti da drugostupanjski sud nije prihvatio takav zaključak i to zato jer je, pozivajući se na odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, sam ocijenio sadržaj isprava koje postoje u spisu, ali na sasvim drugačiji način od suda prvog stupnja.

Međutim, primjena odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a upućuje na zaključak da je sud drugog stupnja smatrao kako je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Slijedom toga, nejasno je kako je na osnovi rečene zakonske odredbe drugostupanjski sud ponovno ocjenjivao dokaze i utvrđivao činjenice koje se tiču (ne)postojanja činjenice priznanja duga, iako je s druge strane i protivno tome, u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja.

Istovjetni nedostaci mogu se uočiti i kod dijela obrazloženja koji se odnosi na tražbinu na ime „troškova upravnog postupka“, naime, prvostupanjski sud zaključuje da je ta tražbina osnovana jer u spisu postoje računi čija je visina osnovana, pritom ovu tražbinu pravno kvalificira kao „štetu koju su trpjeli tužitelji“.

S druge strane, drugostupanjski sud za ovaj dio sporne novčane tražbine ističe da se prema odredbama ZPP-a (članak 154. i dr.) i ZUP-a takvi troškovi određuju u tim postupcima, ali istodobno ocjenjuje da se iz postojećih dokaza ne može razabrati da li su računi po tužiteljima plaćeni, budući da dokaza o tome nema, niti na koje upravne postupke se odnose, kao i na koje radnje.

Ovakvo obrazloženje je također nejasno i proturječno jer razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva u tom dijelu mogu biti samo u jednom ili drugom pravnom shvaćanju, a ne u oba istovremeno budući se izneseni razlozi međusobno potpuno isključuju.

Naime, ako se stvarno radi o troškovima upravnog postupka, koji se mogu naknaditi samo u tom postupku, tada nema nikakve potrebe obrazlagati razloge koji se tiču nedokazanosti tih troškova jer naknadi tih troškova doista nema mjesta u parničnom postupku. U protivnom, ako se obrazlaže nedokazanost takvih troškova, može se opravdano zaključiti da bi o žalbi glede te novčane tražbine (pod uvjetom dokazanosti - koji nije bio upitan za sud prvog stupnja) bila donesena drugačija odluka. Isto tako, moglo bi se zaključiti da se zapravo ne radi o troškovima koji se dosuđuju u upravnom postupku već naknadi nekih drugih troškova, koji se nisu dosudili sukladno članku 154. ZPP-a budući nije dokazano da su po tužiteljima plaćeni.

Pritom je izostalo jasno očitovanje tog suda o pravnoj osnovi i zapravo prirodi ove novčane tražbine, to tim više jer se glede ovog dijela tužbenog zahtjeva pobijana presuda određeno poziva na odredbe članka 154. ZPP-a, ali istovremeno i na odredbe ZOUP-a koje nigdje nisu određeno naznačene, dok sud prvog stupnja ovaj dio tražbine naziva i naknadom štete, stoga je u obrazloženju drugostupanjske odluke dijelom ostalo nejasno i o kakvoj se novčanoj tražbini stvarno radi.

Sve su to razlozi koji opravdavaju zaključak revizijskog suda o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

U ponovnom postupku drugostupanjski će sud ponovno odlučiti o žalbi tuženika i otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka dajući za svoju odluku jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, imajući pritom na umu i odredbe članka 394.a ZPP-a.

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 394. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 8. studenoga 2016.