Broj: Rev-x 1086/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. N. M. iz K., 2. N. M. iz K., i 3. C. Ž. iz P., koje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R., protiv tuženika Republika Hrvatska, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 751/2014-2 od 26. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku broj P - 679/09-22 od 4. listopada 2013., u sjednici održanoj 14. prosinca 2016.,

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 751/2014-2 od 26. ožujka 2014. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da su stekli pravo vlasništva dosjelošću nad nekretninama označenim kao čest. zem. 427/2, 427/1 i 426/1 k.o. K. na jednake dijelove, čime je tuženik dužan trpjeti upis stečenog prava tužitelja u zemljišne knjige. Odlukom o troškovima postupka tužitelji su obvezani naknaditi tuženiku iznos od 8.255,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) su podnijeli tužitelji uz prijedlog da se ista preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Pozivom na različitu praksu drugostupanjskih sudova (Županijskog suda u Varaždinu br. Gž – 2015/04-2 od 8. 2. 2005.) tužitelji postavljaju pitanje; - mijenja li se kakvoća posjeda tužitelja nad nekretninom podnošenjem tužbe ili se rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računa do zaključenja glavne rasprave?“

Odgovor na ovo pitanje ovaj sud smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a čime je revizija tužitelja dopuštena. Isto tako, revizija je osnovana.

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje stečenog prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću, te time i zahtjev za upis tog prava u zemljišne knjige, temeljem pravnog shvaćanja da se u vrijeme potrebno za dosjelost može računati samo razdoblje do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, tj. do 24. veljače 2003., čime prema shvaćanju drugostupanjskog suda nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 159. st. 2. - 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) za stjecanje prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću.

U skladu s tako zauzetim pravnim shvaćanjem, drugostupanjski sud i kod iznijetog činjeničnog osnova kvalificiranog posjeda nad predmetnom nekretninom do trenutka zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, u vrijeme potrebno za dosjelost nije uračunao razdoblje od podnošenja tužbe (tj. od 24. veljače 2003.) do zaključenja glavne rasprave (tj. do 4. listopada 2013.).

Navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti kao pravilno.

Naime, prema postupovnim pravilima vremenskih granica pravomoćnosti, presuda je odgovor na zahtjev tužitelja da mu se pruži pravna zaštita određenog sadržaja s obzirom na stanje u vrijeme njezinog donošenja. Tako je trenutak na koji se odnosi sudska odluka trenutak zaključenja rasprave na kojoj su stranke još uvijek ovlaštene iznositi novote, a to je u skladu s odredbama čl. 299., čl. 304. i čl. 377. ZPP-a trenutak zaključenja glavne rasprave. Kako se tužitelji iznesenim činjeničnim navodima u tužbi i tijekom postupka pozivaju na stjecanje prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću (stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme) u razdoblju do zaključenja glavne rasprave, to je pretpostavke – konkretno tijek vremena (čl. 160. ZVDSP-a) stjecanja prava vlasništva dosjelošću potrebno cijeniti u razdoblju do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari.

S druge strane, prema pravilima materijalnog prava koja se primjenjuju u ovoj pravnoj stvari, samom činjenicom da su tužitelji podnijeli tužbu kojom zahtijevaju utvrđenje stečenog prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću, ne mijenja se niti kakvoća njihovog posjeda, pa tako niti kakvoća poštenog (savjesnog) posjeda, koju u konkretnom slučaju drugostupanjski sud cijeni upravo prema činjenici da su tužitelji podnijeli tužbu na utvrđenje stečenog prava vlasništva. Naime, prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Dakle, u smislu ove odredbe (slično kako je to bilo uređeno odredbom čl. 72. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima /„Narodne novine" broj 53/91/), posjed je pošten ovisno o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom na posjed. Isto tako, u smislu ovih odredbi poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle, posjed postaje naknadno nepošten samo naknadnim saznanjem posjednika da nema pravo na posjed.

U sporu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje prava vlasništva dosjelošću kakvoća poštenog posjeda tužitelja ne sagledava se prema pretpostavkama iz odredbe čl. 18. st. 4. ZVDSP-a (da je posjedniku dostavljena tužba kojom druga osoba osporava njegovo pravo na posjed, a spor bude okončan pravomoćnom presudom da pravo na posjed ne pripada posjedniku – koje pretpostavke bi od trenutka kada je posjednik primio tužbu imale isti značaj kao i saznanje da nema pravo na posjed). U tom smislu, pošten posjed tužitelja nad predmetnom nekretninom ne postaje nepošten samom činjenicom što su podnijeli tužbu protiv knjižnog prednika na utvrđenje stečenog prava vlasništva dosjelošću kao osnov upisa tog prava u zemljišne knjige, već njihov pošten posjed postaje nepošten samo naknadnim saznanjem da nemaju pravo na posjed. Dakle, u takvom sporu, tijek pokrenute parnice utječe na kakvoću poštenog posjeda tužitelja ovisno o okolnostima pojedinog slučaja, tj. jesu li tužitelji činjeničnim navodima i predloženim dokazima iz odgovora na tužbu, te činjeničnim navodima iznijetim i dokazima predloženim, odnosno provedenim, tijekom postupka do zaključenja glavne rasprave, saznali da nemaju pravo na posjed stvari.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u primjeni naprijed navedenih zakonskih odredaba, drugostupanjski sud nije odlučujući o žalbi tužitelja cijenio činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću u skladu s iznijetim pravnim shvaćanjem ovog suda, pa nema uvjeta za preinaku odluke.

Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U ponovnom postupku potrebno je kod odluke žalbi tužitelja cijeniti činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću u skladu s iznijetim pravnim shvaćanjem ovog suda.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 14. prosinca 2016.