- 1 -              I Kž 363/2019-8

 

 

 

 

Broj: I Kž 363/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Žarka Dundovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. F. R. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika M. F. R. i optuženika P. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenoga 2018. broj K-31/2015-54, u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika M. F. R., I. S., odvjetnika u Odvjetničkom društvu Š. M., M., S. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženika M. F. R. i optuženika P. S. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu, optuženici M. F. R. i P. S. proglašeni su krivima da su počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja isprava iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.).

 

2. Optuženiku M. F. R. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora od šest mjeseci pa je optuženik R. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, koja mu je kazna na temelju članka 55. stavka 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro uz sva upozorenja iz članka 55. stavaka 6. i 7. KZ/11.

 

3. Optuženiku P. S. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora od šest mjeseci pa je optuženik S. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od deset mjeseci, koja mu je kazna na temelju članka 55. stavka 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro uz sva upozorenja iz članka 55. stavaka 6. i 7. KZ/11.

 

4. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08-17) P. Z. d.d. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

5. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa stavkom 3. ZKP/08-17 optuženici M. F. R. i P. S. obvezani su solidarno nadoknaditi troškove ovog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08-17 za svjedoke, vještaka i tumača u ukupnom iznosu 50.266,32 kuna te paušalni iznos iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08-17 od 5.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

6. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08-17), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni, na način da I. opt. M. F. R. i II. opt. P. S. izrekne pojedinačne kazne u duljem trajanju bez ublažavanja te da ih potom osudi i na jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju bez primjene rada za opće dobro“.

 

7. Protiv presude se žali i optuženik M. F. R. po braniteljima N. M. i I. S., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Š. M., M., S. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavka 2. ZKP/08-17). Žalbom se predlaže „da drugostupanjski sud ovu žalbu prihvati, ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu“. U žalbi je zatraženo da se optuženika M. F. R. i njegove branitelje izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća na kojoj će se raspravljati o ovoj žalbi, čemu je udovoljeno.

 

8. Žalbu protiv presude podnio je i optuženik P. S. po branitelju M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. sa sjedištem u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 3. i 11. ZKP/08-17, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavka 2. ZKP/08-17), nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavka 3. ZKP/08-17) te povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 4. ZKP/08-17, s prijedlogom „da Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu, kao drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da II-optuženika oslobodi od optužbe, ili podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

9. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

9.1. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

10. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika M. F. R., I. S., odvjetnika u Odvjetničkom društvu Š. M., M., S. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženik M. F. R. i njegov branitelj N. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. M., M., S. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z. pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), održana u njihovoj odsutnosti.

 

11. Žalbe državnog odvjetnika, optuženika M. F. R. i P. S. nisu osnovane.

 

12. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik P. S. smatra da je rasprava održana bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezna, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08-17. Ovu povredu optuženik obrazlaže time što prvostupanjski sud nije omogućio oštećenoj pravnoj osobi da prisustvuje raspravi i sudjeluje u dokaznom postupku.

 

12.1. Protivno ovakvim žalbenim navodima, nazočnost oštećenika, u skladu s odredbama članka 400. – 405. ZKP/08-17, nije obvezna na raspravi i rasprava se može održati i bez oštećenika, koji u skladu s člankom 51. ZKP/08-17. ima pravo prisustvovati raspravi i sudjelovati u dokaznom postupku te iznijeti završni govor. Stoga se ne može raditi o navedenoj bitnoj postupovnoj povredi, već bi se eventualno moglo raditi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08-17, koja prema ocjeni ovog suda također nije ostvarena u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

 

12.2. Naime, prije svega treba navesti da je u tijeku postupka u svojstvu svjedoka ispitan stečajni upravitelj trgovačkog društva I. C. C. T. d.o.o. u stečaju Ž. U., koji je u tijeku istrage u pisanom obliku postavio i imovinskopravni zahtjev (list 1314. spisa predmeta). Doduše, o tom imovinskopravnom zahtjevu prvostupanjski sud nije donio nikakvu odluku. Međutim, imajući na umu da je prema podacima u spisu predmeta, šteta počinjenja trgovačkom društvu I. C. C. T. d.o.o. u stečaju u tijeku ovog postupka u cijelosti namirena kompenzacijom, ova okolnost nije bila od utjecaja na presudu. Ovo tim više što je u međuvremenu trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. brisano iz sudskog registra.

 

12.3. Optuženik P. S. u žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, smatrajući da je izreka presude u odnosu na njega proturječna razlozima presude, a da su u odnosu na odlučne činjenice razlozi presude međusobno proturječni. Međutim, iz obrazloženja ove bitne postupovne povrede proizlazi da optuženik ustvari pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude, o čemu će riječi biti u nastavku ove presude. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika S. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

 

13. Optuženik P. S. žali se i zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da je glede kaznenih djela koja su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, čime ističe (premda je zakonski ne označava) povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/07-17. Međutim, kada obrazlaže u čemu bi se ova povreda sastojala, optuženik S. također dovodi u pitanje činjenična utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, a što će biti obrazloženo u dijelu presude koji se tiče žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13.1. Pobijana presuda ispitana je sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika M. F. R. i P. S. povrijeđen kazneni zakon.

 

14. Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, optuženik M. F. R. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da na njegovoj strani postoje subjektivni elementi kaznenih djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim. Ističe da između povezanih društava nije uobičajeno izdavanje osiguranja plaćanja koja samo dodatno povećavaju troškove financiranja te da je trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. u trenutku isplate imalo otvorene obveze prema trgovačkom društvu Z. V. G. A., Savezna Republike Njemačka (dalje: Z.) preko 7.7 milijuna kuna.

 

14.1. No, protivno takvim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, osnovano je i na zakonu utemeljeno utvrđenje prvostupanjskog suda u pobijanoj presudi da je optuženik M. F. R. svojim ponašanjem ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i članka 312. stavka 2. KZ/97. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao u cijelosti valjane, jasne i potpune razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

14.2. Naime, kao što to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, protivno navodima u žalbi optuženika R., iz svih izvedenih dokaza jasno proizlazi zaključak da trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. već u vrijeme traženja kredita nije stvarno namjeravalo kupiti opremu stavljenu optuženicima na teret od trgovačkog društva Z. Prema ugovoru o dugoročnom kreditu broj 148/6 od 19. prosinca 2006. P. Z. d.d. je odobrila trgovačkom društvu I. C. C. T. d.o.o. kredit u iznosu od 7.500.000,00 kn za kupnju opreme u funkciji obavljanja djelatnosti u društvu. Prema poslovnim knjigama trgovačkog društva I. C. C. T. d.o.o. proizlazi da je 30. lipnja 2007. u tom društvu prema trgovačkom društvu Z. evidentirano potraživanje na ime uplaćenih predujmova u iznosu od 7.275.545,55 kuna. Trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. nije tražilo povrat predujma od njemačkog društva Z. u uplaćenom iznosu od 7.275.545,55 kuna niti nakon što se je navodno saznalo o neisplativosti investicije. Također, trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. prije isplate predujma nije tražilo nikakvo osiguranje za slučaj neispunjenja ugovorne obveze isporuke robe, između ostalog niti u poslovnoj praksi uobičajeno osiguranje avansa za investicije ugovaranjem bankovne garancije prilikom isplate, odnosno garancije koju banka izdaje na zahtjev primatelja avansa i kojom se obvezuje da će vratiti novčana sredstva uvećana za štetu koja je proizašla radi neispunjenja obveze u ime primatelja, ako primatelj avansa ne ispuni tu obvezu, što je vidljivo iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Nadalje je iz nalaza i mišljenja te iskaza financijsko knjigovodstvene vještakinje i dokumentacije na kojoj vještakinja temelji svoje zaključke, vidljivo da je trgovačko društvo Z. nakon uplate predujma dio tog novca uplatilo trgovačkom društvu I. C. C. T. d.o.o. kao pozajmicu s obračunatom kamatom, premda im je taj novac bio uplaćen kao predujam za nabavku na teret stavljene opreme, a koja stvarno nije kupljena.

 

14.3. Osim toga, premda je znao da oprema za čiju nabavu je odobren kredit nije i neće biti nabavljena, optuženik R. je ovjerio i vlastoručno potpisao kartice osnovnih sredstava koje su sadržavale neistinite podatke da se upravo ta oprema, za koju je znao da nije nabavljena, upotrebljava u trgovačkom društvu I. C. C. T. d.o.o. Na temelju takvih neistinitih poslovnih isprava P. Z. d.d. je upisala založno pravo radi osiguranja povrata optuženiku na teret stavljenog namjenskog kredita. Pritom optuženik R. niti u jednom trenutku nije u ime trgovačkog društva I. C. C. T. d.o.o. obavijestio P. Z. d.d. o odustajanju od investicije niti poduzeo radnje u smjeru raskida ili izmjene predmetnog namjenskog ugovora o kreditu, nego je pustio da trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. vraća kredit, čiji iznos je djelomično tom istom društvu vraćen kao pozajmica na koju je također plaćalo kamatu.

 

14.4. Na temelju svega navedenog jasno je da je optuženik R., osim objektivnih elemenata djela, koje ustvari niti ne dovodi u sumnju, ostvario i subjektivne elemente, kako kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., tako i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. KZ/97.

 

15. Jednaka je situacija i s optuženikom P. S., koji u svojoj žalbi također primarno tvrdi da nije znao niti je morao znati u vrijeme odobravanja kredita i plaćanja predračuna da predmetna oprema neće biti isporučena. No, protivno takvim žalbenim navodima, s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrđuje da je ovaj optuženik u terećenom razdoblju obnašao funkciju člana uprave trgovačkog društva I. C. C. T. d.o.o., pri čemu se je, prema njegovoj obrani, uprava sastajala redovito svaki tjedan, kada su razmatrali sve bitne stvari za poslovanje društva, između ostalog i vezano za financijske potrebe te planove za daljnji razvoj firme. Pritom je upravo optuženik P. S. bio zadužen za financijsko poslovanje koju dužnost je, kako je to sam naveo u svojoj obrani, obavljao ozbiljno i odgovorno, s ciljem da trgovačko društvo u financijskom smislu bude uredno te da ima usklađeni odnos između imovine i obveza. Stoga je doista neživotno i nelogično da s takvom ulogom i pristupom svojim poslovnim obvezama, optuženik S. nije imao bitnu ulogu u radu uprave te da nije sudjelovao u donošenju svih ključnih odluka vezanih za poslovanje društva te planovima za njegov daljnji razvoj, kako on to nastoji prikazati u svojoj obrani, a i sada u žalbi, neovisno o tome što nije mogao samostalno donositi odluke. Naime, upravo je optuženik S. bio zadužen pronaći banku za realizaciju kredita i upravo je on osobno sudjelovao u razgovorima s P. Z. d.d. i poduzimao radnje vezane za ishođenje i sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te sporazuma na temelju kojeg je u korist banke zasnovan zalog nad opremom koja se tim kreditom trebala kupiti, a koja u konačnicu nije kupljena, premda je na toj istoj nepostojećoj opremi P. Z. d.d. zasnovala založno pravo.

 

15.1. S tim u vezi treba navesti da su neosnovani i žalbeni navodi optuženika S. da nema dokaza da je on znao da podaci u karticama osnovnih sredstava nisu točni, odnosno da je on znao da oprema za čiju je nabavu odobren i isplaćen kredit uopće nije kupljena. Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da nabavku te opreme nije pratila nikakva dokumentacija koja bi upućivala da je oprema uvezena u Republiku Hrvatsku, ocarinjena i da su plaćene sve carinske i druge obveze. Također, nije postojao niti zapisnik o njezinoj primopredaji u trgovačkom društvu I. C. C. T. d.o.o., a što je, prema iskazima svjedoka, bila uobičajena procedura u takvim slučajevima. Stoga je očigledno da je optuženiku S. bili dobro poznato da te opreme nema, ali je unatoč tome potpisao kartice osnovnih sredstava na temelju kojih je P. Z. d.d. zasnovala na nepostojećoj opremi založno pravo. Pritom je sam u svojoj obrani naveo da je bio upoznat s činjenicom da se je promijenio način upisivanja založnog prava na pokretninama od strane banke i da se u terećeno vrijeme više nije izlazilo popisivati te pokretnine, nego da su za upis založnog prava bile dovoljne kartice osnovnih sredstava.

 

15.2. Stoga je neosnovano ponovno upiranje u žalbi na sadržaj intranet i fax poruke na što je valjano odgovorio prvostupanjski sud u svojoj presudi pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na obrazloženje u prvostupanjskoj presudi (stranica 17. presude).

 

15.3. Neosnovano optuženik S. tvrdi u žalbi i da nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. jer da nije nastupila šteta za trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. koje je imalo dugovanja prema trgovačkom društvu Z. pa da je plasirani predujam služio za zatvaranje tih obveza. Prvostupanjski sud je propustio utvrditi postojanje ovog dugovanja pa je po stavu optuženika S. u tom dijelu činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno.

 

15.4. Protivno takvim žalbenim navodima, optuženik S. zanemaruje da se je u ovoj situaciji radilo o dobivanju strogo namjenskog kredita koji je otplaćivalo trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o., zajedno s kamatama na kredit, pri čemu je trgovačko društvo Z. uplaćeni predujam za strojeve koji nikada nisu nabavljeni (a trgovačko društvo I. C. C. T. d.o.o. ih je uredno otplaćivalo) u obliku pozajmica uplatilo trgovačkom društvu I. C. C. T. d.o.o., koje je još i na te pozajmice plaćalo kamatu. Dakle, došlo je do nenamjenskog trošenja sredstava dobivenih za određenu namjenu, pri čemu je namjera očigledno i bila trošiti ta sredstva u druge svrhe, u čemu se i sastoji kriminalno postupanje optuženika. Stoga eventualno postojanje dugovanja trgovačkog društva I. C. C. T. d.o.o. prema trgovačko društvu Z. nije odlučno za utvrđivanje optuženikove kaznenopravne odgovornost pa stoga, protivno žalbenim navodima optuženika S., činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno.

 

15.5. Što se tiče navoda u žalbi optuženika S. o nepostavljanju imovinskopravnog zahtjeva od strane stečajnog upravitelja trgovačkog društva I. C. C. T. d.o.o. u stečaju Ž. U., o tome je već rečeno u odlomku 12.2. ove presude.

 

15.6. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika R. i optuženika S., kako zbog pogrešno, tako i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16. Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o kazni u odnosu na oba optuženika, smatrajući da je prvostupanjski sud utvrđenim olakotnim okolnostima dao prevelik značaj, uslijed čega ih je ocijenio naročito olakotnima, a što je rezultiralo, po stavu državnog odvjetnika, neadekvatnim sankcijama. S druge strane, državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud prilikom izricanja kazni optuženicima nije dovoljno vrednovao jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih su optuženici počinili kaznena djela i skrivljene učinke počinjenih djela. Vodeći računa o svemu navedenom, državni odvjetnik smatra da optuženike treba osuditi na kazne zatvora u duljem trajanju bez primjene odredaba o ublažavanju kazne i bez zamjene kazne zatvora radom za opće dobro.

 

16.1. Optuženik M. F. R. u žalbi ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a optuženik P. S. žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona pa je u odnosu na odluku o kazni za oba optuženika postupljeno sukladno članku 478. ZKP/08-19.

 

16.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te ih je na odgovarajući način i vrednovao. Tako je pravilno prvostupanjski sud obojici optuženika cijenio kao olakotno da do sada nisu bili osuđivani, dok je optuženiku M. F. R. dodatno uzeto kao olakotno da je otac dvoje malodobne djece koje je dužan uzdržavati. Zatim je prilikom odabira vrste i visine kaznenopravne sankcije prvostupanjski sud obojici optuženika pravilno uzeo u obzir i znatan protek vremena od počinjenja djela na koji oni nisu utjecali (više od 13 godina) te posebno činjenicu da je šteta koja je nastala počinjenjem kaznenih djela u međuvremenu popravljena. U odnosu na optuženika P. S. pravilno je prvostupanjski sud imao na umu i činjenicu da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da on nije imao ovlasti samostalno donositi odluke, već je to uvijek činio u dogovoru s optuženikom M. F. R. kao predsjednikom uprave društva. S druge strane otegotnih okolnosti na strani oba optuženika nije utvrdio ni prvostupanjski sud, a ne nalazi ih ni ovaj sud. S obzirom na tu činjenicu, a cijeneći utvrđene olakotne okolnosti kao naročite olakotne okolnosti, i za ovaj sud je prihvatljiva primjena odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11. u odnosu na oba optuženika za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Stoga je, i prema ocjeni ovog suda, pravilno, uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., optuženiku M. F. R. utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. od deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora od šest mjeseci te je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen za ta djela na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, a optuženiku P. S., također uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora od šest mjeseci te je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen za ta djela na jedinstvenu kaznu zatvora od deset mjeseci.

 

16.3. Također je, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, osnovano prvostupanjski sud ocijenio i da se kod optuženika R. i S. svrha kažnjavanja može postići i bez izdržavanja te kazne te im je obojici, i prema ocjeni ovog suda pravilno, na temelju članka 55. KZ/11., izrečene kazne zatvora zamijenio radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, upozorivši ih pritom u skladu s odredbama članka 55. stavaka 5. i 6. KZ/11. o posljedicama neizvršavanja rada za opće dobro. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo ovakva kaznena sankcija utjecati, kako na optuženike, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Takva sankcija sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici prouzročili počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

17. Slijedom svega navedenog, a budući da žalbe državnog odvjetnika, optuženika M. F. R. i optuženika P. S. nisu osnovane, na temelju članka 482. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. rujna 2021.