- 1 -              III Kr 106/2021-3

Broj: III Kr 106/2021-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog B. N. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.,101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenog B. N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj K-239/2017 od 18. srpnja 2019. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-453/2019 od 21. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog B. N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj K-239/2017 od 18. srpnja 2019. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kž-453/2019 od 21. listopada 2020., B. N. proglašen je krivim zbog jednog produljenog kaznena djela prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ/11. za koje je, po istom zakonskom propisu, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja V. D., odvjetnika u B., u zakonskom roku podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U zahtjevu se poziva na povredu zakona iz članka 517. stavak 1. točka 1. u vezi članka 469. točka 1., te povredu zakona iz članka 517. stavak 2. u vezi članka 468. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.). Predlaže se ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude, te vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

3. Na temelju članka 518. stavak 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovu branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. U odnosu na istaknutu povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08., treba naglasiti da osuđenik suštinski ponavlja obranu iz prvostupanjskog postupka i poriče djelo, kao i vjerodostojnost u postupku izvedenih dokaza, smatrajući pritom da ni na koji način nije doveo u zabludu oštećenike (teleoperatere), budući da on s njima uopće nije kontaktirao, iz čega izvodi daljnji zaključak kako njegove radnje nemaju obilježja kaznenog djela prijevare, jer da prema teleoperaterima nije utvrđena prijevarna namjera. Međutim, premda se u konkretnom slučaju u pretežitom dijelu radi o činjeničnom pobijanju pravomoćne presude, treba naglasiti, kako su sudovi u pobijanoj pravomoćnoj presudi u dostatnoj mjeri objasnili pitanje prijevarne namjere, kao subjektivnog elementa kod počinjenog produljenog kaznenog djela prijevare, slijedom čega istaknuta povreda zakona nije ostvarena.

6. U odnosu na apostrofiranu povredu iz članka 517. stavak 1. točka 2. ZKP/08., valja istaknuti da je neosnovan prigovor iz zahtjeva osuđenika o povredi prava na pravično suđenje iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. Naime, iz obrazloženja zahtjeva u tom dijelu zapravo proizlazi da osuđenik istaknutu povredu zakona ističe vrlo paušalno, a potom je sumarno sadržajno obrazlaže, smatrajući da je ta povreda ostvarena time što sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedoka predloženog na okolnost alibija. Iako je navedeni prigovor osuđenika prije svega usmjeren zapravo na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ipak treba naglasiti kako bi ga se sadržajno moglo propitivati, ali ne kroz prigovor povrede pravo na pravično suđenje, nego eventualno kroz povredu prava obrane okrivljenika na raspravi iz članka 517. stavak 1. točka 3. u vezi članka 468. stavak 3. ZKP/08.

7. Međutim, u kontekstu takve povrede zakona, koja bi se djelomično mogla propitivati kroz sadržaj podnesenog zahtjeva, treba navesti da sud nije dužan izvesti svaki predloženi dokaz, već samo one za koje ocijeni da su važni za utvrđenje odlučnih okolnosti u pojedinoj konkretnoj situaciji. Prema tome, odlukom suda kojom se odbija provođenje dokaza (konkretno ispitivanje jednog svjedoka) ne dovodi se u pitanje pravo obrane (tim više što su ostali dokazi obrane su prihvaćeni), već se ta odluka može odraziti samo na kakvoću činjeničnog stanja, što zapravo i predstavlja suštinu osuđenikova zahtjeva, a činjenična utvrđenja sudova, prema članku 517. ZKP/08., nisu osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8. Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju članka 512. u vezi članka 519. ZKP/08.

Zagreb, 21. rujna 2021.