Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 156/25 EU 2024/2679
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac P-1101/2018-38 21000 Split
U I M E RE P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda, Mislavu Poliću, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o., S., OIB:…,
zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku u S., protiv tuženika
ad. 1. V. B., iz O., OIB:…, i ad. 2. V.
S. iz O., P. R. .OIB: …, zastupani po A.
J. odvjetnici u S., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon zaključene
glavne rasprave dana 27. svibnja 2021. i po objavi presude 20. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e
Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi :
I. Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen između tuženika ad.1.V.
B., iz O., OIB:…, kao darovatelja i tužene ad.2.I
2.V. S., iz O., OIB:…,ovjeren
kod javnog bilježnika R. V. broj:OV-6241/15od 13.11.2015.g.gubi
učinak prema tužitelju H. d.o.o., S., OIB:… u
dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema V.
B., iz O., OIB:…,u iznosu od 56.649,10 kn s
pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. travnja 2007. do 31.
prosinca 2007.po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, a od 01. siječnja 2008. do 31.
srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje primjenom uvećane eskontne stope
HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5%poena,a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima za razdoblje dulje od
godinu dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
3 postotna poena.
II. Nalaže se tuženici ad.2. V. S., iz O.,
, OIB:…, dopustiti da tužitelj H. d.o.o., S., OIB:…, svoje potraživanje prema tuženiku ad.1.u iznosu od 56.649,10 kn
s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. travnja 2007. do 31.
prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, a od 01. siječnja 2008. do 31.
srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje primjenom uvećane eskontne stope
HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5%poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima za razdoblje dulje od
godinu dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
3 postotna poena, namiri prodajom nekretnine, i to stana na prvom katu sa istočne
strane koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, hodnika i WC-a sa kupatilom, te garaže
ispod stana, koji stan je kao poseban dio nekretnine povezan sa suvlasničkim dijelom
od ¼ idealnog dijela nekretnine oznake čest.zgr. 309 površine 171 m2Z.U. 951 K.O.
D., poduložak 2, te 6/24 suvlasnička dijela dvorišta površine 339 m2 koje se nalazi
na čest.zem.3078/7Z.U.2169K.O.D., a koja sa čet.zgr.309 čini kat.čest.1058 K.O.
D., u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženicima ad. 1.V. B., iz O., OIB:…, i ad. 2.V. S., iz O., OIB:…, da solidarno u roku od 15 dana naknade tužitelju H.
d.o.o., S., OIB:…, troškove ovog postupka, u iznosu od
15.590,00 kn sa zateznom kamatom, koja na iznos troškova postupka teče od dana
donošenja prvostupanjske odluke, do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za
razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 02. ožujka 2018. tužitelj
navodi kako je pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne
isprave br.Ovrv-817/09, koje je doneseno po javnoj bilježnici N. K. od 09.
prosinca 2009. naloženo tuženiku ad.1.V. B. da tužitelju namiri tražbinu u
iznosu od 56.649,10 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od
21. ožujka 2007. Tuženik ad.1.da je u obvezi naknaditi tužitelju i trošak ovršnog
postupka u iznosu od 2.431,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 10.
prosinca 2009. pa do isplate. Temeljem navedenog rješenja o ovrsi da je Općinski
sud u Splitu donio rješenje o ovrsi broj OVR-1154/11 od 10. ožujka 2011. kojim je
određena ovrha u odnosu na tuženika ad1. i to pljenidbom, procjenom, oduzimanjem
i otpremanjem osobnog vozila u vlasništvu tuženika ad. 1., marke M.,
K. B. 180 CDI, godina proizvodnje 2007., reg. oznake …. Međutim da se
navedeno rješenje nije moglo provesti jer je tuženik ad.1.odselio sa adrese O., …, pa tužitelj više nije mogao točno označiti gdje se predmetno vozilo nalazi
radi provedbe ovrhe, pa je iz tih razloga postupak ovrhe na motornom vozilu
obustavljen. Kako navedeno rješenje o ovrsi nije bilo provedivo kod FINA-e, jer je
doneseno prije stupanja na snagu Zakona o izravnoj naplati, to je Općinski sud u
Splitu temeljem toga rješenja donio novo rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem
OVR-3167/2017 od 11. rujna 2017. Postupajući po navedeno rješenju FINA-e da je
sa računa tuženika ad.1.zaplijenila iznos od 6.793,45 kn na ime troškova ovršnog
postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koji iznos da je pripao
punomoćniku tužitelja, te iznos od 674,82 kn koji je pripao tužitelju na ime dijela
zakonskih zateznih kamata na glavnicu. Navedenim iznosom naplaćena je zakonska
zatezna kamata za razdoblje od 21. ožujka 2007. do 19. travnja 2007. što da je
razvidno iz izvatka žiro računa punomoćnika tužitelja. Nakon toga daljnjih uplata na
račun nije bilo. Stoga da je tužitelju ostao nepodmiren iznos od 56.649,10 kn s
pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 20. travnja 2007. pa do isplate. Iz
svega da proizlazi da je tuženik ad.1. bio svjestan postojanja navedene tražbine, te je
u cilju izbjegavanja podmirenje iste namjerno poduzeo radnje koje su dovele do
njegovog osiromašenja. Tuženik ad.1. da je dana 13. studenog 2015. sa svojom
kćerkom V. S. iz O., OIB: …,
sklopio Ugovor o darovanju nekretnine, a koji Ugovor je ovjeren od javnog bilježnika
R. V. pod brojem Ov-6241/15 i to stana na prvom katu sa istočne
strane koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje,hodnika i WC-a sa kupatilom, te garaže ispod
stana, koji stan je kao poseban dio nekretnine povezan sa suvlasničkim dijelom od ¼
idealnog dijela nekretnine oznake čest. zgr. 309 površine 171 m2 Z.U. 951 K.O.D.,
poduložak 2, te 6/24 suvlasnička dijela dvorišta površine 339 m2 koje se nalazi na
čest. zem. 3078/7 Z.U.2169 K.O. D., a koja sa čet.zgr.309 čini kat.čest.1058 K.O.
D.. Takvom pravnom radnjom dužnika u korist tuženika kao treće osobe da je
nanijeta šteta vjerovniku jer da tuženik ad.1. osim te imovine nije imao druge iz koje
bi mogao ispuniti tužiteljevo potraživanje.
2. U odgovoru na tužbu tuženika ad.1.i ad.2. od 24. svibnja 2019. proizlazi
da se isti protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženici tvrde da tužitelj nema
nikakvu tražbinu naspram tuženika ad1. Tuženici ističu da im nikada nije uručeno
rješenje o ovrsi javne bilježnice N. K. br.Ovrv-817/09 od 9. prosinca 2009.,
te da tuženiku ad.1. nikada nije niti uručen račun temeljem kojega je pokrenut ovršni
postupak. Glede Rješenja o ovrsi OS u Splitu br.Ovr-3167/17 da ne postoje dokazi o
postojanu pravnog odnosa između stranaka, jer da oni nisu ni u kakvom poslovnom
odnosu. Rješenje o ovrsi javne bilježnice N. K. da je postalo ovršno jer da
ga tuženik nije zaprimio pa da nije mogao uložiti prigovor, te da je kod Općinskog
suda u Splitu stoga zatražio ukidanje klauzule ovršnosti na rješenju Ovrv-817/09 od
9. prosinca 2009.. Tuženik nadalje navodi da je protiv rješenja o ovrsi Općinskog
suda u Splitu br.Ovr-3167/17 podnio žalbu. Tuženik je predložio sudu da naloži
tužitelju da dostavi dokaze o postojanju poslovnog odnosa sa tuženikom. Stan u K.O.
D. da predstavlja bračnu stečevinu tuženika ad.1 i njegove bivše supruge L.
B., te da je isti temeljem njihovog sporazuma pripao L., kao i da taj stan
isključivo koristi L. B., da je on bio upisan kao vlasnik istoga iako je napustio
stan, ali da je stvarni vlasnik bila L., koja da se dogovorila sa njim da knjižno
vlasništvo stana prenese na njihovu kćer V. S., ali da je kćer poslije
darovanjem prenijela vlasništvo stana na majku L. .Navodi da u vrijeme
sklapanja ugovora o darovanju naspram kćeri nije znao za nikakvo potraživanje
tužitelja te da je tek 2018. saznao za blokadu računa putem FINE. Naveo je kako
tužitelj nije ništa poduzimao sve do 2017. Tuženik je tijekom postupka isticao i to da
on nije vršio nikakve uplate na račun tužitelja, a za račun tužitelja da je saznao tek
2018.
3. U dokaznom postupku sud je pregledao:Prijedlog za ovrhu na temelju
vjerodostojne isprave od 09. prosinca 2009. ovrhovoditelja H. d.o.o. S.
naspram ovršenika V. B., iz O. i rješenje o ovrsi br.O.-817/09
od 09. prosinca 2009., prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave - rješenja o ovrsi
br.Ovrv-817/09 od 07. ožujka 2011. te Rješenje Općinskog suda u Splitu br. Ovr-
1154/2011., o pljenidbi, procjeni, oduzimanju i otpremanju osobnog automobila
ovršenika,marke M., K. B. 189 C.,prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja na
temelju ovršne isprave (pravomoćnog rješenja o ovrsi br.Ovrv-817/09 od 28. lipnja
2017. te rješenje o ovrsi po tom prijedlogu Općinskog suda u Splitu br. Ovr-
3167/2017 od 11. rujna 2017. kojim je određena ovrha na svim novčanim sredstvima
ovršenika V. B., Ugovor o darovanju od 13. studenog 2015. zaključen
između V. B. - ovdje ovršenika i kćeri mu V. B. glede nekretnine
stana na prvom katu koji se sastoji od 3 sobe , kuhinje ,hodnika i WC-a sa kupatilom,
te garaže ispod stana koji stan je kao poseban dio nekretnine povezan sa
suvlasničkim dijelom od ¼ nekretnine u cijelosti označene kao čest.zgr.309 Z.U. 951
K.O. D., poduložak 2 K.O.D., Izvadak iz zemljišne knjige u odnosu na
predmetni stan, Dopis upućen odvjetniku N. M. od strane tuženika, I.
L. B. ovjerovljenu pod br.OV-1868/18 od 11. travnja 2018., prijedlog
ovršenika za ukidanje klauzule ovršnosti na rješenju o ovrsi br.Ovrv-817/09 od dana
11. travnja 2018., Žalbu ovršenika od 11. travnja 2018. protiv Rješenja o ovrsi
Općinskog suda u Splitu br.OVR-3167/17. Zapisnik o saslušanju A. W.
G., kao i tuženika ad.1.V. B., ugovor o kupoprodaji nekretnine kuće u
mjestu N. kod O. između prodavatelja V. B. i kupca tvrtke
R. d.o.o. od 06. lipnja 2007. zastupane po zz B. R. W. od 06.
lipnja 2007., izvadak iz sudskog registra za spomenutu tvrtku, račun broj 0 21707 od
20. ožujka 2007. što ga je izdao tužitelj, izvod otvorenih stavki tužitelja i izvadci iz
računa tužitelja, R. O. suda u S. br.O.-3415/10 od 9. veljače
2011. o obustavi ovrhe na motornom vozilu - osobnom automobilu marke M.,
klasa B. C., godina proizvodnje 2007.g., reg. oznaka …, Rješenje
Općinskog suda u Splitu br.Ovr-3167/2017 od 2. srpnja 2019. o ukidanju potvrde
pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi javnog bilježnika N. K., br. O.-
817/09 od.9. prosinca 2009., kaznenu prijavu V. B. protiv A. W.
G. koji je zz tvrtke H. d.o.o. od 17. srpnja 2020., I. L. B.
ovjerovljena po javnom bilježniku od 09.07.2019., I. S. T. ovjerovljena kod
javnog bilježnika, Z. suda od 30.3.2021.g. o saslušanju svjedoka S. T.,
K. K. i J. M..
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.
6. Među strankama nije prijeporno slijedeće:
- da je ovrhovoditelj ispostavio račun ovršeniku br. 0 21707 od 20. ožujka 2007.
- da je ovrhovoditelj prije traženja ovrhe na nekretnini zahtijevao provedbu
izravne naplate na novčanim sredstvima ovršenika, te da je ovrhovoditelj pokušao
namiriti svoje potraživanje iz pokretnine –motornog vozila ovršenika
Kao prijeporno ostalo je za raspraviti :
- da li su u postupku kupoprodaje sudjelovale 2 agencije za promet
nekretninama, jedna koja je radila usluge za prodavatelja-prodavala nekretninu i
tražila kupca i druga koja je pronašla kupca.
- da li su stranke bile u poslovnom odnosu , koji bi eventualno bio osnova za izdavanje računa.
7. Uvidom u dokaznu dokumentaciju zaključak ovog suda jest da su: tuženik i
tužitelj bili u poslovnom odnosu jer je tuženik prodavao svoju kuću u mjestu N.
kod O. te da je tuženik angažirao tužitelja, čiji je vlasnik bio poljski državljanin i
da je radio ne samo na hrvatskom nego i na poljskom tržištu nekretnina.
Posredstvom tužitelja tuženik je stupio u kontakt s kupcem-tvrtkom R. d.o.o.
G. D. 59, koju je 2007. osnovao poljski državljanin B. R.
W., S. 43,11606 B., koja je tvrtka kupila tuženikovu nekretninu u
N.. Nakon realizacije kupoprodaje tužitelj je tuženiku izdao račun za uslugu
posredovanja u iznosu od 147.199,10 knu kunskoj protuvrijednosti iznosa od
20.000,00 EUR-a , na ime svoje provizije. Iz izvadaka iz računa tužitelja razvidno jest
da je evidentirana uplata, koja bi se odnosila na uplatitelja V. B., i to 12.
srpnja 2007. u iznosu od 54.300,00 kn, te 13. prosinca 2007. u iznosu od 36.250,00
kn, pa je stoga preostalo nepodmireno dugovanje tuženika iznosilo 56.649,10 kn.
Temeljem izdanog računa tužitelja donesena su i rješenja o ovrsi. Sve do 2015.
tužitelj je u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik predmetnog stana u K.O.
D., tako da tvrdnje tuženika da predmetna nekretnina ne bi bila njegovo vlasništvo
nisu utemeljene. Naime, tuženik nije dostavio dokaze o uređenju imovinsko pravnih
odnosa između njega i njegove bivše supruge L. B.. Naime, odredbom
čl.115. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na temelju valjanog
pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva, vlasništvo prelazi s dosadašnjeg
vlasnika na stjecatelja, što u konkretnom nije slučaj odnosno tuženik i njegova bivša
supruga nisu sklopili pravni posao iz kojega bi proizlazilo stjecanje prva vlasništva
baš na ime bivše supruge tuženika. Člankom 119. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima propisano jest da se vlasništvo na nekretnini stječe zakonom
predviđenim upisom u zemljišnoj knjizi a na temelju valjanog očitovanja volje
dosadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja,
dok je čl.120. st.1. ZVDSP propisno da vlasništvo na nekretninama se stječe
uknjižbom u zemljišnoj knjizi. Stoga je zaključak ovoga suda da su izjave bivše
supruge na koje se tuženik poziva sačinjene isključivo u cilju da sačuva vlasništvo
njihove kćerke V. u odnosu na predmetni stan. Tim slijedom ovaj sud je zauzeo
stav da su prigovori tuženika neosnovani, odnosno da im je cilj bio onemogućiti
tužitelja u namirenju njegovog potraživanja. Još k tome neosnovani su navodi
tuženika da tužitelj nije pokušavao naplatiti dugovani iznos i ranije. Iz priležećih
rješenja o ovrsi vidljivo je da je tužitelj u više navrata podnosio prijedloge za ovrhu
kako na račun ovršenika otvoren u H. banci , te na imovini-osobnom automobilu
tuženika, međutim sve te ovrhe bile su bez uspjeha jer je tuženik prikrivao svoju
imovinu. Iz iskaza na Zapisnik suda od 20. listopada 2020. zakonskog zastupnika
H. d.o.o.A. G. iz K., proizlazi da je isti na traženje tuženika
sudjelovao u prodaji nekretnine u mjestu N. i to baš nekretnine koja je u
vlasništvu tuženika ad. 1., te da je baš on pronašao kupca koji je bio iz P. i da
se on zove R. B., koji je bio osnivač poduzeća R. d.o.o. i baš da je ta
tvrtka kupila predmetnu nekretninu, te da je tom prigodom bila dogovorena i provizija,
odnosno naknada za njegov rad i to baš u iznosu od 20.000,00 EUR-a, od toga da je
tuženik isplatio 12.500,00 EUR-a. Zakonski zastupnik tvrtke H. d.o.o. nadalje je
izjavio da je njegova tvrtka surađivala sa Agencijom za prodaju nekretnina M. na
način ako bi jedna od te dvije agencije pronašla nekretninu, a druga kupca da bi
podijelili proviziju. Tako da je bilo i u ovom slučaju. Agencija M. da je tražila kupca
za nekretninu tuženika ad. 1., ali da ga je on pronašao u osobi gosp. B. i njegove
tvrtke R. d.o.o. Poznato da mu je da agenciji M. nije isplaćena provizija u
cijelosti već samo dio za sudjelovanje u ovoj prodaji. Naveo je i da postoji Sporazum
između agencije M. i agencije H. a u kojem da je navedeno da njegov
honorar iznosi 20.000,00EUR-a .Osim toga pisanog sporazuma da su se i usmeno
dogovorili i da je tuženik ad. 1. znao da za njegove usluge treba platiti 20.000,00
EUR-a. Ovaj sporazum da je iniciran i sadržajno dogovoren od strane tuženika ad. 1.
koji da je pristao na cijenu njegove usluge od 20.000,00 EUR-a. Inače da se cijene
usluge agencije formiraju u dogovoru sa strankama. Naveo je da nikakav ugovor on
nije potpisao sa poljskim kupcem a niti agencija M..
8. Iz iskaza tuženika ad. 1. proizlazi da je on agenciji M. platio ukupno
30.000,00 E.-a jer da je agencija M. pronašla kupca, i da mu agencija M. nije
spominjala da bi u ovom kupoprodajnom projektu sudjelovao tužitelj, te da mu je
vlasnik agencije M. 2018. kada je saznao za ovrhu potvrdio da je on platio tužitelju
polovinu iznosa koji je on dao agenciji M., koji iskaz tuženika je potpuno nelogičan
i neuvjerljiv obzirom da su svjedoci kupoprodaje koje je sud saslušao i to: S. T.
i J. M. iskazali potpuno suprotno od tuženika. Stoga je,bilo bitno pojasniti
navodno plaćanje tuženika ad.1.agenciji M. u iznosu od 30.000,00 EUR-a. ako
tuženik ad.1.nije imao obvezu i prema tužitelju zbog čega bi agenciji M. platio
30.000,00 EUR-a. Kod odlučne činjenice da je kupoprodajna cijena nekretnine
iznosila 750.000,00 EUR-a logično bi bilo da je agencija M. za koju tuženik ad1.
tvrdi da je pronašla kupca dobila od tuženika iznos od 15.000,00 EUR-a, a ne
30.000,00 EUR-a koji iznos tuženik ad.1. tvrdi da je platio agenciji M.. To su
nepodudarnosti u iskazu tuženika pa je trebalo izvesti zaključak da je tuženik ipak
bio u obvezi platiti tužitelju i platio je djelomično iznos od 90.550,00 kn, ali nije platio
preostali iznos, koji se tužbom potražuje. Uostalom, odlučno jest da je iznos od
12.500,00 EUR-a ipak plaćen na ŽR tužitelja, a obzirom,na očigledni dogovor
tužitelja i tuženika o plaćanju provizije tužitelju u fiksnom iznosu od 20.000,00 EUR-
a. Radi toga traženje tužitelja ukazuje se osnovanim jer tuženik ad.1. nije platio
utuženi iznos. Čak i da je točno da je M. primivši novac od tuženika platio na ŽR
tužitelja ipak nije uplatio cjelokupan dogovoreni iznos tužitelju, dok s druge strane
tuženik ad.1. cijelo vrijeme tvrdi da je agencija M. našla kupca i da je on imao
obveze samo prema agenciji M.. Zaključak jest da su dogovori oko plaćanja
provizije bili usmeni i da su obje agencije radile na pronalaženju i nekretnine i kupca,
da su te agencije surađivale, i da je to tuženiku ad.1. bilo poznato baš kao što je bio
upoznat sa činjenicom da po prodaji nekretnine ima obvezu i prema jednoj i prema
drugoj agenciji. Uostalom, ništa nije nelogično u tome, jer uobičajena praksa je u
slučaju realizacije prodaje naplata i od prodavatelja i od kupca. Ako je prodavatelj
obvezan prema jednoj agenciji onda je kupac obvezan prema drugoj agenciji,no kako
kupac nije angažirao agenciju, to je izvjesno da je dogovor bio platiti objema
agencijama koje su radile na prodaji nekretnine. Za zaključiti jest da je agencija
H. „spojila“ prodavatelja –tuženika ad.1. i kupca nekretnine, preko svog
suradnika agencije M.. To je jedini logičan i uobičajen slijed u situaciji dovođenja u
vezu prodavatelja nekretnine i zainteresiranog kupca. To da je račun izdan prije
samog konačnog kup. ugovora, i nije neobično jer je uobičajeno prethodno
pregovaranje, zaključenje predugovora sa svim bitnim sastojcima glavnog ugovora,
tako da je vrlo izvjesno da je već u 3/2007 bila definirana namjera prodavatelja da
proda nekretninu i namjera kupca da ju kupi. Već u toj situaciji može se isplatiti
dogovorena provizija bilo u postotku, bilo u fiksnom iznosu.
9. Iz iskaza svjedoka S. T. razvidno jest da mu i nije poznat eventualni
poslovni odnos tužitelja i tuženika ali da zna da je agencija M. prodavala
tuženikovu kuću u N. i da zna da je agenciji M. plaćena provizija od 30.000,00
EUR-a što je uključivalo i eventualne suradnike te agencije koji su sudjelovali u
postupku prodaje. Kako je i svjedok S. T. intenzivno sudjelovao u postupku
prodaje, fotografirao nekretninu, i zajedno sa tuženikom kontaktirao agencije te
prisustvovao isplatama provizije to je i iskaz ovoga svjedoka logičan i uvjerljivim više
što je istome poznato i da je cijena kuće iznosila 750.000,00 EUR-a.
10. Iz iskaza J. M. na ročištu 30. ožujka 2021., vlasnika agencije za
nekretnine M. proizlazi da je firma H. d.o.o.doista bila posrednik u kupnji
kuće tuženika ad.1. u mjestu N. kod O.. Kupac R. d.o.o.da je kupio ovu
kuću preko agencije H. d.o.o., po cijeni od oko 800.000,00 EUR-a, ali da je
agencija M. imala sa prodavateljem (tuženikom ad. 1.) Ugovor o posredovanju pa
da su ugovorili i proviziju koja da je od tuženika ad.1. djelomično isplaćena. Rekao je
da je postajao Sporazum između tužitelja, tuženika ad.1. i njegove agencije, te da su
dogovorili da će tuženik ad 1. platiti proviziju za obje agencije, dakle i za H.
d.o.o. i za agenciju M., sveukupan iznos od 40.000,00 EUR-a. Taj sporazum da je
potpisan od strane njih troje. Svjedok J. M. je naveo kako je baš tužitelj
zaslužan za prodaju ove nekretnine u N., jer da kupac koji je kupio ovu kuću
preko firme H. je bio gospodin iz P. i njegova firma da se zvala R..
Svjedok je naveo i da je tuženik ad.1.u 7/2007 donio mu 15.000,00 EURa na ime
provizije i da je on odmah tužitelju dao polovicu toga iznosa a to znači 7.500,00 EUR-
a .Iduće godine, 2008. da je tuženik na aerodromu njegovom djelatniku dao dodatni
iznos od 10.000,00EUR-a od čega je on polovicu odmah dao predstavniku H.,
A.. M. je izjavio da je i njegova agencija prodavala nekretninu u N., te da
se provizija dogovara među strankama i ona ne ovisi od cijene nekretnine. Naveo je
da dugo nije vidio tuženika ad1 koji da se negdje 2019.g. pojavio u njegovom uredu, i
zatražio svu dokumentaciju vezanu uz ovu kupoprodaju, koju mu je on i dao, te da
mu je on rekao da je baš tužitelj zaslužan za prodaju njegove nekretnine i da u
Sporazumu je navedeno koja su njihova prava i obveze. Sporazum da je napravljen
u uredu M. i to baš na inicijativu tuženika. Ovaj sud je ocijenio iskaz ovog
svjedoka uvjerljivim i vjerodostojnim, obzirom da je isti detaljno pojasnio dinamiku
prodaje, iznos provizije u ukupnom iznosu od 40.000,00 EUR-a to jest 20.000,00
EUR-a trebalo je ići tvrtci H. koja je pronašla kupca, a 20.000,00EUR-a i tvrtci
M. koja je tkđ. prodavala kuću tuženika ad.1.i bila je u suradnji sa tvrtkom H.
d.o.o. Š. se tiče stana u D. svjedok T. je iskazao da je isti trebao pripasti
supruzi tuženika koja je željela da stan pripadne njihovoj kćeri, a svjedokinja K.
K. je iskazala da je tuženik svom odvjetniku N. M. uputio dopis da
stan u D. pripada bivšoj supruzi , te je potvrdila autentičnost dopisa tuženika.
11. No, zaključak ovoga suda jest da sama eventualna suglasnost tuženika i
njegove supruge nije utvrđena pisanim ugovorom, što jest odlučno za valjanost diobe
između bivših bračnih drugova. Pa čak i u varijanti da je postojao pisani ugovor
između njih on bi predstavljao pravni osnov, titulus stjecanja, što opet nije dovoljno
za stjecanje prava vlasništva jer se isto stječe uknjižbom –modus.
12. Uvidom u Rješenje Općinskog suda u Splitu br.Ovr-3167/2017 od 2. srpnja
2019. razvidno jest da je istim ukinuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o
ovrsi što ga je na temelju vjerodostojne isprave – računa donio javni bilježnik
N. K. pod br.Ovrv-817/09 od 9. prosinca 2009. time i rješenje o ovrsi
br.Ovr-3167/2017 od 11. rujna 2017. je izgubilo svoju djelotvornost jer je isto
doneseno temeljem pravomoćnog rješenja javnog bilježnika, pa je opravdano bilo
podnošenje žalbe na to rješenje o ovrsi pozivom na čl.23.OZ-a, pa je ovršni sud
pravilno utvrdio kako je ispunjen žalbeni razlog predviđen čl.50.st.1.toč.3 OZ-a,
obzirom da je u konkretnom ukinuta ovršna isprava temeljem koje je doneseno baš
rješenje o ovrsi pred Općinskim sudom Splitu pod brojem Ovr-3167/17. Tim slijedom i
ovaj sud zaključuje da je ukidanjem klauzule pravomoćnosti i ovršnosti rješenja
j.b.br.OVRV-817/09 od 9.12.2007.g., to rješenje kao jedina ovršna isprava, izgubila
svoj pravni osnov , pa je valjalo odbaciti rješenje Općinskog suda u Splitu po žalbi te
odbaciti i prijedlog za ovrhu od 28. lipnja 2017.No odlučno jest, da se iz do sada
pokrenutih ovršnih postupaka tužitelj nije uspio namiriti, te da je očito da je tuženik
poduzetim pravnom radnjom-darovanjem nastojao onemogućiti tužitelja u naplati
njegovog potraživanja.
13. Ocjena suda proizlazi iz materijalnopravnih propisa:
-čl.66.st.1.Zakona o obveznim odnosima(NN br.35/05,41/08,125/11,78/15 –
dalje ZOO-a)propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu,i bez
obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na
štetu vjerovnika , st.2.propisuje da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu
vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove
tražbine .
Čl.67.st.3.ZOO-a propisuje da kod besplatnih raspolaganja i s njima
izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem
nanosi štetu vjerovniku , i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je to trećoj osobi
bilo poznato ili moglo biti poznato.
Čl.69.st.1.ZOO-a propisuje da se pravna radnja dužnika pobija tužbom ili
prigovorom, a st.2.propisuje da tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće
osobe s kojim je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija , odnosno
protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika, dok st.4.propisuje da tuženik može izbjeći
pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu.
Čl.70.ZOO-a propisuje da ako sud usvoji tužbeni zahtjev pravna radnja gubi
učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih
tražbina.
14. U smislu odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku(NN
br.117/05, 88/05, o2/07, 123/08, 157/11, 148/14, 25/13, 89/14) svaka stranka je
dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima
pobija navode i dokaze protivnika, a čl.299. istog zakona propisano je da su stranke
dužne već u tužbi, i na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje
svoje zahtjeve, predložite sve dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica.
15. Člankom 221. a ZPP-a propisano je da će sud ako na temelju izvedenih
dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice
zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja .
16. Slijedom navedenih utvrđenja sud zaključuje da je tužbeni zahtjev valjalo
usvojiti te odlučiti kao u točkama I. i II .i III. izreke presude.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.154.st.1.ZPP-a,
obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u spor, pa je njegov zahtjev za naknadu
parničnih troškova valjalo u cijelosti mu obistiniti i to: sastav tužbe, sastav podneska
od 03. srpnja 2019., zastupanje na ročištu 17. srpnja 2019., zastupanje na ročištu 22.
listopada 2019., sastav podneska od 30. siječnja 2020., zastupanje na ročištu
04.veljače 2020., zastupanje na ročištu 3. srpnja 2020., zastupanje na ročištu 20.
listopada2020., zastupanje na ročištu 30. ožujka 2021., sastav podneska od 11.
svibnja 2021., zastupanje na ročištu 27. svibnja 2021. (11 radnji po 100 bodova OT)
što daje iznos od 11.000,00 kn, a sve sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za
rad odvjetnika uvećano za PDV (25%) u iznosu od 2.750,00 kn čemu treba pridodati
i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 920,00 kn, sudsku pristojbu na presudu u
iznosu od 920,00 kn što daje sveukupan iznos od 15.590,00 kn koji su iznos tuženici
solidarno dužni naknaditi tužitelju.
U Splitu 20. rujna 2021.
SUDAC:
Mislav Polić,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave Presude.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.