Poslovni broj Gž Ovr-1040/2019-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Š. t. d.o.o., P., ..OIB: .., zastupanog po punomoćniku V. G., odvjetniku u Z., protiv ovršenika R. J. iz Z., .OIB: .., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u Z., radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa, rješavajući žalbu ovršenika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-1650/2018 od 23. listopada 2018., 20. rujna 2021.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovršenika, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-1650/2018 od 23. listopada 2018..

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate na temelju presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-9389/14-172 od 15. studenog 2016., kao neosnovan.

           2. Protiv navedenog rješenja ovršenik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/1,  25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak, podredno preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovršenik ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a  u svezi sa čl. 21.st.1. OZ-a na bitne procesne povrede iz čl.354. st.2. toč. 2., 4., 8., 9.,11., 3. i 14. ZPP-a, nije utvrđeno da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena koja od tih procesnih povreda.

6. Prema stanju spisa, ovršenik je podnio prijedlog za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa na temelju zahtjeva za izravnu naplatu koji je ovrhovoditelj podnio agenciji na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9389/14-172 od 15. studenog 2016., a radi naplate iznosa od 122.659,00 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama, pozivajući se na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 6.OZ-a jer da nije vidljivo da li je ovrha koja je ujedno određena i na plaći ovršenika određena u skladu s čl. 173. OZ-a, kao i na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč.9. OZ-a ističući prigovor prijeboja za iznos tražbine koju ovršenik ima prema ovrhovoditelju iz iste presude.

7. Prvostupanjski sud, cijeneći da je ovršenik prigovor prijeboja prvi puta istaknuo u prijedlogu za proglašenje postupka izravne naplate nedopuštenim te da sadržajem tog prigovora nije naveo da je do kompenzacije i prestanka tražbine ovrhovoditelja došlo ranije odnosno izvan ovršnog postupka, zauzima stav da takav prigovor predstavlja procesno-pravni prigovor radi prijeboja u smislu čl. 333. st. 3., čl. 338. st. 3., čl., 352. st. 2. i čl. 363. st. 5. ZPP-a, a ne građansko-pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. u vezi čl. 196 st. 1. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO). Stoga, cijeneći da je ovršenik takav prigovor prijeboja trebao istaknuti još u parničnom postupku kako bi se o njemu odlučilo konstitutivnom odlukom parničnog suda, a ne tek u ovršnom postupku, zauzima stav da se prigovor prijeboja ne može smatrati žalbenim razlogom iz čl. 50. st.1. toč. 9. u svezi čl. 210. OZ-a zbog kojeg bi se ovršenika trebalo uputiti u parnicu, pa ujedno imajući u vidu da ovršenik u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim nije iznio niti jedan od opozicijskih ili opugnacijskih žalbenih razloga iz čl.50.st.1. OZ-a, odbija taj prijedlog kao neosnovan.

8. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo iz čl. 210. u svezi s čl. 50.OZ-a kada je odbio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

9. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da je ovršenik u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim istaknuo procesnopravni, a ne građanskopravni prigovor prijeboja. Naime, pretpostavke građanskopravnog prijeboja propisane su čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), a to su uzajamnost, istovrsnost, dospjelost i utuživost tražbina te izjava o prijeboju, s time da prijeboj ne nastaje ispunjenjem pretpostavki, nego tek izjavom o prijeboju, dakle za pravni učinak prijeboja relevantno je vrijeme davanja izjave o prijeboju.

10. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj prijedloga za proglašenje plijenidbe i prijenosa nedopuštenim, ovršenik je i prema ocijeni ovog suda, izjavu o prijeboju po prvi puta dao u tom prijedlogu, dakle nakon pokretanja postupka izravne naplate odnosno ovršnog postupka. Ovršenik naime, ne tvrdi niti dokazuje da bi izjavu o prijeboju u smislu čl. 196. ZOO-a dao ovrhovoditelju ikada prije pokretanja ovršnog postupka, već dapače u prijedlogu navodi “...ovršenik ističe prigovor prijeboja za iznos netto tražbine......”. Kako je procesnopravni prigovor prijeboja ograničen na parnični postupak i ne može se s uspjehom isticati tek u ovršnom postupku, to neovisno o tome što ovršenik ima tražbinu prema ovrhovoditelju iz iste ovršne isprave na temelju koje je podnesen zahtjev za izvravnu naplatu i što je u prijedlogu za proglašenje plijenidbe i prijenosa nedopuštenim istaknuo procesnopravni prigovor prijeboja, suprotno žalbenim navodima, ne radi se o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a kako to tvrdi ovršenik.

11. Žalbeni navodi kako je prijeboj međusobnih tražbina bio moguć tek nakon okončanja postupka iz kojeg potječe ovršna isprava pa da se radi o činjenici koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao isticati u tom postupku i posljedično tome o žalbenom razlogu iz čl. 50. st.1 . toč. 9. OZ-a, nisu od odlučnog značaja, jer iako su takvi navodi točni, to nije od utjecaja na nemogućnost isticanja procesnopravnog prigovora prijeboja u ovršnom postupku, tim više što je ovršenik imao mogućnost davanja izjave o prijeboju nakon donošenja ovršne isprave, a prije pokretanja ovršnog postupka odnosno mogućnost građanskopravnog prijeboja.

12. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl.  380. toč. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a odbiti žalbu ovršenika, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, kao u izreci.

U Rijeci, 20. rujna 2021.

Sutkinja

Ingrid Bučković