Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2797/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada R., R., kojega zastupa opunomoćenik A. P., odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Sektora građevinskih i uporabnih dozvola Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe C. C. d.o.o. (ranije A. d.o.o.), Z., koju zastupa opunomoćenik H. P., odvjetnik u Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-514/2021-3 od 12. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2021.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-514/2021-3 od 12. svibnja 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem, na temelju članka 30. stavka 1. točke 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS), odbačena je tužba kao nedopuštena.
2. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS). Navodi i tumači primjenu te odnos Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09. – dalje: ZUP) i posebnih zakona. Poziva se na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-150/2015 od 26. veljače 2016., poslovni broj: Usoz-27/2016 od 29. ožujka 2016., poslovni broj: Usž-980/16 od 4. svibnja 2016., poslovni broj: Usž-2451/15 od 27. siječnja 2016., poslovni broj: Usž-61/16 od 27. rujna 2016., poslovni broj: Us-8556/11 od 21. rujna 2012. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-1678/2013 od 19. prosinca 2013., broj: U-I-1574/2016, broj: U-I-1678/2013 od 19. prosinca 2013. i dr. te ističe da u slučaju kolizije ZUP-a i drugog postupovnog zakona treba primijeniti ZUP. Nadalje, navodi da je nejasno zašto je u konkretnom slučaju rješenje donijela Uprava za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja kada se ovdje ne traži zahvat na građevini državnog značaja, već za benzinsku postaju u vlasništvu privatnog investitora. Smatra da je gradnja na predmetnom zemljištu nedopuštena jer se radi o gradnji na P1-osobito obradivom tlu. Također ističe da mu je povrijeđeno pravo na raspravljanje u skladu s načelom „jednakosti oružja“ jer mu nikad nije omogućeno da se očituje o činjenicama i dokazima. Osporava nadležnost osobe donositelja rješenja. Predlaže ovom Sudu poništiti rješenje prvostupanjskog suda i rješenje tuženika, KLASA: UP/I-361-03/19-01/000304, URBROJ: 531-06-3-1-21-0055 od 29. ožujka 2021., uz naknadu troškova za sastav tužbe i žalbe, uz PDV, u ukupnom iznosu od 7.031,25 kn. Podredno, predlaže ovom Sudu, nakon provedene usmene rasprave, poništiti osporenu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe. U bitnom, navodi da je predmetna građevinska dozvola izdana nakon što je tuženik, vezano za isti zahvat u prostoru po zahtjevu zainteresirane osobe, izdao lokacijsku dozvolu od 27. rujna 2019. Navodi da je tužitelj pokrenuo drugi upravni spor, koji se vodio pod poslovnim brojem: UsI-1485/19, protiv tuženika, tražeći da mu se prizna položaj stranke u postupku izdavanja predmetne lokacijske dozvole. U predmetnom sporu 31. srpnja 2020. donesena je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanjem rješenja Ministarstva, a kojim je tužitelju odbijen položaj stranke u navedenom postupku lokacijske dozvole. Navedena odluka potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4127/20-2 od 12. studenog 2020. Ističe da je presuđeno da tužitelj nema i ne može imati položaj stranke u postupku izdavanja lokacijske dozvole, pa slijedom navedenog ne može biti stranka niti u upravnom postupku izdavanja građevinske dozvole za isti zahvat u prostoru. Smatra da tužitelj ne spada u krug osoba propisanih člankom 115. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19. – dalje: ZoG) te da tužitelj nastoji neistinito i neosnovano prikazati da se pojedino pravno pravilo općeg zakona o strankama u postupku primjenjuje prije konkretnog posebnog pravnog pravila posebnog zakona koji uređuje istu materiju. Također navodi da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuje za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda, a ne za zaštitu prava jedinice lokalne samouprave. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi osporeno rješenje, uz naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu, uz PDV, u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja te da je za svoju odluku naveo valjano obrazložene razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
7. Naime, odredbom članka 49. ovdje mjerodavnog Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91. – dalje: ZUP) propisano je da je stranka osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Taj pravni interes ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen. Iz navedenog slijedi da je stranka u upravnom postupku svaka osoba o čijem se pravu, obvezi ili pravnom interesu rješava u upravnom postupku. Prava, obveze i pravni interesi proizlaze iz propisa kojima se uređuju pojedine upravne materije, dakle, materijalnih propisa, iz kojeg razloga se pitanje da li neka osoba ima svojstvo stranke mora prosuđivati ne samo prema naprijed citiranoj odredbi ZUP-a, nego i prema materijalnom propisu temeljem kojega za osobu proizlazi određeno pravo, obveza ili pravni interes.
8. Iz podataka sveza spisa proizlazi da je tužba tužitelja, podnesena protiv građevinske dozvole Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Sektora građevinskih i uporabnih dozvola, KLASA: UP/I-361-03/19-01/000304, URBROJ: 531-06-3-1-21-0055 od 29. ožujka 2021., kojom je odlučeno po zahtjevu zainteresirane osobe, odbačena temeljem odredbe članka 115. stavka 3. ZoG-a. Navedena odredba propisuje da je stranka u postupku izdavanja građevinske dozvole za građenje građevine od interesa za Republiku Hrvatsku ili koju izdaje Ministarstvo, investitor te vlasnik nekretnine za koju se izdaje građevinska dozvola i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini. Obzirom da tužitelj nije osoba u smislu citirane odredbe, sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije stranka u predmetnom postupku. Sud je također istaknuo da se među istim strankama vodio spor radi priznanja statusa stranke tužitelja u postupku izdavanja lokacijske dozvole za isti zahvat, koji zahtjev je presudom, poslovni broj: UsI-1485/2019-17 od 31. srpnja 2020., odbijen. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu koju je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom, poslovni broj Usž-4127/20-2 od 12. studenog 2020., odbio iz razloga što, prema odredbi članka 142. stavka 2. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13., 65/17., 114/18.), tužitelj ne ulazi u krug osoba koje su određene strankom u postupku izdavanja lokacijske dozvole, pri čemu je istaknuo da je citirana odredba Zakona o prostornom uređenju posebna odredba u odnosu na odredbe ZUP-a.
9. Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj u provedenom postupku nije imao niti je trebao imati status stranke te ispravno ocijenio zakonitim rješenje tuženika.
10. Kako, dakle, tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Na kraju, budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, to, sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, nije osnovan zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka zainteresirane osobe odbijen, pozivom na odredbu članka 79. stavka 1. ZUS-a, jer odgovor na žalbu zainteresirane osobe nije bio potreban za donošenje odluke u ovom sporu.
12. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, u svezi s odredbom članka 67. stavka 3. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 17.rujna 2021.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.