R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, kao sucu pojedincu,
u ovršnom predmetu ovrhovoditelja H.R.T., OIB ..., Z., zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika M. d.o.o., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku P. Š., odvjetniku iz Z., rješavajući žalbu ovršenika izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 56 Ovr-5699/2018-21 od 4. veljače 2019, 17. rujna 2021.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 56 Ovr-5699/2018-21 od 4. veljače 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja je odbačena kao nedopuštena žalba ovršenika nakon proteka roka od 23. siječnja 2019.

 

Protiv rješenja je žalbu podnio ovršenik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji propis se u ovršnom postupku primjenjuje na odgovarajući način na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje OZ).

 

U žalbi navodi da je netočno utvrđenje suda prvog stupnja da je žalbu podnio iz istih žalbenih razloga zbog kojih je ranije izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, zatim zaključak da pokretanje još jednog parničnog postupka ne bi pridonijelo većoj zaštiti prava ovršenika te zaključak da sud treba provesti ovrhu jer da ne može sam ocjenjivati djelotvornost ovršne isprave.

 

Prije svega tvrdi da se u žalbi koja je odbačena ne ponavljaju razlozi koje je iznosio u žalbi protiv rješenja o ovrsi, jer da prilikom ulaganja prve žalbe nije bio u mogućnosti svoje navode dokazati javnom ispravom, niti je u tom trenutku znao da će naknadno stupiti u posjed predmetnih poslovnih prostora. Prvu žalbu da je temeljio na navodima da ovrhovoditelj nema pravnog interesa za vođenjem postupka, jer da se već nalazi u posjedu poslovnog prostora, zbog čega je predlagao provođenje očevida na licu mjesta. Njegova žalba da je odbijena te da je upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Navodi da je u drugom ovršnom postupku stvarno stupio u posjed predmetnih poslovnih prostora, nakon čega je uložio žalbu nakon proteka roka smatrajući da je ovršna isprava izgubila pravni učinak jer da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 1. lipnja 2016. poslovni broj P-1055/2015 temelji na sasvim drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u odnosu na stupanje ovršenika u posjed prostora 19. listopada 2018. Smatra da mu je sud prvog stupnja uskratio pravo na pravnu zaštitu u ovršnom postupku, iako je točno da je podnio tužbu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom te se postupak vodi u Općinskom sudu u Sesvetama pod brojem P-849/2019. Međutim, u tom postupku da je glavna rasprava zaključena 18. veljače 2019., a da je u ovom predmetu zakazano provođenje ovrhe za 1. ožujka 2019., pa da mu je sud odbacivanjem žalbe uskratio pravo iz čl. 56 st. 1. OZ-a, dakle pravo da preinači tužbu tako što će tražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom. Nadalje ukazuje na odredbu čl. 54. st. 2. i 3. OZ-a, prema kojem propisu je sud ovlašten odlučiti o žalbi bez čekanja pravomoćnosti odluke u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u kojem slučaju, ako prihvati žalbu, odlučuje ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu, koja obustava da nema nikakve veze sa onom iz čl. 72. OZ-a, jer se radi o drugom pravnom institutu.

 

Predlaže stoga pobijano rješenje preinačiti, obustaviti ovrhu i ukinuti provedene radnje, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

U istom podnesku je ovršenik podnio i prijedlog za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem P-849/2019.

 

Ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te ističe da je sve ono što je istaknuto u žalbi nakon proteka roka, već prethodno ovršenik istaknuo i u žalbi protiv rješenja o ovrsi od 16. kolovoza 2018. Ističe da se žalbeni razlozi u ovršnom postupku moraju ocjenjivati restriktivno, s obzirom na činjenicu da se postupak vodi na temelju pravomoćne i ovršne presude kojom ovrhovoditelj štiti svoje pravo vlasništva. Navodi da ovršna isprava ne može izgubiti učinak prema ovršeniku koji se nalazi u posjedu poslovnih prostora bez pravne osnove, dok navode ovršenika da je uskraćen u pravima iz čl. 56. st. 1. OZ-a ocjenjuje neozbiljnim jer da je nejasno kako bi sud u ovršnom postupku još jednom zbog istih navoda uputio ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Predlaže stoga žalbu odbaciti, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

 

 

 

 

Žalba ovršenika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je odbacio žalbu nakon proteka roka od 23. siječnja 2019., nakon utvrđenja da je protiv rješenja o ovrsi ovršenik prvotno podnio žalbu u zakonom propisanom roku navodeći da je ovršna isprava izgubila djelotvornost, da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, da je tražbina ovrhovoditelja prestala i da je ispunjenje tražbine izmijenjeno pa je zaključkom od 7. siječnja 2019. uputio ovršenika na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Također je utvrđeno da je ovršenik pokrenuo parnični postupak koji se vodi u Općinskom sudu u Sesvetama pod brojem P-4971/18.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja, u žalbi koja je podnesena nakon proteka roka, 23. siječnja 2019. ovršenik se pozvao na istovjetne žalbene razloge kao i u prvoj žalbi uz izuzetak činjenične tvrdnje da je sada u posjedu predmetne nekretnine jer je u drugom ovršnom postupku (Ovr-9178/16) uveden u posjed prisilnim putem, o čemu je priložio odgovarajuće isprave.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja novu činjenicu je ovršenik istaknuo u potkrjepu istih žalbenih razloga zbog kojih je već upućen na parnicu pa ju je mogao istaknuti na pripremnom ročištu u pokrenutoj parnici u skladu s odredbom čl. 284. ZPP-a.

 

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se ovršenik u žalbi nakon proteka roka od 23. siječnja 2019. pozvao na iste žalbene razloge koje je već istaknuo u tzv. redovnoj žalbi protiv rješenja o ovrsi, a zbog kojih razloga je upućen na parnicu te je postupio po zaključku suda i parnicu pokrenuo.

 

Prema odredbi čl. 53. OZ-a ovršenik može zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9-11.OZ-a podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv tog rješenja (stavak 1.). Ako se žalba ovršenika temelji na razlozima koje je mogao istaknuti u prije podnesenoj žalbi, sud će odbaciti žalbu (stavak 4.). Podnošenje žalbe iz stavka 1. ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako tim zakonom nije drukčije određeno (stavak 5.).

 

Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, ovršenik je u prvoj žalbi protiv rješenja o ovrsi istaknuo žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a, dok se u žalbi nakon proteka roka u osnovi pozvao na iste žalbene razloge uz dodatnu tvrdnju da je u međuvremenu uveden u posjed prijepora u posebnom ovršnom postupku. Ova potonja okolnost, međutim, ne predstavlja neki novi žalbeni razlog zbog kojeg je ovršenik trebao biti ponovno upućen na parnicu. Već u tzv. redovnoj žalbi se ovršenik pozvao na činjenicu da je u posjedovnoj parnici ishodio sudsku zaštitu te da je doneseno rješenje o ovrsi radi ponovljenog smetanja posjeda i zakazano uredovanje radi vraćanja prijepornih poslovnih prostora ovršeniku. Zbog iznesenih razloga je ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. S obzirom na činjenicu da je ovršenik uveden u posjed 19. listopada 2018., u vrijeme dok je trajala parnica koju je pokrenuo po uputi suda, tu činjenicu je bio ovlašten istaknuti u tom parničnom postupku, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja u pobijanom rješenju. Pozivanje ovršenika na primjenu odredbe čl. 56.st. 1. OZ-a je bez osnove, jer je tim člankom propisano ovršenikovo pravo na naknadu štete u slučaju kad se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojeg je podnesena žalba iz čl. 52. i 53. st. 1. tog Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u parničnom postupku zaključi, u kojem slučaju ovršenik može preinačiti tužbu i tražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio. Naime, iz priloženih isprava bi proizlazilo da je glavna rasprava u parničnom postupku kojeg je ovršenik pokrenuo po uputi suda zaključena 18. veljače 2019., a u vrijeme zaključenja glavne rasprave ovrha još nije bila provedena.

 

Glede primjene odredbe čl. 54. st. 2. i 3. OZ-a koju primjenu sugerira ovršenik u žalbi, valja istaći da je točno da je prvostupanjski sud ovlašten žalbu prihvatiti, u kojem slučaju se ukidaju provedene radnje i obustavlja ovrha. Međutim, takvo rješenje se može donijeti osim u slučaju iz čl. 55. OZ-a, a to je slučaj koji je ostvaren u ovom postupku, kada sud zaključkom uputi ovršenika na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu ovršenika odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 17. rujna 2021.

 

 

Sutkinja

Milena Vukelić Margan