Poslovni broj: Gž-1294/2021-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) V. B., OIB: ..., pod 2) D. B. O.: ..., pod 3) M. B. K., OIB: ... i pod 4) A. B. rođ. K., OIB: ...., svi iz M. i svi zastupani po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika E. O. d.d., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u odvjetničkom društvu G. i p. iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi svih tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-919/2017-23 od 28. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) V. B., pod 2) D. B., pod 3) M. B. K. i pod 4) A. B., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-919/2017-23 od 28. travnja 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima ad1, ad2, ad 4) iznos od po 200.000,00 kn, tužiteljici ad 3) iznos od 90.000,00 kn, sve iznose sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 6.7.2011. g. do isplate, te im u istom roku naknadi trošak spora sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate."

 

2. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tužiteljima pod 1) V. B., pod 2) D. B. i pod 3) M. B. K. isplati tuženiku iznos od 83.857,12 kuna na jednake dijelove, a tužiteljici pod 3) M. B. K. da isplati tuženiku 12.530,38 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom točno određenom u točki II. izreke pobijane presude.

 

3. Protiv prvostupanjske presude svi tužitelji su podnijeli žalbu. Iz sadržaja žalbe je za zaključiti kako je podnose zbog svih žalbenih razloga, dakle zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP). Tužitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

5. Žalba svih tužitelja nije osnovana.

 

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja pod 1) V. B., pod 2) D. B. i pod 4) A. B. rođ. K., da im tuženik, s osnova naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, isplati novčane iznose od po 200.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Također predmet spora je i zahtjev tužiteljice pod 3) M. B. K., da joj tuženik s istog pravnog osnova isplati iznos od 90.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

 

7. Tužitelji tvrde da je I. B., sin tužitelja pod 1) V. B. i tužiteljice pod 2) D. B., brat tužiteljice pod 3) M. B. K. i suprug tužiteljice pod 4) A. B., rođ. K., dana 2. srpnja 2009. godine u prometnoj nesreći zadobio teške tjelesne ozljede koje da su uzrokovale njegovu tešku invalidnost i gubitak lijeve noge. U prometnoj nesreći tužitelj je sudjelovao kao vozač motocikla, a S. L. kao vozač automobila, koji je bio osiguran kod tuženika. Pasivna legitimacija tuženike nije bila sporna. Sukladno navedenom tužitelji smatraju da im na temelju odredbe članka 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO), pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog osobito teškog invaliditeta I. B.

 

8. Zaista, odredbom članka 1101. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji). Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se takva naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.

 

9. Prvostupanjski je sud prvotno u ovom predmetu dana 28. veljače 2014., pod poslovnim brojem Pi-711/11 donio presudu kojom je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u cijelosti odbio kao neosnovan. Naime, prvostupanjski je sud u bitnome iskazao mišljenje kako kod neposredno oštećenog I. B. nije nastupio tako osobito teški invaliditet koji bi bio temelj da se tužiteljima prizna pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete. Prvostupanjski sud je u tom smislu pojasnio kako se utvrđeni invaliditet tužitelja od 65%, ne može podvesti pod pojam osobito teškog invaliditeta koji bi opravdavao priznavanje ovakve naknade već da bi osobito teški invaliditet bio takav invaliditet koji da je u pravilu u granicama potpunog invaliditeta (100%).

 

10. Odlučujući o žalbi svih tužitelja protiv navedene prvostupanjske presude od 28. veljače 2014., Županijski je sud u Splitu, dana 9. travnja 2015., pod poslovnim brojem Gžo-378/2014 donio rješenje kojim je ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo u suglasju sa odredbom članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

11. U obrazloženju rješenja od 9. travnja 2015., drugostupanjski je sud naveo kako se „osobito teški invaliditet“ ne može tumačiti samo kao onaj invaliditet koji je, kako je to naveo prvostupanjski sud, „u granicama potpunog invaliditeta (100%)“. U tom smislu drugostupanjski se sud pozvao i na pravno mišljenje iskazano u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U - III - 576/00 od 24. siječnja 2007, godine („Narodne novine“ br. 18/07).

 

12. Nadalje, Županijski je sud u Splitu u svom „ukidnom“ rješenju od 9. travnja 2015. naveo i to kako prvostupanjski sud nije raspravio je li neposredno oštećeni I. B. i sam doprinio nastanku predmetne prometne nesreće Također, drugostupanjski je sud ukazao prvostupanjskom sudu kako je i pitanje aktivne legitimacije tužiteljice pod 3) M. B. K. (sestre neposrednog oštećenog I. B.) i tužiteljice pod 4) A. B. rođ. K. (supruga I. B.) ostalo nepotpuno utvrđeno. U tom smislu drugostupanjski je sud naveo kako se ukazuje razumnim izvesti dokaz saslušanjem nepristranih svjedoka koji bi imali po mogućnosti neposredna saznanja je li između neposredno oštećenog I. B. i njegove sestre M. B. K. postojala trajnija zajednica života odnosno da li je između I. B. i A. B. rođ. K., u vrijeme predmetne prometne nesreće postojala izvanbračna zajednica (budući u to vrijeme nisu bili u braku).

 

13. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka te raspravio sporna pitanja na koja je u svom rješenju od 9. travnja 2015. upozorio drugostupanjski sud, pa je na taj način postupio u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 1. ZPP-a.

 

14. Prije svega je za navesti kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

15. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do slijedećih zaključaka, u svezi sa invaliditetom neposrednog oštećenog I. B.:

- da je I. B. (rođen 1986.), u predmetnoj prometnoj nesreći 2. srpnja 2009. zadobio teške tjelesne ozljede i to baš traumatsko otkinuće lijeve natkoljenice (potpunu amputaciju lijeve natkoljenice na granici srednje i distalne trećine) s razvojem šoka zbog iskrvarenja i ozljeđivanja,

- da je pored navedenog I. B. zadobio opekline desne natkoljenice, lijeve nadlaktice i leđa te ranu u vidu razderotine iznad lijevog oka,

- da u uzročno posljedično svezi sa zadobivenim ozljedama kod I. B. postoji smanjenje životnih aktivnosti od 65%, te da će u ovom postotku I. B. morati u životu ulagati pojačane napore,

- da kod tužitelja (zbog amputacije noge) postoji naruženost u jakom stupnju, - da je zbog pretrpljenih ozljeda i njihovih posljedica, I. B. razvio kronični posttraumatski stresni poremećaj i depresivni sindrom,

- da se I. B. kreće uz pomoć dvije štake (zbog poteškoća s korištenjem proteze),

- da će I. B. cijelog života trebati liječničku skrb, previjanja, te da će nužno ulagati pojačane napore kako bi obavljao osnovne životne aktivnosti,

- da se neposredno oštećeni I. B. nakon predmetne prometne nesreće oženio i dobio dvije djece,

- da vozi automobil prilagođen njegovim potrebama,

- da njegov život nakon prometne nesreće 2009. nije do te mjere „uništen“ da ne bi pronalazio životne radosti u svakodnevnim aktivnostima.

 

16. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Uostalom ni sami tužitelji u žalbi nikakvim konkretnim žalbenim razlozima nisu doveli u pitanje navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

17. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje kako na strani I. B. svakako postoji invaliditet, no koji da se, prema sudskoj praksi, ne može okarakterizirati kao „osobito teški invaliditet“ u smislu odredbe članka 1101. ZOO-a. Stoga da tužiteljima ne pripada pravična novčana naknada neimovinske štete, pa da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

18. Tužitelji u žalbi u bitnome obrazlažu kako invalidnost I. B., smanjenje njegovih životnih aktivnosti od 65% i uopće sve zdravstvene posljedice koje je pretrpio u uzročno posljedičnoj vezi sa ozljedama koje je zadobio u predmetnoj prometnoj nesreći, opravdavaju stajalište da je kod I. B. riječ o osobito teškom invaliditetu. Stoga tužitelji smatraju da im na temelju odredbi članka 1101. ZOO-a pripada novčana naknada neimovinske štete.

 

19. Sukladno iznijetom u ovom obrazloženju razvidno je kako se kao glavno pitanje nameće da li se ozljede i posljedice na zdravlje I. B. mogu okarakterizirati kao osobito teški invaliditet. Naime postojanje osobito teškog invaliditeta bi uz postojanje i drugih zakonskih pretpostavki, moglo opravdati dosudu naknade neimovinske štete bliskim osobama I. B. u smislu odredbi članka 1101. stavci 1. i 2. ZOO-a.

 

20. Kako bi se pravilno zaključilo da li bliske osobe neposredno oštećenog, a koje su navedene u odredbama članka 1101. stavci 1. i 2. ZOO-a, imaju pravo na naknadu neimovinske štete, treba voditi računa o postotku invaliditeta ozlijeđene osobe ali i o trajnim i stalnim manifestacijama invaliditeta ozlijeđene osobe zbog kojih bliski srodnik odnosno supruga/suprug, trpi duševne bolove.

 

21. ZOO izričito ne određuje što se smatra osobitom teškim invaliditetom i manifestacijom tog invaliditeta.

 

22. No, iz same je dikcije navedene zakonske odredbe za zaključiti kako naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje osoba iz članka 1101. stavci 1. i 2. ZOO-a, opravdava samo onaj teški invaliditet neposredno oštećene osobe, koji se razlikuje od ostalih slučajeva teškog invaliditeta po okolnostima koje tom invaliditetu daju posebnu i iznimnu težinu.

 

23. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja kao i činjenicu da roditelji, sestra i supruga I. B. nedvojbeno trpe duševne boli zbog njegovog teškog invaliditeta, a imajući u vidu sve navedene i utvrđene posljedice ozljeđivanja i manifestacije tih posljedica na zdravlje I. B., u predmetnom slučaju ipak nije riječ o osobito teškom invaliditetu koji bi opravdavao donošenje presude kojom bi se tužiteljima dosudila naknada neimovinske štete na temelju odredbi članka 1101. stavci 1. i 2. ZPP-a.

 

24. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu tužitelji, a u pogledu ocjene invaliditeta I. B., kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je žalbu svih tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, a ovo sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

25. Neovisno o navedenom ovaj drugostupanjski sud smatra potrebnim reći slijedeće. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo i to kako tužitelji pod 1) V. B. (otac I. B.) i pod 3) M. B. K. (sestra I. B.), koja je u vrijeme predmetne nesreće imala petnaest godina, nisu pristupili na ročište za glavnu raspravu radi izvođenja dokaza njihovim saslušanjem. Prema stajalištu prvostupanjskog suda oni da su bili minimalno dužni svojim iskazom pred sudom dokazati tvrdnju da ih invaliditet sina odnosno brata teško pogađa. Kako to da nisu učinili, da je u odnosu na njih u svakom slučaju trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

26. No, prema pravnom stajalištu ovog drugostupanjskog suda u predmetnom slučaju nije bilo nužno izvođenje dokaza saslušanjem oca i sestre tužitelja da bi se istima, naravno pod pretpostavkom da je njihov sin odnosno brat pretrpio osobito teški invaliditet, dosudila naknada neimovinske štete. Naime sasvim je životno i logično, te ne treba posebno dokazivati, da bi otac i sestra neposrednog oštećenog trpjeli duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta sina, odnosno brata, pa bi im stoga bilo povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje. Međutim, kako se kod neposredno oštećenog I. B. ipak ne radi o osobito teškom invaliditetu u smislu odredbi članka 1101. stavci 1. i 2. ZOO-a, a što je već elaborirano u obrazloženju ove drugostupanjske presude, to je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je u odnosu na sve tužitelje, pa tako i na tužitelje pod 1) V. B. i pod 3) M. B. K., odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

27. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju, odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 16. rujna 2021.